Moguća ponovna tužba BiH protiv Srbije
Koje su štete i koristi od eventualnog novog procesa?
Pripremio: Tim Atlantske inicijative
Nedavno je Geoffrey Nice, nekadašnji tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), ustvrdio da Bosna i Hercegovina treba obnoviti optužnicu za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu (ICJ). Izjava Geoffreya Nicea otvorila je raspravu o tome je li ponovna tužba zakonski moguća, ali i politički poželjna. U februaru 2007. ICJ je presudio da tadašnja Srbija i Crna Gora nisu izravno odgovorne, niti su direktno sudjelovale u genocidu u Srebrenici, ali su prekršile Konvenciju o genocidu time što su propustile da ga spriječe. Za mnoge, uključujući i potpredsjednika ICJ-a Al-Khasawneha (koji je dao izdvojeno mišljenje) i profesora Antonija Cassesea, bivšeg predsjednika ICTY-ja, ova presuda nije bila pravedna zbog veoma visokog standarda dokazivanja genocida i nepriznavanja dokaza kojima se mogla prepoznati srbijanska direktna odgovornost.
Pravna prepreka
Iako se ICJ složio s ICTY-jem u presudi da je masakr počinjen u Srebrenici bio genocid, Sud je smatrao da Srbija nije bila izravno odgovorna. Nije bilo dovoljno dokaza da su general Mladić i Vojska Republike Srpske (VRS) bili dio državnog organa bivše Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) i da su sudjelovali po uputama SRJ-a iako je finansijska i logistička podrška Vojsci RS-a pružana iz Beograda. Kasim Trnka, profesor ustavnog prava iz Sarajeva, ističe da ICJ nije imao na raspolaganju sve relevantne dokumente Vrhovnog savjeta odbrane SRJ, s kojih je naknadno skinut embargo i koji upućuju na to da je postojala efektivna kontrola vlasti u Srbiji nad RS-om, kao i da je postojala genocidna namjera. Geoffrey Nice smatra da će, iako je sada teško identificirati ove zadržane dokumente, ukoliko Bosna i Hercegovina odluči ponovno pokrenuti slučaj pred ICJ-em apsolutni imperativ biti da ih ili Srbija ili ICTY predaju ICJ-u.
Ponavljanju postupka sklon je i Sakib Softić, zastupnik Bosne i Hercegovine u slučaju pred ICJ-em i profesor međunarodnog prava na Univerzitetu u Sarajevu. On smatra da je međunarodna zajednica nezainteresirana da pomogne u nastavku prikupljanja dokaza i da je pronalaženje sasvim novih dokaza malo vjerovatno. Ponovna tužba protiv Srbije zahtijevala bi nove dokaze o počinjenju genocida od srbijanskih dužnosnika. Od koristi bi bili transkripti telefonskih razgovora između komandanata VRS-a i Beograda u vrijeme pada Srebrenice.
Profesor Softić se nada da će dokazi u predstojećim suđenjima ICTY-ja (a, konačno, i same presude u tim slučajevima), posebno generalu Mladiću, biti izuzetno korisni u budućoj žalbi protiv Srbije u ICJ-u. Međutim, on također dodaje:
„U ovom trenutku Bosna i Hercegovina nije spremna za žalbu sve dok se novi dokazi ne izvedu pred ICTY-jem. Također se ne slažem sa stavom da je standard dokazivanja genocida previsok. To jest poseban oblik međunarodnog zločina i zahtijeva visoke standarde, a potrebno je unaprijediti i razinu prikupljanja dokaza.“
Domaće prepreke
Osim nedostatka dokumentiranih dokaza da je Srbija kriva za genocid, postoji i prepreka domaće politike i osjećanja u Bosni i Hercegovini. Dr. Dražen Pehar, autor knjige Diplomatic ambiguity, politički analitičar i profesor međunarodnih odnosa, upozorava da je u ovom trenutku gotovo nemoguće postići konsenzus između tri člana Predsjedništva BiH o obnavljanju postupka. Za Atlantsku inicijativu, profesor Pehar kaže:
„Ponovna tužba Bosne i Hercegovine protiv Srbije bila bi i nepoželjna – ne samo u smislu dobrosusjedskih odnosa i nove dinamike sa susjednim zemljama, koje su ujedno i potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma. To je i pitanje principa. Mislim da bi se ljudi trebali oslanjati više sami na sebe kada su u pitanju obnove međuljudskih odnosa, a manje na vanjske faktore (kao što su EU, ICTY, NATO i drugi). Rješenja koja su osmišljena, pregovarana i na kraju postignuta između nas samih mnogo su izdržljivija i utjecajnija (politički i etički) nego ona koja su došla izvana. Ipak, ovakvi odnosi iziskuju visok stepen političke kulture, koji, nažalost, još nije razvijen u zemljama Balkana.“
Kada je u pitanju potreba političkog konsenzusa za ponavljanje optužnice, profesor Trnka tvrdi da se radi o nastavku istog procesa u kojem Bosna i Hercegovina ima svog agenta i koji može djelovati bez zahtjeva i odobrenja državnih institucija.
„Iako je neizvjestan stav Predsjedništva BiH prema žalbi, vjerujem da konsenzus Predsjedništva nije potreban za podnošenje žalbe. Bosna i Hercegovina već ima imenovanih predstavnika u prethodnom postupku pred ICJ-em. Dakle, ti isti predstavnici još imaju ovlasti za podnošenje žalbe nakon što budu zadovoljni nivoom novih prikupljenih dokaza“, veli Softić.
Štete i koristi
Međunarodnom krivičnom sudu je trebalo 15 godina da izrekne presudu o slučaju genocida nad Bošnjacima, koji im je dostavljen 1993. Pored finansijskog tereta i vremena već potrošenog na ovaj slučaj, postoji i ograničenje: po pravilima Međunarodnog suda pravde sve žalbe se moraju pokrenuti u roku od deset godina nakon donesene presude.
Profesor Softić pojašnjava: „Najbolje bi bilo pričekati okončanje postupaka pred ICTY-jem prije pokretanja žalbe ICJ-u, ali bi to svakako trebalo obaviti prije kraja 2014.“
No, dr. Pehar je više skeptičan u pogledu prednosti žalbenog postupka: „To je i pitanje prikladnosti; ako je ICJ već presudio na jedan način u 2007., strana koja pokušava obnoviti proces ne bi time demonstrirala samo nedovoljan nivo predanosti prema pravomoćnoj presudi, već bi dovela u pitanje i nivo svoje kompetencije kao stranke u bivšem sporu pred ICJ-om.“
Ponovno suđenje protiv Srbije jedno je od mnogih spornih pitanja u Bosni i Hercegovini. Ako se i ispune zakonski uslovi te prikupe novi dokazi za ponavljanje postupka, i dalje ostaje otvoreno pitanje pravde u odnosu na pomirenje. Prema Geoffreyu Niceu, ponovna tužba je obaveza prema budućim generacijama kako bi se osiguralo da drugi ne pišu tragičnu historiju ove zemlje i da prošlost ne bude otvorena naknadnoj, pogrešnoj interpretaciji.
