Najveći izazovi društva: jaz između bogatih i siromašnih i omladina prepuštena sama sebi
Da li su nedavni neredi simptomi bolesnog društva?
Pripremila: Becky Higgins
U petak, 5. augusta, oko pet sati, prijatelji i porodica Marka Duggana – 29-godišnjeg crnca kojeg je policija taj dan ubila – okupili su se na mirnom protestu ispred totenhemske policijske stanice, pozivajući na istragu o njegovoj smrti. Duggan je za vrijeme pucnjave sa sobom imao ilegalno oružje, ali čini se da – suprotno ranim policijskim izvještajima – nije pucao na policiju. Protest je bio miran, okupljeni su pozivali na pravdu za Marka i njegovu porodicu; ali mnogi okupljeni su bili gnjevni, tvrdeći da je pucnjava rezultat rasnog profiliranja, i oko osam sati frustrirani i bijesni građani iz mase počeli su bacati boce na dva patrolna automobila, pritom zapalivši jedan. Ono što je počelo kao mirni protest zbog smrti jednog čovjeka pretvorilo se u niz nereda koji su trajali nekoliko dana i proširili se čitavom zemljom, uzrokujući smrt još najmanje pet ljudi. Na kraju, nakon tri dana, 16.000 policajaca je poslato na londonske ulice i nemiri su naglo prestali, ali tek nakon što je nanesena ogromna šteta ljudima, imovini i međunarodnom ugledu Ujedinjenog Kraljevstva.
{artsexylightbox}Dok se vatre smiruju i počinju operacije čišćenja, čini se da su mnogi zadovoljni okrivljavanjem za događaje manjeg broja sebičnih razbojnika, njihovim osuđivanjem i završavanjem sa cijelom stvari. Drugi krive vladina smanjenja budžetskih sredstava za socijalna davanja, obrazovanje, povećane školarine itd., a cijela zemlja je ujedinjena oko pitanja „gdje je bila policija”.
Koji god su bili razlozi, nema sumnje da su neredi bili u centru pažnje cijele zemlje, a i svijeta. Zapostavljena omladina, frustrirana zbog osjećaja odbačenosti od društva, koje ih ignorira, sada je držala pažnju tog istog društva. Kada su jednog od izgrednika pitali jesu li neredi najbolji način za izražavanje nezadovoljstva, on je rekao: „Vi ne biste sada razgovarali sa mnom da se ne bunimo, zar nije tako?”
Ali nisu svi brinuli o slanju neke poruke. Dok su se protesti pretvarali u pljačku, vandalizam i napade, maskirana omladina bi samo promrmljala reporterima da „uzimaju nazad svoje poreze“, ili su govorili da pokazuju bogatima da mogu raditi šta hoće. Neki su govorili da je konzervativna vlada izvor njihovog gnjeva, iako su bili nejasni čemu se tačno – ili čak kome – protive. Ova naizgled apolitična i nediskriminacijska priroda nereda – u kojima su napadnuti kako lanci prodavnica tako i male privatne radnje – i nemogućnost izgrednika da daju dosljedan razlog svojih djela, mnoge je navelo da zaključe kako ova „djela bezumnog kriminala“ ne trebaju daljnju istragu. Gradonačelnik Londona Boris Johnson, naprimjer, rekao je da neredi nisu „ništa više nego kriminal iz obijesti“.
Kako god, ovo je pojednostavljenje problema. Ne možemo se praviti da se ovo pojavilo ni iz čega. Situacija jednostavno nije prosta kao što se čini na prvi pogled. Pravi razlog (ili razlozi) nereda nisu – kao ni demografija izgrednika – crni i bijeli. Ne može ih se jednostavno nazvati „smećem“, niti ih se može opravdati time što su „žrtve diskriminacijskih društvenih razdvajanja.“ Kao što su i lider laburista Ed Miliband i Harriet Harman prepoznali, postoji „složen broj razloga“ koji su uzrokovali nerede. Srž problema čine dva glavna pitanja – rastući jaz između bogatih i siromašnih i nezaposlenost mladih. U ovom trenutku, razlika očekivane muške životne dobi iznosi 7,2 godine u najrazvijenijim i najnerazvijenijim dijelovima Londona. Štaviše, postoji nešto temeljno pogrešno u društvu u kojem se veliki broj ljudi osjeća komotno da uništava imovinu, pljačka ljude, krade iz prodavnica i stvara haos u zajednicama, bez osjećaja kajanja ili straha od optuživanja. Očito nešto ne funkcionira kada mladi ljudi ne osjećaju nikakvu vezu sa svojom zajednicom i osjećaju užitak i perverzan osjećaj moći u kršenju zakona.
Nema sumnje da su neredi pokazali „jedno od najgorih ponašanja koje je ova zemlja ikada vidjela“ i ljudi su u pravu u osuđivanju djela izgrednika – ali treba biti umjeren i sa osuđivanjem. U izjavi koju je dao UNISON – najveća UK unija javne službe – u utorak, 9. augusta, ponovio je ovo mišljenje: „Naravno da ne podržavamo oportunističku pljačku i djela nasumičnog nasilja. Ali ako želimo izbjeći socijalne nemire poput onih ih 1980-ih ovo zahtjeva odgovor naše zajednice i njenih vođa koji će biti više od samog osuđivanja.“
Zaista, odbacujući nemire kao bezumno nasilje, društvo riskira pogoršanje problema koji neće jednostavno nestati dok mi držimo glave zakopane u pijesku. Očito je da su pljačke i krađe kriminalna djela, ali razlozi za njih se moraju identificirati i riješiti ako se želi izbjeći ponavljanje ovih događaja. Shaun Bailey, lokalni omladinski radnik, kaže: „Ovo je problem u našoj zajednici, ovo je problem u našoj ekonomiji. Šta da rade mladi ljudi da dođu do posla? Šta će naše zajednice uraditi da kontroliraju ponašanje ovih mladih ljudi… Izgubili smo kontrolu nad mladima, a to je naša odgovornost, ne političara.“
Očito, postoje veoma različiti razlozi zbog kojih su se neredi desili. I zaista, šta treba – ako išta – promijeniti nakon njih? Mnogi pokušavaju odbaciti nerede kao kriminalna djela, i ništa više, smatrajući žestoke kazne jedinim potrebnim odgovorom. Drugi pokušavaju okriviti „društvo“ i ukazuju na obespravljenu omladinu. Ali traženje uzroka nereda ne treba miješati s njihovim opravdavanjem; samo se pristupanjem problemima koji su do njih doveli – bilo da je to otuđenost od društva ili kršenje društvenog ugovora – može spriječiti njihovo ponavljanje.
