Veza Andersa Behringa Breivika sa srpskim nacionalizmom, evropskom radikalnom desnicom i potencijalne posljedice norveškog masakra
Istraživanje prošlosti norveškog teroriste
Pripremili: Jasna Pekić, Becky Higgins, Senad Omerašević, Tom Crowley, Tony Ng
Vijesti o monstruoznim ubistvima u Norveškoj obišle su svijet brzinom svjetlosti. U roku od samo nekoliko minuta ljudi širom svijeta počeli su izražavati saučešće norveškom narodu. Emma, šesnaestogodišnjakinja koja je uspjela preživjeti napad, i njena panična sms korespondencija s majkom nikog nije ostavila ravnodušnim. Skoro od trenutka kada su se vijesti o napadu u Norveškoj pojavile počele su špekulacije o identitetu napadača, a počelo se špekulirati i o mogućem efektu na državu i Evropu u cijelosti, u zavisnosti od napadačevog identiteta. Sada kada se zna da je ovo djelo samoproglašenog norveškog „krstaša“ protiv islama mnoge ekstremnije teorije su utihnule. I iako je Breivikova veza s evropskim radikalnim desničarima očekivana, njegova veza sa srpskim nacionalistima – otkrivena u njegovom manifestu – bila je iznenađenje.
Breivikova veza sa srpskim nacionalizmom
Svjedočenja od prije krvavog pohoda – koja opisuju osobu u policijskoj uniformi (A. B. Breivik), nekoga ko ustvari mami ljude u lažni osjećaj sigurnosti – zvuče veoma slično svjedočenjima o Mladićevom ponašanju prije srebreničkog masakra.
Posljednjih nekoliko dana traje debata kako u globalnim medijima tako i u akademskim krugovima o motivima Breivikovog okrutnog zločina; motivima koji su ga naveli da brutalno i hladnokrvno puca u nedužnu djecu. Ne postoji doza zdravog razuma ili logike za shvaćanje njegovih „bolesnih“ motiva. Ipak, Breivik sam objašnjava – ili pokušava objasniti – motive za svoja nedjela u manifestu „2083: Evropska deklaracija nezavisnosti“. Kao jedan od ključnih razloga koji su naveli 32-godišnjeg Norvežanina da postane masovni ubica, napadne vladu svoje zemlje i svoje sunarodnjake navodi se NATO intervencija u Srbiji 1999. godine. I zaista, jaka podrška Srbiji i srpskim nacionalistima proteže se kroz cijeli manifest.
„Stupio sam u kontakt sa srpskim konzervativcima preko interneta. Ovaj prvi sastanak će s vremenom rezultirati upoznavanjem s nekoliko ključnih ljudi širom Evrope i formacijom grupe koja će kasnije uspostaviti vojni odred i sud… Vitezovi templari“, kaže Breivik. U svom manifestu, Breivik hvali haškog optuženika Radovana Karadžića, citira Ivu Andrića, Jovana Cvijića i Srđu Trifkovića (srpskog profesora koji sada živi u Americi), uključujući i dijelove njegove knjige „Kritika multikulturalizma u Evropi“.
Kada se ideologija bazirana i izgrađena na nacionalizmu pretvori u šovinizam, ksenofobiju i fašizam, uvijek stradaju nedužni ljudi.
Kakav um može imati suosjećanja za ubicu? „Imao sam privilegiju upoznati se s jednim od najvećih živih ratnih heroja u Evropi našeg vremena, srpskim krstašom i ratnim herojem koji je ubio mnogo muslimana u borbi. Zbog progona EU za navodne ratne zločine, jedno vrijeme je živio u Liberiji. Posjetio sam ga u Monroviji jednom, uoči osnivačkog sastanka u Londonu 2002. Godine“, piše Breivik u manifestu.
Koji razlog može opravdati ubistva nedužnih i slabih? „Ovaj Norvežanin je veći Srbin od 90 posto Srba u Srbiji. Istina je da smo bili terorizirani preko 500 godina, istina je da nam je dosta ugnjetavanja, i taj će osjećaj ostati dokle god ima muslimana na ovom području. Ovaj čovjek u Norveškoj shvatio je nešto što šest miliona Srba nije, niti će ikada, i zato nas mudžahedini ugnjetavaju… Ovaj čovjek je shvatio šta se dešava i kako stvari idu, i mi to trebamo poštovati. Pametan čovjek“, pisalo je u jednom nedavnom komentaru na srpskim forumima.
Uspon evropske radikalne desnice
Dok su mnogi Evropljani brzo odbacili prošlosedmične napade u Norveškoj kao izolirano djelo luđaka i ništa više, drugi, mudriji komentatori, proglasili su ih simptomatičnim rastućim uspjehom stranaka ekstremne desnice u Evropi. Čini se da se, dok su oči Zapada bile uprte u islamski ekstremizam, nova prijetnja u obliku desničarskog ekstremizma neometano uspinjala. Da bi stvari bile još možda i gore, ova prijetnja je dobila novi oblik. Prošli su dani kada su se ove grupe mogle lako ismijavati i marginalizirati zbog svojih čudnih, pretjerano rasističkih stavova, i svojih bliskih veza s nacizmom (uključujući i korištenje nacističkih simbola i uniformi tokom sastanaka). Tokom posljednjih nekoliko godina desničarske grupe širom Evrope promijenile su taktiku, odbacujući fašističku vanjštinu, koja je plašila i odbijala ljude, nazivajući sebe „normalnim strankama“ i tvrdeći da zastupaju interese običnog čovjeka, premještajući svoje bitke iz mračnih sala za sastanke na ulicu, s ciljem približavanja glasačima. U svom pisanju za britanski antifašistički časopis Searchlight i njegov skandinavski parnjak Expo, pokojni švedski pisac Stieg Larsson je primijetio ovu promjenu. „Predugo su“, kaže Larsson, „nacisti, u očima društva, bili pojednostavljeno i lakovjerno izjednačavani s nekolicinom skinheda u večernjem pohodu. To više nije slučaj. Ovo su ljudi u odijelima i kravatama, i bivaju izabrani u vladu.“ Slično ovome, jedan novinar u New Internationalistu piše da su ove „neorganizirane stranke koje su nekada prikupljale nejednak broj glasova sada izbrusile svoj jezik, politiku i organizacijske sposobnosti, i bivaju izabrane u parlamente širom kontinenta“. Dugo vremena iznošene tvrdnje da ove stranke predstavljaju „najznačajniji izazov utvrđenoj strukturi i politici zapadnoevropske demokratije“ dobivaju na snazi.
Historija moderne desnice u Evropi počinje šezdesetih i sedamdesetih, stvaranjem nekoliko organizacija. Upravo su skandinavske zemlje bile prve zemlje u kojima su radikalne desnice doživjele uspjeh na izborima kada su i norveška i danska Partija progresa osvojile značajan broj glasova na izborima početkom i sredinom sedamdesetih. Danska Partija progresa (sada Danska narodna partija), koju je 1972. godine osnovao profesor finansijskog prava Mogens Glistrup, prvobitno je bila populistička stranka koja se protivila visokim stopama poreza. Međutim, od kasnih osamdesetih godina partija se okrenula pitanjima migracija, iskazujući otvorenu zabrinutost prema sve većem broju azilanata u državi. Nakon što su Glistrupa uhapsili zbog utaje poreza, stranku je preuzela Pia Kjaersgaard, koja se na kraju ocijepila i formula svoju stranku 1995., Dansku narodnu partiju. Kjaersgaardina partija se snažno fokusirala na antiimigrantsku politiku (pogotovo iz islamskih zemalja) te nacionalistička pitanja i jedna je od najžešćih zagovornika uvođenja strožije granične kontrole – ali je spriječena da uspostavi punu kontrolu zbog danskog potpisivanja Šengenskog ugovora.
Po uzoru na svoje danske kolege, Norvežanin Anders Lange oformljuje svoju stranku 1973. godine, komično nazvanu Stranka Andersa Langea za snažno smanjenje poreza, socijalnih doprinosa i javne intervencije (milostivo preimenovanu u Partiju progresa 1977. godine). Popularnost obiju stranaka je opala kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih, ali je opet narasla sredinom osamdesetih. Na izborima 1989. godine norveška Partija progresa je osvojila 22 mjesta u parlamentu, te tako postala treća najzastupljenija stranka i ključni igrač između buržujskih i socijalističkih blokova. Poređenja radi, Švedska nije imala desničare zastupljene u parlamentu do prošle godine, kada su švedski demokrati osvojili mjesta prvi put u svojoj historiji. Vijesti su šokirale mnoge u Evropi s obzirom na reputaciju Švedske kao tolerantne zemlje i naglasile značaj trenda desničarskog ekstremizma u Evropi. Ali to ni u kojem slučaju nije samo skandinavski fenomen.
Značaj rasta popularnosti desničarskih stranaka najbolje se može ilustrirati povećanjem broja desničarskih zastupnika u Evropskom parlamentu. U 2009. godini bilo je više od 30 zastupnika iz desničarskih partija, među kojima i devet iz italijanske Lige Nord, četiri iz holandske Partije slobode, dva iz austrijske Partije slobode, tri iz bugarske Ataka partije, tri iz francuskog Nacionalnog fronta, tri iz Jobika (Mađarska), dva zastupnika BNP-a (VB) i dva iz danske Partije progresa. Neki od dijelova desničarske politike ovih stranaka su snažan naglasak na antiimigraciji (pogotovo antiislamskoj imigraciji), jačanje granične sigurnosti, deportacija stranih kriminalaca, visok nivo ksenofobije, pogotovo islamofobije, anti-multikulturalizam, uključujući i gađenje prema miješanim parovima, i snažna nacionalistička težnja da se spriječi ulazak tuđih elemenata kulture, rase i religije u njihovim zemljama. Danska Narodna partija tvrdi da se danska kultura sastoji od skupa historije, iskustva, uvjerenja, jezika i običaja danskog naroda, te da je „očuvanje i daljnji razvoj ove kulture ključan za opstanak danskog društva kao slobodnog i prosvijećenog“.
Mnogi komentatori navode globalizaciju, povećane imigracije nakon ratova u Iraku i Afganistanu i povećanje nezaposlenosti kao rezultat ekonomske krize, te očitu nesposobnost centralne politike da se bavi tim problemima kao glavnim faktorima odgovornim za rast popularnosti ovih stranaka u posljednjih nekoliko godina. Sadik Hardouchi, predsjedavajući Foruma Instituta za multikulturna pitanja, istraživačke grupe, tvrdi da ekonomska i politička nesigurnost navode ljude da žrtvuju manjine i osjećaju strah naročito od onoga što Geert Wilders iz holandske Slobodarske stranke naziva „islamizacijom Evrope“. Stranke kao što su Švedski demokrati igrale su na ovu kartu straha ciljajući muslimane u nedavnoj predizbornoj reklami na TV-u, u kojoj su prikazane pokrivene muslimanke koje žure da starijoj lokalnoj ženi oduzmu beneficije koje dobiva od vlade. Ova reklama je kasnije zabranjena u Švedskoj, ali je i dalje prikazivana na danskoj televiziji.
Ustvari, postaje sve uobičajenije da desno orijentirane stranke ciljaju imigrante u kampanjama, tvrdeći da neproporcionalno koriste liberalne socijalne politike, dok „domaći“ pate, i naglašavajući da oni ili oduzimaju posao lokalnim radnicima ili ne žele raditi i žive od socijale. Mnoge selektivno koriste podatke o zločinima kako bi tvrdile da su brojni imigranti kriminalci i prijetnja društvu u kojem žive. One se proglašavaju zaštitnicima liberalizma i tolerancije i njihov je argument da su ustvari imigranti ti koji su netolerantni i nespremni na prilagođavanje životu u državama stanovanja.
Nakon napada u Norveškoj, desničarske stranke širom Europe brzo su se distancirale od Breivikovih djela i ideologije, pogotovo EDS iz Velike Britanije i Norveška Partija progresa -sa kojima Breivik tvrdi veze, bile su nestrpljive u ublaživanju odnosa sa ubicom. U pismu upućenom Wall Street Journal-u, Siv Jensen, čelnik Partije progresa piše da “Partija je osramoćena, zgrožena i uistinu tužna što je Anders Breivik bio naš član”, dodajući da “iako je teško razumjeti zašto se Breivik pridružio našoj stranci, lako je razumjeti zašto je napustio “. Gospođa Jensen dalje naglašava da: “Njegova (Breivik-ova) djela i vjerovanja su potpuno u suprotnosti s našim (stranačkim) … politikama i vrijednostima”.
Odvagivanje potencijalnog utjecaja
Iako će vjerovatno emocionalni šok od ove tragedije još godinama odjekivati Evropom, ne čini se da će političke posljedice ovih napada biti ozbiljne za šengensko područje i norvešku demokratiju.
Inicijalna istraga Breivikove prošlosti otkrila je da ovi napadi nisu povezani s norveškim učešćem u okviru NATO snaga u Libiji i Afganistanu, te stoga izgleda malo vjerovatno da će biti ikakvog utjecaja na operacije ili pregovore. U sličnom tonu, čini se da će imati zanemariv efekt na zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku (CFSP) Evropske unije koja nastaje budući da ovi napadi nisu bili djelo neke transnacionalne grupe ili strane sile, te stoga neće uzrokovati da se Evropa osjeća pod većom prijetnjom od globalnih događanja.
Nakon saznanja za napade u Norveškoj, postojala je bojazan da ako postoji međunarodni ili prekogranični element onda će to dovesti do još napada u šengenskoj zoni. Već su se počele pokazivati pukotine u onome što se naširoko smatra najvećim uspjehom Unije; u aprilu je Francuska privremeno uvela granične kontrole na granici s Italijom (navodno kao reakcija na upliv izbjeglica iz sjeverne Afrike), a u julu je Danska povećala broj carinskih službenika i kontrole na granici. U svjetlu domaće prirode napada, prijetnja direktnog utjecaja kao reakcija na nedavne događaje čini se mala; Breivikove tvrdnje o vezama s britanskom krajnje desničarskom Engleskom odbrambenom ligom (EDL) – jedina potencijalna prekogranična veza – energično je porekla Liga, ali se do sada čini da ova tvrdnja ustrajava. Janne Kristiansen, direktorica Obavještajne službe Norveške, rekla je da za sada nema dokaza o međunarodnom učešću te da je Breivik djelovao sam. Možda više zabrinjava to što su danske granične restrikcije bile direktan odgovor na pritisak desničarske Danske narodne stranke (DPP), što je samo jedan od više primjera sve većeg utjecaja desničarskih populističkih i krajnje desničarskih stranaka na vlasti u Evropi. U ovom trenutku, mišljenja su i dalje podijeljena o tome da li će ovi napadi donijeti korist ili štetu takvim strankama u Norveškoj i dalje; neki misle da će doći do eksplozije sućuti za Laburističku stranku (čiji je omladinski kamp napadnut) i nekog oblika kazne za Stranku progresa u svjetlu donedavnog Breivikovog članstva u njoj, ali vjerovatno će takvi pokreti biti privremeni, a razumljivo je i da je prerano reći kakav će dugoročni utjecaj imati. Ako se ispostavi da će koristiti krajnjoj desnici, možemo biti sigurni da ćemo vidjeti povećan pritisak da se ograniče odredbe Šengena i eventualno negativan efekt na pitanja kao što su proširenje i liberalizacija viznog režima na Balkanu.
Očito će trebati vremena da se procijeni dugoročan utjecaj na norveško društvo, ali trenutna reakcija je bila opća nada da će biti što je manje moguće promjena u tolerantnom i otvorenom društvu, po čemu je Norveška poznata; na poziv premijera na „više demokratije, više otvorenosti“ odgovoreno je valom učlanjenja u ogranke mladih svih političkih stranaka, masovnim mitinzima u Oslu i širom zemlje na kojima je izraženo nacionalno jedinstvo i solidarnost, te ujedinjenjem različitih političkih stranaka u osudi napada i pristajanju na odgađanje kampanje za septembarske izbore do sredine augusta – izbore na kojima stručnjaci očekuju veći odziv nego što je uobičajeno. Ali, iako ovi znakovi obećavaju i ukazuju na suzdržanu reakciju na napade, postoji i strah da će biti nemoguće zauvijek nastaviti kao prije uprkos pozivima kao što je onaj koji je uputio Lars Helle, izdavač dnevnika Dagbladet, da „ne dozvolimo da nas prevlada strah kao Ameriku nakon 11. septembra 2001.“ I dok je premijer Stoltenberg apelirao na Norvešku da „nastavi dalje“, priznao je da će „doći do definitivnog raskida između zemlje kakva je bila prije i kakva je poslije napada“ – iako će i dalje zemlja biti prepoznata u velikoj mjeri. Sigurno je da će prizori kao što su više rangirani političari u sredstvima javnog prijevoza bez tjelohranitelja postati manje uobičajeni, a sigurnost će se pojačati u društvu koje se tradicionalno zasniva na uzajamnom povjerenju.
Ustvari, čini se da je taj utjecaj najveći vani – bar u uvjetima sigurnosti; Euronews je naveo riječi zapovjednika Evropske unije za kontraterorizam Gillesa de Kerchovea da će njegove službe organizirati sastanke i naglasiti „najbolje prakse“ u Evropi u bavljenju prijetnjom terorizma inspiriranog desničarima, nečega što je bilo previđano posljednjih godina, uz izvještaj EUROPOL-a iz 2011. u kome nije zabilježen nijedan desničarski napad proteklih godina i u kome se tvrdi da je „cjelokupna opasnost na izmaku“. U međuvremenu Poljska u funkciji predsjedavajućeg sazvala je sastanak dviju radnih grupa Vijeća koje se bave pitanjima terorizma, a sam EUROPOL je osnovao radnu jedinicu za istragu veza Breivika sa ostalim desničarskim grupama u Evropskoj uniji; u Velikoj Britaniji premijer David Cameron je sazvao sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost radi razmatranja opasnosti od desničara u Velikoj Britaniji. Takve reakcije su razumljive, ali ipak će proći više vremena prije nego što vidimo konkretne promjene u policiji i stavovima na evropskom nivou u svjetlu ove tragedije.
Na kraju, osvrćući se na pitanje policijskih i sigurnosnih službi, norveški premijer je u srijedu najavio otvaranje istrage o tome kako je ovaj slučaj vodila policija. Iako je naglasio da to nije „kritička istraga“, postavljena su pitanja o spremnosti norveške policije da se nosi sa dva simultana napada i o vremenu koje je trebalo policiji da stigne na otok Utoyu.Također je na svjetlo dana izbilo to da je Breivik bio na listi osoba koje nadgleda sigurnosna policija, zbog čega će biti detaljno ispitana. Iako je važno zabilježiti, međutim, da je u samoj Norveškoj bilo manje kritika upućenih policijskim i sigurnosnim službama, u fokusu je bilo rješavanje trenutnih efekata napada i posljedica po unesrećene, nego optuživanja – i to je nešto što se može promijeniti na duže staze kada se fokus pomjeri s trenutnih posljedica.
Norveško učešće u NATO-u
Norveška je jedna od članica osnivača NATO-a, postala je potpisnica Sjevernoatlantskog sporazuma 1949. godine – u to vrijeme glavna svrha NATO-a je bila suprotstaviti se prijetnji iz SSSR-a. Jasno je da je dugo učešće Norveške u NATO-u snažno utjecalo na zemlju; norveški ministar vanjskih poslova Jonas Gahr Støre tvrdi da je članstvo u NATO-u „kamen temeljac norveške sigurnosne politike“ i jedan od njenih glavnih prioriteta u sigurnosnoj i odbrambenoj politici. Tvrdi se da za gorljivo norveško članstvo u NATO-u ima više razloga: prvo, Norveška nije članica Evropske unije i skeptična je u vezi s evropskim integracijama. I, iako je zemlja blisko povezana s Unijom kroz članstvo u Evropskoj ekonomskoj zoni (EEA), postoje ograničenja u vezi s njenim učešćem u izradi sigurnosne i odbrambene politike. Stoga se smatra da Norveška ima prednost zagovarati aktivnije članstvo u NATO-u u evropskoj sigurnosnoj politici. Osim toga, kako je naglasila Nina Graeger, konflikt između Gruzije i Rusije 2008. godine pokazao je spremnost Rusije da počini agresiju radi svojih političkih i strateških ciljeva. (Norveška i Rusija imale su teritorijalne sporove na sjeveru.) Od tada je Rusija povećala svoje prisustvo u regiji. Kako bi uzvratila na utjecaj iz Rusije, Norveška ima interesa dovesti NATO s ciljem održanja vojne ravnoteže u regiji.
Ali, nedavni napad pokazuje da postoje složene sigurnosne prijetnje protiv kojih se nije moguće boriti samo vojnom silom. Tragični događaji u Norveškoj pokazuju da će evropske zemlje morati redefinirati sigurnosne koncepte kako bi osigurale svoje građane, a naročito moraju gledati dalje od „uobičajenih sumnjivaca“ u smislu sigurnosnih prijetnji.
