Tariq Ali predavao u Sarajevu
Jedan od najpoznatijih intelektualaca lijevog kruga u Velikoj Britaniji Tariq Ali, krajem prošlog mjeseca je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu održao predavanje studentima. Ovaj proslavljeni pakistansko-britanski pisac i aktivist u obraćanju je kritizirao nepromjenjivosti vanjske politike SAD na Bliskom istoku, govorio o palestinsko-izraelskim odnosima, problemima intervencije zapadnih saveznika u Afganistanu i Iraku, uticaju Irana, usponu Kine, evropskoj političkoj sceni, te integraciji i uzajamnom odnosu Evrope i muslimana.
Mnogima se njegovi stavovi možda neće svidjeti, ali dijalog i sposobnost uvažavanja drukčijeg mišljenja, u cilju spriječavanja oružanog sukoba, upravo su među onim sjevernoatlantskim vrijednostima koje promiče i naša Atlantska inicijativa. Njegove stavove držimo važnim za održavanje takvog dijaloga.
Otpočinjući predavanje, zamišljeno kao pokušaj sveobuhvatnog promatranja ključnih momenata trenutne političke slike svijeta, Ali se osvrnuo na dosadašnje rezultate predsjednika SAD Baracka Obame, generalno ih ocjenjujući nedovoljnim i neadekvatnim. Mimo očekivanja i nade velikog dijela svjetske javnosti, dolazak novog vođe SAD, prema mišljenju ovog analitičara, nije rezultirao suštinskom promjenom pravca i načina američkog djelovanja na svjetskoj sceni.
„Treba iskreno i precizno reći da ono što sada vidimo nije nikakva vrsta promjene, nego kontinuitet američke vanjske politike. Stoga, potezi koje je povukao i odluke koje je Obama donio suštinski se ne razlikuju od ranijih stajališta Georgea Busha,“ tvrdi Ali. Nedavno najavljeno povlačenje američkih snaga iz Iraka nije nikakva novost, a još manje zaokret SAD u odnosu prema ovoj zemlji. Samo povlačenje u doglednom vremenu svojevremeno je najavljivao i sam Bush. Ono što je u ovom trenutku na terenu očito, mada gotovo nikako medijski propraćeno, jeste izgradnja šest velikih američkih vojnih baza, koje svojom grandioznošću i infrastrukturom podsjećaju na američke manje gradove. Jedino povlačenje koje se realno može očekivati jeste premještaj američkih postrojbi iz velikih gradova u takva, namijenski izgrađena vojno-tehnička postojanja. „Sličnu taktiku su 40-tih i 50-tih godina prošlog stoljeća provodili raniji okupatori ove zemlje – Britanci“, upozrava Ali.
Afganistanski čvor
Prema Alijevim uvidima, u Afganistanu, „još jednoj zemlji čiju su teritoriju okupirale američke snage potpomognute u znatno manjem broju postrojbama svojih saveznika“, Obama je za nešto više od godinu dana mandata izdao više naloga za vazdušne napade nego Bush za pet godina. Da stvar bude još vidljivija, novi američki predsjednik je donio odluku o slanju dodatnih 30.000 vojnika u ratne operacije u ovoj zemlji. Učino je ovo uprkos mišljenjima nekih zvaničnika, posebno Karla W. Eikenberrya, ambasadora SAD u Afganistanu, o nepotrebnosti i štetnosti ovakvog poteza.
Premanentno insistiranje na isključivo vojnom porazu afganistanskih talibana samo vodi produbljenju sukoba i jačanju ekstremističkih težnji, a nikako prema konačnici američkog angažmana. „Talibani se ne mogu pobijediti isljučivo vojnim metodama“, kategoričan je Ali. Ovakvo američko postavljenje dovodi do neplodotvornog stanja u zemlji, što se, između ostalog, jasno očituje u neefikasnoj, marionetskoj vladi Hamida Karzaija, koja je operativno nekapacitetna u generiranju bilo kakvih dugoročno održivih pozitivnih promjena. U takvoj situaciji ostavlja se polje u kojem nesmetano cvijeta narko-kriminal, potpomogmut široko rasprostranjenom korupcijom i nepotizmom sa najviših pozicija.
S druge strane, konstantno rigidno vojno prisustvo dovodi do rezignacije među umjerenim slojevima afganistanskog društva. Trenutno, preko 60 posto Afganistanaca se protivi vojnom prisustvu SAD u svojoj zemlji, što je drastično povećanje u odnosu na početak intervencija.
Također, jedan od najvećih problema predstavlja prikrivanje zločina kada ih američki vojnici učine nad civilima, „o čemu se podjednako i ciljano dezinformiraju lokalne, američka, ali i svjetska javnost“.
Bitno je istaknuti da i neupućenost američke javnosti u pravu prirodu dešavanja u Afganistanu i Iraku na određeni način negativno utiče na cjelokupni razvoj događaja. „Nemajući historijsko iskustvo bivanja pod okupacijom, Amerikanci neprosto ne razumiju šta se uistinu događa u tim zemljama. Ne mogu shvatiti da ljudi, ni u kom slučaju, ne vole biti pod takvim stanjem“, pojašnjava Ali. Posljedica toga je znatna doza opšte pasivnosti američkih građana, smatra on.
Jedini izlaz iz ovakve situacije jeste definitivno povlačanje Amerikanaca, jer izgledi za vojnu pobjedu neprosto su, po mišljenju Alija, nemogući, a svako inisistiranje na tome iluzorno.
Na Bliskom istoku ništa novo
Još jedan kontinuitet američke politike očituje se u pristupu rješavanja palestinsko-izraeskog pitanja. Svi američki predsjednici od Busha starijeg, preko Billa Clintona, Busha mlađeg, pa do Obame imali su manje-više istu pristup koji se temeljio na deklarativnom osuđivanju izgradnje jevrejskih naselja. Međutim, ovakvo stajalište nikada nisu pratile konkretne kaznene ili restriktivne mjere prema Izraelu. Za odnos trenutnog izraelskog režima prema Palestincima koji se očituje kroz očitu diskriminaciju, uskraćivanje osnovnih sloboda i ljudskih prava Ali je ustvrdio da nalikuje aparthejdu. Uzimajući u obzir svu složenost situacije, naprosto se nameće činjenica o hitnosti i nužnosti rješavanja ovoga pitanja. Najzagovaraniji pristup rješenja stvaranjem dvije odvojene države Ali smatra pogrešnim. Teritorijalana rascjepkanost i populacijska razlivenost palestinskog stanovništva uveliko dovode u pitanje održivost eventualno samostalne države Palestinaca. Jedino rješenje koje bi dugoročno bilo održivo jeste stvaranje jedne države koja će pod jednakim uslovima i sa jednakim pravima tretirati svoje građane- i Jevreje i muslimane i kršćane.
Jedan od ključnih aktera u ovom dijelu svijeta jeste Iran. Ali ističe da je okupacija Iraka od strane Amerikanaca bila realno izvodiva samo uz prešutnu saglasnost Irana. Nenaklonjenost iranskog režima vladavini Sadama Husseina i priklonjenost šiitskoj zajednici značajni su faktori koji su kumovali sadašnjoj političkoj sudbini Iraka. Ovaj prikriven, ali ciljan uticaj rezultirao je podjelom muslimana u ratom zahvaćenoj zemlji, prije svega političkim osnaženjem šiitske zajednice. Upravo zbog toga, Amerikanci su za sada protiv bilo kakve vojne avanture u Iranu, tvrdi Ali. Razlozi za to su realna mogućnost pokretanja rata na tri fronta; samom Iranu, Iraku u kojem Iran ima ogroman uticaj, i eventualno u Libanu, zemlji koja neposredno graniči sa Izraelom, zbog vrlo vidljivog šiitskog uticaja. U američkom protivljenju nuklearnom programu Irana, Ali vidi jasnu manifestaciju imperijalne politike dvostrukih standarda. S jedne strane, Izraelu se dopušta da posjeduje nuklearno oružje, dok se Iranu takvo što izričito zabranjuje, iako njegovi susjedi Pakistan i Indija, kao i podmornice SAD u neposrednoj blizini imaju nuklerno oružje.
Iako se SAD suočavaju sa neuspjehom u Afganistanu i Iraku, kao i finansijskom krizom, prema tvrdnjama Alija, ipak, to ne znači kraj američke imperije. „Prerano je o tome govoriti, mada bih volio da je tako,“ ističe ovaj analitičar.
Kina pažljivo motri
U daljem toku predavanja Ali se pozabavio usponom Kine. Ističući ovaj primjer kao jednu od najfascinantnijih pojava na cjelokupnoj novijoj slici svijeta, posebno je komentirao značaj zadržavanja političke kontrole kao presudnog faktora napretka. Činjenica da se komunističko vodstvo nije raspalo, za razliku od sovjetskog, doprinijelo je ogromnom ekonomskom osnaženju. „Iako se to na Zapadu ne primjećuje ili previđa, Kina pažljivo motri kretanja u svijetu,“ kaže Ali. S tim u vezi, biće posebno interesantno vidjeti odgovor ove izrastajuće svjetske sile na gradnju baza u Afganistanu neporedno uz svoju granicu.
U završnom dijelu predavanja, Ali se pozabavio analizom generalne slike politike u Evropi. Ističući da se ideološka granica između političkih partija sve više briše, naveo je primjer predstojećih izbora u Velikoj Britaniji, u čijoj predizbornoj kampanji sve više maha uzima celebrity kultura, a ne pitanja i faktori od suštinske važnosti.
Međutim, jedan od najakutnijih problema sa kojim se Evropa suočava danas jeste narastajuća islamofobija. Ali se posebno osvrnuo na sadašnje natpise u štampi koji, ističući razlike muslimana o odnosu na ostale Evropljane u pogledu odijevanja, ishrane ili načina molitve, postaju sve više približniji propagandi koja se provodila protiv Jevreja.
Podsjećajući na kontinuirano prisustvo islamske civilizacije i muslimana u Evropi od Iberijskog poluotoka, Sicilije, ili osmanskog uticaja koji su uveliko doprinijeli kulturnom obogaćenju ovog kontinenta, Ali je naglasio činjenicu da u evropskom društvu trenutno živi veliki broj muslimana, te posebno potcrtao potrebu ne samo promjene odnosa već i sistemske zaštite ove manjine.
„Evropa ne može ignorisati postojanje ili izbrisati muslimane iz svog historijskog iskustva i trenutne društvene prakse, već mora iznaći načine njihove potpune integracije, te naučiti živjeti s njih 16-20 miliona,“ poručio je Ali.
Predavanjem ovog svjetski uvaženog i angažovanog intelektualca moderirao je dr. Nerzuk Ćurak, profesor na Fakultetu političkih nauka.
Istog dana u večernjim satima u polupraznom Bošnjačkom institutu u organizaciji Izdavačke kuće Buybook održana je centralna promocija prijevoda na bosanski jezik kompleta od pet romana pod nazivom Islamski kvintet u kojima se ovaj pisac, naslonjen na historijske činjenice prisustva islama u Evropi, bavi odnosom muslimana i kršćana, te suprožimajućim iskustvima ovih dvaju civilizacija.
Inače, Tariq Ali u Sarajevu je boravio kao centralni gost XXII međunarodnog sajma knjiga.
Asaf ALIBEGOVIĆ
