IZ NAŠEG UGLA
Pretpraznička euforija ne zaobilazi ni „sitne“ kriminalce – džeparoše, koji sada najviše djelaju. Njihovo (ne)djelo čini se savršenim jer je teško dokazivo: očevici – građani, uglavnom su pasivni; policija ih nema gdje smjestiti jer su zatvori puni, stoga preporučuje preventivu – samozaštitu
Piše: Jasna PEKIĆ
{gallery}newsletters/16/3/1{/gallery}U ovo doba godine ulični kriminal je u porastu. Profesionalizam i spretnost takozvanih sitnih kriminalaca impresivni su, a pasivan stav građana i policije prema navedenom utječe na opći osjećaj nesigurnosti u glavnom gradu naše države. U policiji tvrde: „Najbolji način borbe protiv ove vrste kriminala je preventivno djelovanje svakog pojedinca.“ Uzvraćamo pitanjem: Kakve su represivne mjere naših sigurnosnih organa u borbi protiv džeparenja?
Džeparenje kao neugodnost?
Domaće zakonodavstvo džepne krađe tretira kao poseban vid krađe i predviđa novčanu sankciju ili kaznu zatvora do godine. Poznato je da džeparošima odgovaraju gužve, vozila javnog gradskog prijevoza, autobusne i željezničke stanice… Na stranici www.vasapolicija.ba navodi se nekoliko savjeta kako da se izbjegnu džepne krađe. Prvobitno se sugerira da se obrati pažnja na okruženje – posebno u gužvama; potom da se građani čuvaju nalijetanja, guranja i agresivnih osoba, ali i osoba koje eventualnu žrtvu duže prate… Ukratko: sve navedeno poznato je, ali ipak se džepne krađe dešavaju. Ali čak i kada budu uhvaćeni, džeparoši izmaknu sankcijama. Policija navodi pretrpanost domaćih zatvora kao razlog zbog kojeg žustro ne hapsi „sitne“ kriminalce. Postoje džeparoši protiv kojih je podneseno tri ili više prijava policijskim organima (za koje se sa sigurnošću zna da su izvršioci – ima svjedoka), ali koji i dalje slobodno operiraju po tramvajima jer nadležne institucije naprosto nemaju gdje da ih zatvore! Najzad, otkrivanje, a naročito dokazivanje džepnih krađa teško je jer nema tragova. Dokazati se može jedino ako se džeparoš uhvati na djelu ili ako se kod njega pronađe novčanik ili kakav drugi ukradeni predmet. Ali to je rijetka pojava. Policija se ne služi gradskim prijevozom, a pomoć građana očevidaca (koji gledaju dok vas drugi pljačka) najvjerovatnije će izostati. Zašto je sve manje građanske hrabrosti ili solidarnosti – kompleksno je to sociološko pitanje koje se postavlja sarajevskim građanima još od incidenta s Denisom Mrnjavcem. Podsjećanja radi: tri mladića, od kojih je jedan bio još učenik, nožem su napali sedamnaestogodišnjeg Mrnjavca kojeg nisu odranije poznavali, a u tramvaju punom putnika niko nije reagirao niti pružio pomoć napadnutom srednjoškolcu (http://www.dnevni-list.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=261:jesmo-li-zaboravili-denisa-mrnjavca&catid=1:dogaaji&Itemid=2). Građani pasivnost pravdaju strahom da i sami ne budu napadnuti i pretučeni jer džeparoši nikad ne rade pojedinačno (čak tvrde da im se to desilo), dok neki naprosto ne vide potrebu da reagiraju (jer si sam kriv ako ne paziš!) .
Džeparenje – sitni kriminal?
{gallery}newsletters/16/3/2{/gallery}Francusku javnost nedavno je potresla šokantna vijest o bosanskim džeparošima na čelu velike kriminalne organizacije koja je operirala po Parizu (http://www.bh-news.com/index.php/index.php?option=com_content&view=article&id=10523:djevojice-iz-bih-odvedene-u-pariz-da-kradu&catid=1:bih&Itemid=3).
U udruženoj operaciji francuske i talijanske policije osamnaest muškaraca je lišeno slobode pod optužbama da su dovodili djevojčice iz Bosne i Hercegovine u Pariz i tamo ih učili kako krasti. Na čelu te kriminalne organizacije je 58-godišnji državljanin Bosne i Hercegovine koji je trošio novac za kupovinu skupocjenih automobila i nekretnina u Italiji, a dio je trošio i u kockarnicama. On i njegova dva sina uhapšeni su u Italiji i očekuje se njihovo izručenje Francuskoj. U slučaju je ispitano preko 300 djevojčica. Neke od djevojčica njihove porodice su navodno prodale lancu džeparoša, najvećoj organizaciji te vrste ikad otkrivenoj u Parizu. Vjeruje se da su djevojčice morale proći strogu obuku o načinu krađe lisnica u francuskim metroima, trgovima… Imale su strog kodeks ponašanja i dobro razrađene tehnike za krađu od turista u Parizu i drugim evropskim metropolama. Njihov zadatak bio je da dnevno ukradu 300 eura. Ako ne bi donijele očekivanu sumu novca, bile bi izložene fizičkoj torturi i zlostavljanju, pa čak i silovanju. Kako javljaju i domaći mediji, policija vjeruje da su organiziranim džeparenjem njihove gazde zaradile i do četiri miliona eura.
Nije nepoznanica da džeparoš nikada nije sam, već da su to organizirane grupe. U akciju uglavnom idu tri osobe, i rijetko kada je drugačije. Slično kao i prosjačenje, ovaj kriminal prerasta iz sitnog (kako se i zakonom smatra) u organizirani oblik (po zakonu najteži oblik kriminala). Promatrajući s aspekta žrtve, zaista je upitno radi li se o sitnom kriminalu (u kontekstu male finansijske štete). Bilo da ste ostali bez novog mobitela, novčanika (s većom ili manjom sumom novca), dokumenata, nakita, ili slično, povrat na staro će vas sigurno koštati, i vremena i novca. I naposljetku, gubitak osjećaja sigurnosti unutar svoje zajednice i gubitak povjerenja u pravosudne organe nije mala cijena da se plati.
