ANALIZA:
Gadafijev kraj za novi početak Libije
Pripremio: Daniel Omeragić
Bivši libijski čelnik Moamer Gadafi i njegov sin Motasim pokopani su 25. oktobra na nepoznatoj lokaciji duboko u libijskoj pustinji. Ovim je i definitivno okončano Gadafijevo razdoblje u Libiji, koje je započelo još daleke 1969., kada je izvršio prevrat u zemlji.
Bio je tada na čelu grupe mladih oficira koji su dolazili iz manje privilegiranih plemena i nisu se mogli školovati na civilnim univerzitetima, pa su odlazili u vojsku. Do početka 20. stoljeća Libijci su bili u sastavu Osmanskog carstva, a nakon toga talijanska kolonija.
Na vlast je došao kao pukovnik na čelu skupine oficira koja je s prijestolja svrgnula kralja Idrisa, smatranog previše popustljivim spram Francuske i SAD-a, dok se ovaj nalazio na liječenju u Turskoj. Nakon vojnog udara u Libiji je osnovano vrhovno revolucionarno vijeće na čijem je čelu bio Gadafi, a 1970. Gadafi je uzeo i titulu premijera, od koje je odustao dvije godine kasnije. Svoju vlast temeljio je na arapskom nacionalizmu, s elementima socijalne države, što je nazivao „islamskim socijalizmom“, a godinu dana nakon zauzimanja vlasti iz zemlje, koja je bila talijanska kolonija u prvoj polovici 20. stoljeća, protjerao je sve talijanske državljane koji su živjeli Libiji.
Sankcije UN-a i bombardiranje
Libiju je 1977. iz republike pretvorio u džamahiriju, što znači „vladavinu mnoštva“ ili „svenarodnu republiku“, u kojoj upravlja narodni kongres. Gadafi je postao generalni sekretar, no kasnije je napustio i tu funkciju. Libija je pod Gadafijevom vodstvom imala aktivnu ulogu u Pokretu nesvrstanih.
Libija je u to vrijeme razvila čvrste veze i s bivšom Jugoslavijom. Gadafi i jugoslavenski vođa Josip Broz Tito blisko su sarađivali. Gadafiju su trebali stručnjaci i robe, a Jugoslaviji tržište. Zahvaljujući tome, razvijene su snažne poslovne veze, koje su opstale i nakon raspada Jugoslavije i trajale, zapravo, sve do izbijanja pobune u Libiji koja je dovela do Gadafijevog pada.
Protuzapadna i protuimperijalistička stajališta bila su konstanta njegovih političkih istupa. Libiju je SAD 1979., nakon protesta u Tripoliju tokom kojih je zapaljena američka ambasada, uvrstio na popis država koje podupiru terorizam, a nakon napada 1988. na putnički avion američke kompanije PanAm iznad škotskog Lockerbieja, u koji je bio upleten Tripoli, Vijeće sigurnosti UN-a je uvelo sankcije Libiji.
U aprilu 1986., nakon bombaškog napada u berlinskoj diskoteci u kojoj su se okupljali pripadnici vojske SAD-a, američki predsjednik Ronald Reagan odobrio je akciju odmazde u kojoj su bombardirani Tripoli i Bengazi. U napadu na diskoteku poginule su tri osobe, a 250 ih je ranjeno, dok je u američkoj odmazdi uništena Gadafijeva rezidencija.
Sankcije su ukinute 2003., nakon što je Libija preuzela odgovornost za napad na avion PanAma, pristala isplatiti odštete porodicama 270 poginulih i obećala da neće podržavati terorizam. Gadafi je izašao iz izolacije i vratio se u međunarodnu politiku. SAD je 2006. obnovio diplomatske odnose s Libijom, a Gadafi se često susretao s čelnicima zapadnih zemalja. U septembru 2008. Tripoli je posjetila državna tajnica SAD-a Condoleeza Rice, što je bila prva posjeta Libiji nekog čelnika američke diplomatije nakon 55 godina.
I povjesničar Tvrtko Jakovina, sa Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, nedavno je u Jutarnjem listu podsjetio na političku i vojnu karijeru nekadašnjeg libijskog vođe. Gadafi je, piše Jakovina, bio nepredvidiv, neukrotiv. Bio je vođa koji je znao privući pažnju.
„… Putovanje svijetom u vlastitom šatoru i poklanjanje deva, pa i posjet Rimu prije tri godine, kada je na uniformu koju je nosio prikačio fotografiju Omara el-Mukhtara, vođe pobune protiv Talijana, bili su više od provokacije, postavljajući ga u središte javnosti… Sudanski predsjednik jednom ga je nazvao podvojenom ličnošću, a obje su ličnosti zle. Neki od afričkih vođa, koje je kupovao milijunima, mislili su drukčije, barem dok je novac pristizao. Libija je stvorena 1951. i tada je bila tek malo više od geografskog pojma. Sada je u sličnoj situaciji…“, veli ovaj povjesničar.
A šta će se dogoditi s Libijom ostaje otvoreno pitanje. Zemlja bez institucija, upozorava Jakovina, nakon vladara koji je pune 42 godine bio sve, poslije višemjesečnog građanskog rata ili revolucije, sada bi trebala pronaći put ka stabilnosti, demokratiji i ravnopravnoj podjeli nacionalnih bogatstava. Jasno je i da to neće ići bez pomoći Zapada, ali to bi moralo biti urađeno bolje nego u Iraku ili Afganistanu.
Po izbijanju ustanka sredinom februara ove godine protiv Gadafijevog režima, u kojem su brojne dužnosti obnašali njegovi sinovi, odlučio se boriti do kraja svim sredstvima. Proteste protiv svoje vlasti pokušao je odmah nasilno suzbiti u Bengaziju i El-Baidi na istoku zemlje, no to nije zaustavilo širenje pobune. Protiv svoga naroda upotrijebio je silu, nakon čega je uslijedio krvavi građanski rat, a na stranu naroda uključila se i međunarodna zajednica, koja je odobrila vojnu kampanju radi zaštite civila. Međunarodni krivični sud je 27. juna, na osnovu optužnice za zločine protiv čovječnosti, izdao nalog za hapšenje Moamera Gadafija.
Da su Libijci odlučni da zauvijek raščiste s Gadafijem, kojeg su optužili za sve nevolje – bijedu, ubistva, progone – kroz koje su prolazili u posljednje četiri decenije za vrijeme njegove diktatorske vladavine u kojoj se enormno obogatio (izvori bliski novoj libijskoj vladi objavili su da je izvan zemlje pohranjeno oko 200 milijardi dolara libijske imovine), pokazao je i odnos prema mrtvom nekadašnjem vođi. Dužnosnik Nacionalnog prijelaznog vijeća (NTC) Abdel Madžid Mlegta je rekao da su, nakon što je održana molitva nad tijelima Moamera i Motasima Gadafija, njihova trupla predana dvojici ljudi koji uživaju povjerenje prijelaznih libijskih vlasti, koji su ih pokopali na tajnom mjestu duboko u saharskoj pustinji, prethodno se zaklevši da nikada neće otkriti lokaciju.
Prema izvještajima iz Sirta, rodnog grada bivšeg libijskog vođe, u kojem se krio do svojih posljednjih trenutaka, Gadafi i njegova pratnja pokušali su se 20. oktobra probiti iz opkoljenog grada. Bježali su u konvoju vozila koji su pogodili francuski bombarder i američka bespilotna letjelica Predator. Gadafi je potražio zaklon u odvodnoj cijevi, u kojoj je pronađen i uhvaćen. Šef Nacionalnog prijelaznog vijeća Mahmud Džibril tvrdi da je Gadafi ubijen u unakrsnoj vatri njegovih lojalista i boraca NTC-a dok su ga ukrcavali u vozilo. Džibril je kazao i kako je Gadafi prvo ranjen u ruku, a dok je vozilo odlazilo ponovo je otvorena vatra i tada je pogođen u glavu.
Međutim, snimke objavljene na internetu govore nešto drugo. Al-Jazeera je objavila da su Gadafijevo mrtvo tijelo bivši pobunjenici vukli po ulici. Nova snimka otkrivena na internetu pokazuje 22-godišnjeg Sanada el-Sadeka el-Ureibija, koji tvrdi da je ubio Gadafija. Pod pritiskom zapadnih saveznika, NTC je obećao istražiti kako su Gadafi i njegov sin ubijeni s obzirom na to da su na snimkama s mobilnih telefona nakon njihovog hapšenja bili živi. Ujedinjeni narodi i Amnesty International pozvali su na istragu o Gadafijevoj smrti.
NATO je, neposredno nakon ubistva Gadafija, saopćio da je uspješno proveo mandat Ujedinjenih naroda u zaštiti libijskog naroda. Misija je okončana u ponoć 31. oktobra, u dogovoru s UN-om i libijskim Nacionalnim prijelaznim vijećem.
„Izvršili smo svoj vojni zadatak. Povijesni mandat UN-a u potpunosti je ispunjen. Okončana je jedna od najuspješnijih misija u historiji NATO-a“, izjavio je generalni sekretar NATO-a Anders Fogh Rasmussen, koji je nekoliko sati uoči okončanja mandata u Libiji doputovao u Tripoli kako bi pozvao nove vlasti na izgradnju demokratske zemlje.
I čelnici Evropske unije smatraju da smrt bivšeg libijskog vođe predstavlja kraj jednog razdoblja despotizma i represije koje je libijski narod predugo trpio.
„Danas Libija može okrenuti novu stranicu historije i prihvatiti demokratsku budućnost“, kaže se u zajedničkoj izjavi predsjednika Evropskog vijeća Hermana Van Rompuya i predsjednika Evropske komisije Josea Manuela Barrosa.
Opća ocjena svjetskih čelnika je da zločini diktatora ne mogu ostati nekažnjeni te da Libija sada mora početi ispočetka i reformirati zemlju u smjeru demokratije.
Predsjednik SAD-a Barack Obama kazao je da je smrt bivšeg diktatora obilježila „kraj dugog i bolnog poglavlja“ za Libijce i pozvao nove vlasti u Tripoliju da izgrade „demokratsku“ i „tolerantnu“ zemlju, dok je američka državna tajnica Hillary Clinton izjavila da smrt Gadafija obilježava „početak nove ere“ za libijski narod i naglasila zalaganje Sjedinjenih Američkih Država da ih podrže „na putu prema demokratiji“. Clinton je naglasila „zalaganje Sjedinjenih Američkih Država u podršci libijskom narodu, kao prijatelj i partner, u trenutku kada se angažiraju na novom demokratskom putu“.
U komentarima se pridružila i njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je kazala da je Libija sada slobodna za novi početak te da nakon Gadafijeve smrti može početi s provedbom mirnih demokratskih reformi. Britanski premijer David Cameron je, pak, ponosan na ulogu britanskih snaga u operacijama u Libiji i svrgavanju Moamera Gadafija s vlasti.
S druge strane, Rusija vjeruje da je Moamer Gadafi trebao biti tretiran kao ratni zarobljenik, u skladu sa Ženevskom konvencijom, umjesto što je ubijen, izjavio je ministar vanjskih poslova te zemlje Sergej Lavrov i zatražio da se provede istraga o njegovoj smrti. Ipak, ruski predsjednik Dmitrij Medvedev je izrazio nadu da će okončanje potrage za Gadafijem donijeti mir i demokratske promjene u Libiji.
Afrička unija (AU) je saopćila da je ukinula suspenziju libijskog članstva te da je odlučila da „sadašnja libijska vlast može zauzeti svoje mjesto u AU i njenim tijelima“.
Prije Gadafija, „arapsko proljeće“ je ove godine, nakon 32 godine, s vlasti u Tunisu otpuhalo Zinea Ben Alija. On je poslije 30 dana revolucije pobjegao sa suprugom i djecom u Saudijsku Arabiju. Već je dva puta osuđen u odsutnosti za korupciju, pronevjeru, zloupotrebu državnih fondova, i to na više od 50 godina zatvora i plaćanje 50 miliona eura kazne. No, Rijad ga odbija izručiti.
Poslije 18-dnevnih protesta morao je otići i Hosni Mubarak, koji je na čelu Egipta bio tri decenije. Dao je ostavku i predao vlast vojnom vijeću. Mubarak se povukao u odmaralište Šarm el-Šejk. U augustu je uhapšen i izveden na sud zbog korupcije i smrti demonstranata.
BiH čekala rasplet
U Bosni i Hercegovini se dugo vagalo oko priznanja Nacionalnog prijelaznog vijeća Libije, što se objašnjavalo i dugogodišnjim prijateljstvom s Gadafijem te milionskim poslovima koje su bosanskohercegovačke kompanije imale u toj zemlji. Tek krajem augusta Predsjedništvo BiH je donijelo odluku o priznanju NTC-a kao jedinog legitimnog predstavnika libijskog naroda. Na hitnoj sjednici državnog vrha, Ministarstvo vanjskih poslova BiH je zaduženo da stupi u kontakt s predstavnicima NTC-a u svrhu nastavka razvoja bilateralnih odnosa Bosne i Hercegovine i Libije i zaštite ekonomskih interesa naše zemlje i njenih građana. Tome je prethodio upad grupe libijskih građana u prostorije ambasade te zemlje u Sarajevu, koji su zapalili zastavu libijske džamahirije i Gadafijeve fotografije i postavili obilježja Nacionalnog prijelaznog vijeća, a od ambasadora Salema Finira, koji se nije na vrijeme ogradio od Gadafija, zatražili da napusti dužnost.
Poslije Gadafijevog kraja, u Bosni i Hercegovini nije bilo zvaničnih reakcija. Oglasio se tek reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić. Međutim, Cerić je izbjegao progovoriti o načinu na koji je završio Gadafi, izdašni finansijer sa tri miliona maraka gradnje upravne zgrade Rijaseta IZ-a u BiH na sarajevskim Kovačima, koja je trebala nositi njegovo ime, a kod kojeg je boravio samo dvije sedmice prije početka libijske revolucije. Bila je to posljednja Gadafijeva donacija.
