Govoriti o ženama aktivistkinjama u Bosni i Hercegovini znači javno govoriti o ženama čija su imena samo dijelom znana, aktivnosti najčešće medijski nevidljive, a doprinosi često u prolazu skupljani, ili još češće zaboravljani unutar dinamične i veoma kompleksne civilne scene.
Aktivistkinje su strasne, brižne, artikulirane, emocionalne, osviještene, otvorene, radine. One govore unaprijed, kako tvrdi teoretičar civilnog društva Alberto Melucci.
One su ocrtale prostor bosanskohercegovačkog civilnog društva kroz procese osvješćivanja i samoosvješćivanja, ali i kroz način imenovanja potreba, problema i pojmova. Iako ne postoji službena statistika o angažmanu žena u civilnim inicijativama po osnovu spolno-rodne zastupljenosti, iz iskustva znamo da je broj žena u civilnim inicijativama znatno veći od broja muškaraca i nekako je obrnuto proporcionalan od njihovog učešća u službenoj političkoj javnosti.
Angažiranje žena u civilnim inicijativama ne priznaje se kao teorijsko-konceptualna vrijednost koja osigurava znanja o tome šta bi bili pojmovi „civilno društvo“, “civilna politika“ i „civilna inicijativa“. Žene i njihovo djelovanje prepoznaje se kao ženska zajednica koja se pojavljuje kao svakodnevni preplet brige i otpora.
I ne znajući šta se sve podrazumijeva pod pojmom „civilni angažman“, ali u skladu s vlastitim poimanjem njegove vrijednosti, aktivistkinje su se zalagale za vlastite pozicije i uloge u njemu, angažirajući sve svoje kapacitete unutar žensko-feminističkih, mirovnih, ekoloških, ljudskopravaških, mikrokreditnih, zdravstveno-terapijskih i drugih organizacija.
Najveći broj žena angažiran je u različitim civilnim inicijativama istodobno, u duljem vremenskom periodu, i to u ulozi voditeljica inicijative odnosno projekta i aktivnih članica.
Opseg i raspon njihova djelovanja je mnogo širi od prostora sjedišta organizacije. Aktivnostima obuhvaćaju ne samo područje Bosne i Hercegovine nego i prostore cijele regije.
Učešće i odgovornost žena, posebno na grass roots nivou, omogućilo je održivost i dugoročnu perspektivu velikog broja ženskih grupa. Proces demokratizacije u Bosni i Hercegovini je privukao pažnju mnogih međunarodnih organizacija koje su podržavale lokalne ženske inicijative i njihove aktivnosti u razvoju demokratske nacije. Ženske grupe su bile najsigurniji prostor za razvoj ženskih kapaciteta, koji se, ohrabreni novim spoznajama, a oslobođeni kontrole muževa, očeva i poslodavaca, pomjeraju iz pasivne asimilacije u aktivni otpor. Učestvujući u otporu protiv rata, nasilja i diskriminacije, žene su naučile misliti u duhu društvenog pokreta i ne braniti pojedinačne sudbine.
Ove organizacije često imaju pristupa detaljnim informacijama o životu na lokalnom nivou, kao i potrebama lokalnih muškaraca i žena, te mogu poslužiti kao veza između lokalnih zajednica i onih koji donose ključne odluke. Uključivanje žena i civilnih inicijativa u procese revitalizacije demokracije predstavljao je suštinski dio efikasnog preuzimanja inicijative na lokalnom nivou.
Konkretan doprinos ženskog civilnog angažmana vidljiv je kada su u pitanju ženska ljudska prava, pitanja roda i ravnopravnosti spolova u javnim politikama.
Ženska ljudska prava reagiraju na onaj dio života gdje se događa ugnjetavanje ili u onim društvenim procesima gdje žene poprimaju podređeni rodni identitet.
Žene u Bosni i Hercegovini su imale i sada imaju glavnu ulogu u razvoju svjesnosti o važnosti zalaganja za poštivanje ljudskih prava i građanskih sloboda. One se trude da prevladaju nemoć oko svakodnevnih ženskih problema – nasilja, silovanja, siromaštva, nezaposlenosti, obrazovanja, s ciljem postizanja političke moći u rješavanju različitih oblika nejednakosti.
Ponekad izgleda da žene sanjaju ženska prava dok su još uvijek izložene nepravdi, nasilju i marginalizaciji. Prepoznaje li naša kultura emocionalno i fizičko opterećenje žena i zna li ga vrednovati? Bojim se da ne. Koliko god da razbijamo zidove šutnje, istražujemo prošlost i objavljujemo prikrivene istine i ugnjetavanja žena, ženska ljudska prava teško iz senzacija ulaze u zbilju društvene stvarnosti.
Uprkos pravnoj strukturi jednakosti ljudskih prava, ona se u praksi ne primjenjuje uvijek jednako. Čak i unutar okvira ljudskih prava, kombinacija društvenih, ekonomskih, političkih interesa, tradicije i predrasuda vrlo često stavlja žene u drugorazredni ili status od „posebnog interesa“. Kako su problemi u društvu nastajali, rješenja su se pronalazila tako što su se mijenjali uloga i položaj žena u bosanskohercegovačkom društvu.
Politička scena opterećena naslijeđem iz prošlosti zahtijevala je puno više napora od žena i ženskih grupa kako bi javni zahtjev za jednakim mogućnostima žena u obrazovanju, zapošljavanju, jednakim primanjima i učešću u politici prodro kroz patrijarhalni i tradicijski autizam od samog učešća žena u demokratskim poslijeratnim izborima. Ključni problem nije više žensko pravo da žena bira i da bude birana, već se otvorilo pitanje javnog predstavljanja žena kao interesne grupe u bosanskohercegovačkom društvu.
Samo učešće žena u političkim strankama i njihov pojedinačni ulazak u političku arenu nisu dovoljni za uspostavljanje legitimiteta i reprezentativnosti političkih institucija. Javni zahtjevi za većim brojem žena u politici, utemeljeni na sada već klasičnim principima: principu demokratske pravde, principu korištenja resursa i principu zastupanja ženskih interesa, učinili su žene objektima političke moći, ali ne i nositeljicama političkih promjena. Za to je potrebno puno više napora i volje, prije svega u široj zajednici.
Uravnoteženo ili paritetno učešće žena u političkom životu jedno je od rijetkih pitanja u bosanskohercegovačkom javnom životu u vezi s kojim postoji neupitan konsenzus u politici i općem javnom mnijenju. Istovremeno, teško je uvidjeti razumijevanje i iskreno angažiranje svih subjekata u tom pravcu. Jedno pitanje sprječava drugo. Ova dva pitanja imaju različite motivacije i posljedice po zastupljenost žena u javnom životu. Društveni kapaciteti za pravednije i bolje funkcioniranje političkih institucija su slabi i loše koordinirani. Iako je Bosna i Hercegovina usvojila institucionalni okvir za promicanje i nadgledanje ravnopravnosti spolova i rodno osviještenih politika (gender centri FBiH i RS, Agencija za ravnopravnost spolova, komisije za ravnopravnost spolova od državnog do lokalnog nivoa, Zakon o ravnopravnosti spolova), u kojem je pravo sudjelovanja žena i muškaraca u procesu odlučivanja praksa a ne zadovoljavanje forme, transformacija institucija i zakonodavstva nije uspjela dovesti do promjene stavova, vrijednosti, političke kulture i svijesti u vezi s položajem žena na ovim prostorima.
Učešće žena u ukupnom članstvu političkih stranaka kreće se od 30 do 40 posto, dok je njihovo učešće u tijelima stranke (glavni odbori i predsjedništvo) u rasponu od 20 do 40 posto. Gotovo sve političke stranke su uvele određene mehanizme (kvote i ženske forume) za osiguranje prisutnosti žena u politici, ali nisu promjenile interne procedure. Političke stranke uglavnom djeluju bez ograničenja i vanjskog utjecaja. Iako političke stranke ne prisiljavaju nikoga na članstvo, i žene i muškarci smatraju da je članstvo u vodećoj stranci bilo gdje u zemlji najsigurniji način na koji je moguće steći i sačuvati posao u državnim preduzećima, a posebno pozicije u upravnim odborima profitabilnih, javnih kompanija. Vladajuće stranke ne isključuju u potpunosti opozicione stranke iz učešća u političkom životu. Članstvo u velikim, dobro finansiranim strankama, daje formalne prednosti, dok stranke često ne uzimaju u obzir osobe koje nisu stranački opredijeljene prilikom imenovanja na mnoge ključne pozicije u vlasti.
Diskriminacija žena je vidljiva u nazivima funkcija u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti (koriste se riječi u muškom rodu); postupku (ne)kandidiranja žena na određene funkcije u okviru stranke i sastavljanja mješovitih kandidatskih lista (čl. 4. 19. Izbornoga zakona BiH) te u postupku (ne)kandidiranja žena na najodgovornije funkcije u okviru zakonodavne i izvršne vlasti, kao i u diplomaciji; neravnopravnom tretmanu žena u prezentiranju programa političkih stranaka u predizbornom periodu; neravnopravnom tretmanu žena pri predlaganju i izboru u organe zakonodavne vlasti na svim nivoima organiziranja vlasti (značajnije komisije, odbori); neravnopravnom tretmanu žena pri predlaganju i izboru u izvršnim organima vlasti; neravnopravnom tretmanu žena pri predlaganju i imenovanju u organe upravljanja; u neprihvaćanju prijedloga, mjera, programa, projekata i slično za uravnoteženo sudjelovanje žena i muškaraca; u provođenju privremenih mjera kojima se daje podrška ženama samo radi postizanja formalne rodne ravnopravnosti.
Ako pogledamo rezultate izbora, u periodu 1996-2010. godine, vidimo da je Bosna i Hercegovina doživjela pozitivne promjene posljednjih godina u odnosu na zastupljenost žena u političkim institucijama. Nakon parlamentarnih izbora 12. i 13. septembra 1998. godine broj žena u Parlamentarnoj skupštini BiH dramatično se povećao s 2,3 posto na 30,2 posto i time svrstao Bosnu i Hercegovinu u vodeću zemlju u regiji. Zatvorene liste i obaveza sastavljanja mješovitih kandidatskih lista omogućili su da se izabere veći broj žena za zakonodavne organe na svim nivoima vlasti na izborima 1998. godine. Taj trend nije nastavljen na narednim izborima iako je 2003. godine uspostavljen institucionalni okvir za nadgledanje uravnotežene ili paritetne uključenosti žena i muškaraca u proces odlučivanja. Nismo uspjeli zadržati isti broj žena u parlamentu. Izabrano je manje žena nego muškaraca na svim nivoima.
Broj žena u izvršnoj vlasti i u upravnim odborima na državnom, entitetskom i kantonalnom nivou gotovo je nezamjetljiv. Iako su muškarci više od 75 posto članovi tih organa, ipak možemo reći da je došlo do iskoraka iz stereotipnih ženskih uloga – žena je bila entitetska predsjednica odnosno potpredsjednica, ministrica odnosno zamjenica ministra trezora, vanjske trgovine, pravde, obrane).
Žene nisu adekvatno zastupljene ni na nivou lokalne vlasti. Iako se u prosjeku na općinskim izborima kandidira preko 35 posto žena, samo oko 18 posto bude izabrano. Posljednji lokalni izbori, održani 2008. godine, pokazali su da se smanjio broj žena u općinskim vijećima odnosno skupštinama opština. Može li se uspjehom nazvati to što smo na lokalnim izborima održanim 2004. odnosno 2008. godine imali tri odnosno četiri načelnice. Nisam sigurna.
Ali se zato uspjehom može smatrati izbor žena na posebnim listama za nacionalne manjine na lokalnim izborima održanim 2008. godine. Žene su osvojile osam mandata.
Nezainteresiranost političke elite za očiglednu vezu između rodne ravnopravnosti i demokracije dovela je u pitanje legitimitet javnog odlučivanja. Iako bosanskohercegovačkom političkom scenom vladaju muškarci, neosporna je činjenica da su žene većinski dio biračkog tijela – preko 50 posto.
Politički realitet, poduprt muškim hegemonizmom, parlamentarnu demokraciju je učinio mjestom „nepomirljivog konfrontiranja“ (Mladineo, 2004) između žena i muškaraca. Politički pluralizam koji ne uključuje oba spola u proces donošenja odluka postaje tako stalna opasnost za razvoj stabilnog društva. Ne postoji nijedan mehanizam političke i normativne regulacije koji bi osigurao veće učešće žena u političkoj areni.
Svjesne vlastitih identiteta i pozicija, žene naglašavaju važnost obrazovanja i ekonomske neovisnosti. Trendovi u obrazovanju su dokaz da se ukupna situacija kada je u pitanju obrazovanje žena u Bosni i Hercegovini poboljšala, ali žene i dalje imaju manji nivo obrazovanja od muškaraca.
Kada je u pitanju nastavak redovnog obrazovanja, djevojčice u ruralnim područjima u manjem broju nastavljaju školovanje u srednjoj školi od djevojčica u urbanim sredinama iz više razloga. Prije svega to su siromaštvo, spolno stereotipiziranje, spolna segregacija.
Muškarci i žene ne uživaju iste uvjete za građenje karijere u Bosni i Hercegovini.
Pristup stručnom usavršavanju nema elemenata diskriminacije, ali je fragmentaran i ne bazira se na analizi potreba i interesa. Na prostoru Bosne i Hercegovine postoji velika šarolikost u sadržaju udžbenika koji obiluju predrasudama i stereotipima o spolovima, različitim istinama i
Učešće žena u pojedinim privrednim i vanprivrednim djelatnostima pokazuje da žene čine većinu zaposlenog osoblja u zdravstvu, administraciji, obrazovanju, sudstvu i kulturi.
Procent učešća žena u vanprivrednim djelatnostima je mnogo veći nego u privrednim, što ukazuje na jasnu podjelu između takozvanih muških i ženskih poslova.
Žene nisu vlasnice zemlje niti upravljaju porodičnim imanjima. Ne postoje rodno specifični podaci o učešću žena u strukturama upravljanja u ekonomiji, a samo mali broj žena je na rukovodećim pozicijama kompanija i javnih preduzeća. Žene imaju otežan pristup kreditima i biznisu općenito iako su iskustva sa ženama korisnicama kredita u većini programa i projekata pozitivna.Nezaposlenost žena još uvijek nije prioritet političke agende. Žene su slabije plaćene od muškaraca i više su pogođene siromaštvom jer lakše ostaju bez posla i teže dolaze do kredita i novog posla. Žene najčešće otvaraju male prodavnice ili se bave uličnom prodajom, gdje su izložene nelojalnoj konkurenciji i kriminalu. Poslodavci u privatnom sektoru sve češće diskriminiraju žene.
Položaj žena je uvjetovan socijalnim i ekonomskim problemima u društvu, i njihov ekonomski položaj je često teži u odnosu na položaj muškaraca.
U bosanskohercegovačkom društvu nasilje nad ženama se manifestira na različite načine i oblike, uključujući između ostalog nasilje u kući, silovanje i druge oblike seksualnih napada. Među faktorima koje doprinose nasilju u kući su poteškoće uzrokovane tranzicijom, uslijed koje žena postaje glava porodice, jer je muškarac ostao bez posla i nezadovoljan je postojećem stanjem. Prisilne migracije i veliki broj raseljenih osoba rezultira nedostatkom zajednice koja bi mogla osigurati mrežu koja bi zaštitila porodice od ovakvih vrsta pritisaka. Također, teški posttraumatski stres ne utječe samo na one koji su se borili, već, kao što je šire poznato, i na one koji su ostali u pozadini. Veliko pljačkanje, razaranje i silovanje ostavili su ozbiljne poratne traume na žene. Vlast još uvijek nije adekvatno prepoznala veličinu problema nasilja nad ženama, niti je poduzela potrebne mjere za njegovo rješavanje. Između ostalog, široka upotreba alkohola je jedna od ozbiljnih posljedica koja također doprinosi porastu nasilja u kući. Nespremnost žena da prijave nasilje u kući omogućuje vlastima da zanemaruju ozbiljnost ovog problema i da ga ne tretiraju s dužnom pažnjom. Nivo pristajanja na nasilje u kući od strane žena je također ozbiljan problem koji otežava borbu protiv nasilja na sistematičan način.
Nasilje nad ženama je naime primarni socijalni mehanizam kontrole nad ženama, pomoću kojeg se producira, reproducira i održava potčinjavanje, diskriminacija i neravnopravan položaj žena u društvu. Nasilje nad ženama se često i od institucija i ličnosti od kojih bi se to najmanje moglo očekivati tretira kao marginalni privatni problem.
U ovom periodu imamo sve uvjete za prevenciju nasilja u porodici jer je pojam nasilja ustanovljen u najvažnijim zakonima države Bosne i Hercegovine, prije svega u Porodičnom zakonu i Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici, kojim se definiraju obaveze i uređuju načini postupanja pravnih osoba s javnim ovlastima spram nasilja i počinitelja nasilja.
Centri za socijalni rad, zdravstvene ustanove i policija imaju specijalizirane odjele koji su osposobljeni za prevenciju nasilja u porodici.
Institucije i nevladine organizacije u zajedničkom djelovanju šire stavove koji će zajednicu učiniti osjetljivijom za problem nasilja, ali u isto vrijeme i sposobnom da riješi problem kroz standarde i mehanizme zakonske regulative.
Zdravstveno stanje žena u Bosni i Hercegovini je veoma loše zbog siromaštva i promijenjene patologije stanovništva nakon rata. Izuzetno teška socioekonomska situacija, stalne migracije stanovništva, nezaposlenost i izmijenjeni uvjeti života u porodici i zajednici doveli su do porasta siromaštva, koje direktno utječe na stjecanje loših navika (povećana upotreba droga, lijekova i drugih opojnih supstanci, što utječe na povećanje mentalnih poremećaja i poremećaja u ponašanju, s porastom stope samoubistava i drugih oblika bolesti ovisnosti, nasilja u porodici i dr.). To za posljedicu ima povećanje zdravstvenih problema žena: nastanak i širenje mnogih zaraznih bolesti, pad stope nataliteta, obolijevanje, povećanje stope mortaliteta…
Ozbiljni problemi u zdravstvenom sektoru su loš registracijski i informacioni sistem primarne zdravstvene zaštite, dostupnost higijenski ispravnoj vodi, neuređene zone sanitarne zaštite, zagađenje namirnica, jonizirajuće zračenje, uništavanje lijekova sa isteklim rokom upotrebe i municije sa osiromašenim uranom. Zdravstveno stanje žena treba posmatrati s više aspekata i međusektoralno jer zdravstveno stanje zavisi kako od zdravstvenog sektora tako i od socijalne zaštite, obrazovanja, zdrave okoline, sigurnosti i ljudskih prava kroz perspektivu rodne jednakosti.
U Bosni i Hercegovini su poduzete mnoge aktivnosti i postignuti značajni rezultati u oblasti borbe protiv trgovine ljudima. Poduzete aktivnosti su provedene s ciljem jačanja okvira potpore, prevencije, zaštite žrtava i svjedoka i oblasti krivičnog gonjenja i međunarodne saradnje. Urađen je i akcioni plan za 2004. godinu. Doneseni su novi zakoni i podzakonski akti koji su stvorili napredan zakonski i podzakonski okvir za uspješnu borbu protiv trgovine ljudima.
Uključivanje rodne perspektive u javnim politikama Bosne i Hercegovine postala je otrcana fraza. Integracija rodne perspektive mora se razumjeti u smislu Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW) i Pekinške deklaracije i Platforme za akciju kao strategije u pravcu transformiranja nepravičnih rodnih odnosa i stereotipa i osnaživanja žena. Ovo uključuje preispitivanje postojećih političkih paradigmi i zahtijeva preispitivanje procesa stvaranja politike i njenih ciljeva.
Umjesto zaključka
Deseta godina od donošenja Rezolucije UNSCR-a 1325 bilo je pravo vrijeme da se pitanja prava žena i pitanja roda ponovno vrate u političku agendu rasprava o miru i sigurnosti u Vijeće sigurnosti i Evropski parlament kako bi se osigurala politička podrška, finansijska pomoć i saradnja koja će dovesti do punog i ravnopravnog sudjelovanja žena u svim procesima mira i sigurnosti. Posljednjih godina međunarodna pažnja i fondovi za pitanja ženskih ljudskih prava i gendera su u fokusu zanimanja.
Prateći implementaciju standarda Rezolucije UNSCR-a 1325 u Bosni i Hercegovini, shvatili smo da su potrebna stalna zalaganja, finansijska asistencija, tehnička, pravna i politička ekspertiza, kao i razumijevanje rodne jednakosti u međunarodnim, nacionalnim i lokalnim strukturama.
Tri najvažnije prepreke za ostvarivanje ženskih ljudskih prava i integraciju roda u javne politike u Bosni i Hercegovini su:
- Patrijarhalna kultura i tradicionalne predrasude
- Rodno nasilje (nije prepoznato kao sigurnosna prijetnja)
- Marginalizacija žena u javnim politikama
Žene vodi tradicija i strah da preuzmu „velike“odgovornosti. Još uvijek nemaju samopouzdanja.
Iako je država poduzela korake na promoviranju ravnopravnosti među spolovima, uključujući i politički i javni život, rezultati su razočaravajući. Žene su i dalje marginalizirane, nemaju pristup moći i forumima gdje se kreira politika i donose odluke, te su i dalje isključene iz ključnih tijela koja rade na značajnim reformama.
Poslovi u policiji i u vojsci se tipično ne smatraju zanimanjima koja su prikladna za žene.
Na parlamentarnom nivou, planiranje reforme policije je često ograničeno na lidere političkih stranaka, a tu žene imaju malu moć ili utjecaj, uprkos lobiranju žena iz zakonodavnih i izvršnih struktura i članica komisija za ravnopravnost spolova. U okviru zaštite i analize ljudskih prava, žene se, zbog kombinacije socijalnih, ekonomskih i političkih interesa zemlje i tradicionalnih predrasuda, stavljaju u podređen položaj, kao građani drugog reda ili osobe od „posebnog interesa“. I premda se čini da su mnogi zakoni i statistički podaci pozitivni ili barem neutralni u smislu ravnopravnosti spolova, dublja analiza dovodi do zaključka da žene u Bosni i Hercegovini još uvijek nisu postigle pravi stupanj ravnopravnosti ni u jednoj oblasti života.
Piše: Nuna Zvizdić, direktorica organizacije “Žene Ženama”
