Globalni trend razvoja privatne sigurnosti nije adekvatno praćen u našoj zemlji
Paradoksi bosanskohercegovačkog sektora privatne sigurnosti
Pripremili: Senad Omerašević i Becky Higgins
Mogli bismo iznijeti sud da je sigurnost najviše tretirana pojava u globalnom diskursu. Sistem sigurnosti sa svojim podsistemima ima za cilj osigurati takav ambijent koji će omogućiti kvalitetan život i razvoj pojedinca i društvenih dobara od lokalnog do globalnog nivoa. U posljednjih nekoliko godina podsistem privatne sigurnosti počeo je igrati izuzetnu važnu ulogu.
Privatna sigurnost – industrija koja se najbrže razvija
Danas se tržište privatne sigurnosti procjenjuje na nevjerojatnih 85 milijardi američkih dolara, s godišnjom stopom rasta 6-8 posto (Abrahamsen i Williams, 2005). Privatna sigurnost korijene svoga razvoja ima u najranijim historijskim razdobljima, ali institucionalizaciju doživljava tek u devetnaestom stoljeću u SAD-u, otvaranjem prve privatne agencije Allana Pinkertona, 1850 godine.
Od kraja 1990-ih globalna industrija privatne sigurnosti doživjela je apsolutni procvat, a mnoge države su se sve više okretale unajmljivanju privatnih firmi za obavljanje poslova koji su tradicionalno pripadali vojsci ili policiji. U mnogim evropskim zemljama (Ujedinjeno Kraljevstvo, Poljska, Irska, Estonija, Luksemburg, Mađarska itd.) broj zaposlenika u oblasti privatne sigurnosti prevazilazi broj uposlenika u policijskim snagama. Prema Jasminu Ahiću, autoru knjige Sistemi privatne sigurnosti, prosječan broj zaposlenika u privatnom sektoru u Evropi u odnosu na broj stanovnika je 1:450 (u BiH je taj omjer 1:1000). Zemlje jugoistočne Evrope posebno su svjedoci dramatične promjene industrije privatne sigurnosti, koja je prešla iz „totalnog nepostojanja do tačke gdje ova industrija predstavlja najvećeg poslodavca i provajdera sigurnosti“.
U savremenim demokratskim državama javna i privatna sigurnost danas se nadopunjuju i tako (zajednički) ostvaruju efikasnu zaštitu ljudi i imovine. U našoj zemlji odnos između privatnih sigurnosnih agencija i sektora javne sigurnosti još uvijek se može opisati više kao „rivalski nego partnerski“. To je većinom zbog velike konkurencije, ali rivalstvo se događa i u situacijama kada se na istom događaju pojave zaposlenici i javnog i privatnog sigurnosnog sektora. U nekim državama privatne sigurnosne agencije za zaštitu ljudi i imovine su prepoznati kao oni koji obavljaju svoje funkcije uspješnije nego tradicionalne institucije javnog sektora sigurnosti. Specijalizacija osoblja privatnih sigurnosnih agencija za poslove tjelohranitelja, transfera novca, tehničke zaštite omogućila je privatnim agencijama da u ovim poslovima preuzmu primat uprkos rastu zabrinutosti oko njihove pouzdanosti i pravne odgovornosti.
Globalni trend brzog razvoja sektora privatne sigurnosti također podiže debatu o odnosu sigurnosti i prava na privatnost. Privatnost „je postala jednim od najvažnijih ljudskih prava i pitanja modernog doba“. Međutim, kao što su pokazali nedavni slučajevi, ovo osnovno pravo se narušava na dnevnoj bazi. U posljednjih nekoliko godina, korištenje kamera za videonadzor (nazivaju se i CCTV) u svijetu je preraslo predviđeni nivo. Nigdje taj trend nije više prisutan nego u Velikoj Britaniji, zemlji s najvećim brojem kamera na svijetu (neki čak pretpostavljaju da je omjer jedna kamera na svakih 14 osoba!).
Neusklađenost zakona
Bosna i Hercegovina ima dugu historiju učešća privatnog sektora u pitanjima sigurnosti. U manjem ili većem obimu, elementi privatne sigurnosti prisutni su u sigurnosnoj arhitekturi Bosne i Hercegovine još od XII stoljeća u Povelji Kulina bana pa sve do danas.
Domaće političke elite, tražeći „kompromis“, onemogućile su pozitivno pravno reguliranje djelatnosti privatne sigurnosti. Odlučeno je da privatna sigurnost nije nadležnost države, te da se ima organizirati na razinu entiteta i u Brčko Distriktu. Neizbježne posljedice ovakve odluke su neusklađeni zakoni na svim nivoima.
Privatna sigurnost u Bosni i Hercegovini sadržana je od dvije osnovne oblasti – fizičke i tehničke zaštite ljudi i imovine (Vejnović, Šikman, 2004). U 2002. godini u Federaciji BiH je donesen zakon koji djelimično regulira oblast privatne sigurnosti, ali je iz zakona izostavljena ključna komponenta – detektivska djelatnost. Za detektivskom djelatnošću na tržištu Federacije BiH postoji realna potreba. Značilo bi to i kompletniju sliku privatne sigurnosti u Federaciji. Strah parlamentaraca da će postati predmetom detektivskih istraga u više navrata im je bio teret koji je ruke držao čvrsto priljubljene uz sto dok se glasalo o zakonu o detektivskim agencijama. Kao rezultat, ovaj zakon nikada nije stupio na snagu.
I u Republici Srpskoj zakon koji regulira sektor privatne sigurnosti donesen je 2002. godine. U Brčko Distriktu zakon je donesen 2004. godine (tačnije, prepisan je zakon RS-a s neznatnim izmjenama). Ovi zakoni, pored fizičke i tehničke zaštite, tretiraju i detektivsku djelatnosti, te daju pravo privatnim detektivskim agencijama da se bave istragama. Ipak, ni ovi zakoni nisu bez mana.
Prema članu 18, svaki drugi zaposlenik agencije u RS-u (maksimalno 50 posto zaposlenika agencije) može biti naoružan – ovo je najveća zamjerka spomenutom zakonu, jer, s jedne strane, ne postoji realna potreba za tolikim brojem naoružanih ljudi, a s druge strane, smatraju eksperti u ovoj oblasti, postoji opasnost od stvaranja potencijalnih paravojnih formacija. Nažalost, privatni sektor sigurnosti naoružava veliki broj ljudi koji mogu biti ili neiskusni ili sa sumnjivom prošlošću, nerijetko ostavljeni bez ikakvog nadzora. Neki eksperti ističu i činjenicu da zaposlenici nisu dovoljno dobro plaćeni i da su s tim u vezi potencijalno skloni korupciji.
Paradoksalno, dok se Bosna i Hercegovina bori sa usklađivanjem domaćih zakona, u Evropskoj uniji su se već javile inicijative za harmonizaciju zakona iz ove oblasti na nivou EU. Pokazalo se da trenutno postoji „veliki disparitet u reguliranju rada privatnih sigurnosnih agencija u Evropi“. Prema Global Facilitation Network for Security Sector Reform, „državne regulative privatnih sigurnosnih agencija (PSC) i njihovih aktivnosti često su slabe, nekad i ne postoje“, što rezultira „slabim nivoom profesionalizma i usluga, a kao krajnji rezultat može imati i negativne posljedice po pristup pravdi i sigurnosti“. Zbog ovih razloga institucije EU žele standardizirati zakonsku regulativu. Potreba standardizacije privatnog sektora sigurnosti nije samo briga EU članica; to je posebno važno za zemlje kandidatkinje kako bi izbjegle kasnije političke, ekonomske i društvene poteškoće po pristupu (CoESS, 1999).
Tri prethodno spomenuta, neusklađena bosanskohercegovačka zakona, reguliraju privatnu sigurnost na malom prostoru naše države. Takvo reguliranje uzrokuje svakodnevne probleme u radu privatnih agencija. Navedimo primjer transfera novca od, recimo, Brčkog, preko Tuzle, do Doboja, koji u samo stotinjak kilometara znači prelazak preko triju teritorija s različitom zakonskom regulativom.
Rješenje spomenutih problema mogli bismo tražiti ili u jedinstvenom zakonu na nivou države ili u usklađivanju postojećih zakona, u skladu s EU trendovima, a uz obaveznu kontrolu zakonitosti u radu privatnih sigurnosnih agencija.
