Intervju: Hajrudin Somun, vanjskopolitički analitičar
Pobune u arapskom svijetu mogle bi ubrzati mir Palestine i Izraela
Razgovarao: Vedran Vojinović
Gospodine Somun, palestinski predsjednik Mahmud Abbas nije dobio jednoglasnu podršku Predsjedništva BiH za članstvo Palestine u Ujedinjenim nacijama jer ga Nebojša Radmanović smatra preuranjenim. Da li je moguće postići saglasnost u Predsjedništvu prije skorog odlučivanja u UN-u?
– To će biti teško postići, ali kako se Predsjedništvo BiH usaglasilo oko priznavanja Prijelaznog nacionalnog vijeća Libije moguće je da se i u odnosu prema palestinskoj državnosti nešto promijeni. To će dosta zavisiti od konačnog stava Srbije, pošto vodeći ljudi Republike Srpske Milorad Dodik i Nebojša Radmanović slijede vanjsku politiku Srbije, a nekada su čak i radikalniji od zvaničnog Beograda. U slučaju Izraela i Palestine idu i dalje. Pored Ambasade BiH, i njen entitet RS ima svog predstavnika u Izraelu. Politika RS-a prema palestinskom pitanju, pa i svim događanjima na Srednjem istoku, pod znatnim je utjecajem Izraela. Predsjednik RS-a je posjetio Izrael i tamo davao izjave koje su ukazale na njegovu nedvosmislenu podršku izraelskoj politici na Srednjem istoku. Palestinski predsjednik Mahmud Abbas, koji je nedavno dolazio u Sarajevo upravo radi konsultacija o namjeri da od Vijeća sigurnosti i Generalne skupštine UN-a zatraži priznanje palestinske državnosti, shvatio je političku situaciju u Bosni i Hercegovini i njene unutrašnje podjele. U razgovoru s njim i lično sam se uvjerio da shvaća naše stanje i da je to za našu zemlju delikatno pitanje o kojem će se još raspravljati prije zasjedanja Generalne skupštine UN-a. U javnosti je njegova izjava da su članovi Predsjedništva izrazili razumijevanje i načelnu podršku palestinskom stavu o državnosti, ali „s više ili manje topline“, shvaćena kao da će Bosna i Hercegovina glasati za njihov prijedlog, pa je predsjednik RS-a Dodik odmah izišao s demantijem. A Abbas je i meni objasnio da nije razgovore s Predsjedništvom shvatio kao konačan odgovor, jer je Nebojša Radmanović rekao da će o tom pitanju biti još konsultacija. Rekao sam mu da pod tim konsultacijama najvjerovatnije misli na Beograd.
Jeremićevo lobiranje
Zašto se u Bosni i Hercegovini različito gleda na ovo pitanje? Hoće li najava srbijanskog šefa diplomatije Vuka Jeremića o podršci Palestini, očekujući zauzvrat podršku arapskog svijeta Srbiji o pitanju Kosova, smekšati Radmanovića?
– Pretpostavljam da je Jeremić, prilikom nedavne posjete Banjoj Luci nakon susreta njemačke kancelarke Angele Merkel s predsjednikom Srbije Borisom Tadićem, osim o problemu Kosova, i o tome razgovarao s entitetskim vrhom. O Kosovu će se na Vijeću sigurnosti također razgovarati, prije nego o Palestini, pa će tek tada biti jasno koliko će se ostvariti Jeremićeva očekivanja da će neke arapske i druge zemlje iz Pokreta nesvrstanih ostati rezervirane oko priznanja nezavisnosti Kosova. Jeremić je, kao što znate, uložio veliki kapitale svoje diplomatske umješnosti ili neumješnosti da bi zemlje Pokreta nesvrstanih ubijedio da ne priznaju Kosovo. Ukoliko je došlo i tu do neke trampe, da Srbija podrži Palestinu u UN-u, onda bi se to moglo desiti. To bi jedino i moglo dovesti do promjene pravca RS-a po pitanju Palestine.
Da li je moguće trajno mirno rješenje između Izraela i Palestine?
– Ne tako skoro, iako kriza traje već preko šest decenija. Ali se meni čini da bi ove pobune po arapskom svijetu mogle ubrzati konačno rješenje te krize. Prvo, u arapskim zemljama deklarativna podrška autoritarnih režima Palestini – koju su oni i održavali na visokoj temperaturi kao jedno od oruđa odvraćanja masa od vitalnih problema u svojim društvima – već postaje dio pokreta za promjene. Drugo, Izrael gubi Egipat kao strateškog saveznika u regionu i mirovni sporazum sutra može biti doveden u pitanje, na drugoj strani, pogoršani su odnosi s Turskom, na trećoj, poslije Asadovog režima može doći drugi koji neće sprečavati Palestince da upadaju u Izrael. Dugoročnije, mislim na nekoliko narednih godina, ovaj arapski pokret može indirektno utjecati na unutrašnje promjene u Izraelu u pravcu liberalnije politike i čak dolaska na vlast ljudi koji bi prema Palestincima vodili miroljubiviju, a ne radikalnu politiku. Moglo bi dovesti do jačanja demokratskih snaga, tamošnje ljevice i mirovnih nevladinih pokreta. Kako danas stvari stoje, sa sadašnjim političarima u Tel Avivu, pa i stanju unutrašnjih palestinskih podjela na „fatahovce“, koji su odavno priznali Izrael kao državu s kojom treba da žive u mirnom susjedstvu, i „hamasovce“ u Gazi, koji se još drže ekstremnih pogleda iz prošlosti, mirovnim pregovorima se ne može doći do trajnog mira. Uz sve te moje pretpostavke, neophodan bi bio radikalan pritisak Amerike na Izrael da bi došlo do napretka u pregovorima i konačnog mira. Obamina administracija je krenula u tom pravcu, ali se zaustavila zbog drugih problema u Americi i otpora još snažnog konzervativnog jevrejskog lobija.
Kakve bi posljedice po mir u svijetu mogla imati odluka Vijeća sigurnosti UN-a da ne podrži zahtjev Palestine?
– Ako UN podrži zahtjev Palestine, to može ojačati radikalne struje u Izraelu, a ako ga odbije neće biti katastrofa, što kaže i predsjednik Abbas, koja bi se odrazila na mir kako u svijetu tako i na Bliskom istoku. Palestinci ovo sada rade da bi podigli svoj glas, dobili širu međunarodnu podršku i ojačali poziciju u mirovnim pregovorima s Izraelom. Radikalno i u diplomatiji često ide s radikalnim, pa ni Palestinci ne treba samo da čekaju šta će im Arapi, ili Amerikanci, ili Evropljani reći i pružiti, nego da i sami pokreću inicijative kako bi pokazali na apsurdnost sadašnjeg stanja.
Krivica je na Gadafiju
Kako će Libija izgledati poslije odlaska Moamera Gadafija?
– Mislim da će Gadafijev odlazak dobro doći Libiji, jer nikada ne može biti dobro kada jedan čovjek vlada ovolike godine. Libiju čeka teška transformacija iz jednog totalitarnog, izoliranog političkog sistema, u drugi, demokratskiji i otvoreniji prema svijetu. Isključiva je krivica Gadafija što nije mnogo ranije prihvatio realnost i povukao se. Tada ne bi došlo do unutrašnjeg krvavog obračuna, razaranja, uključujući i naftne izvore od kojih je ta zemlja živjela. Trenutno stanje u Libiji je veoma teško, slično kao u Iraku nakon pada Sadama Huseina, ali ohrabruju stavovi i aktivnost Prijelaznog nacionalnog vijeća, koje pokazuje da su i do sada u Libiji postojale demokratske političke snage, ali su bile sputane Gadafijevom diktaturom i torturom njegovog plemensko-policijskog režima.
Zašto je Predsjedništvo BiH tako dugo čekalo na priznanje Prijelaznog nacionalnog vijeća Libije? Da li će se ovo kašnjenje negativno odraziti na povratak bosanskohercegovačkih firmi u Libiju?
– Na stotine i hiljade građana Bosne i Hercegovine, kao i bivše Jugoslavije uopće, radilo je u Libiji i vraćali su se ne samo s lijepim uspomenama nego i velikim parama iz te zemlje. Zbog toga su ljudi na ovim prostorima gajili posebne simpatije prema Gadafiju, tako da u naše medije nisu ni dospijevale neke negativne informacije o njemu – kao, naprimjer, o protjerivanju i brutalnoj likvidaciji političkih oponenata, rasipanju prihoda od nafte na luksuzni život njegovih sinova i saradnika. Taj neki fetiš novca i bogatstva, koji je zavladao svijetom, utjecao je vjerovatno na to da su i naši ljudi sa simpatijom slušali kako je jedan Gadafijev sin kupio neki italijanski fudbalski tim. Ja u tome, pored političke pozadine, vidim i jedan od uzroka zakasnjelog odnosa prema novom stanju u Libiji i priznavanja Prijelaznog nacionalnog vijeća Libije. Iza svih političkih razmišljanja stajao je interes da bosanskohercegovačke firme nastave poslove u toj zemlji, poslove koje su sklopile s Gadafijevim ljudima. To je razumljivo. S druge strane, prisustvo bh. firmi i ljudi je ostavilo traga u svim društvenim slojevima Libije, tako da mislim da ovo relativno kašnjenje u priznanju Prijelaznog nacionalnog vijeća neće bitno utjecati na odnos buduće libijske vlasti prema Bosni i Hercegovini. Naše firme će i dalje biti tražene tamo, pogotovo na porušenim objektima koje su one gradile, na oštećenim putevima i infrastrukturi.
Svijet nakon „arapskog proljeća“
Kakve posljedice će po svijet prouzročiti “arapsko proljeće”?
– Za arapski svijet će posljedice biti velike, jer će se poslije dugotrajne letargije i unutrašnjih sukoba priključiti svjetskim demokratskim tokovima. Za Evropu je od izuzetne važnosti da dođe do demokratizacije i prihvaćanja parlamentarne demokratije, savremenih normi građanskog društva i ljudskih prava na južnim obalama Mediterana. Da se izgradi društvo u kojem će se prihodi od nafte i drugih prirodnih blaga raspoređivati pravednije – na podizanje razvojnih projekata, industrije, životnog standarda masa, a ne na podizanje najviših građevina na svijetu, dok se u njihovoj blizini srednjovjekovnim metodama krše osnovna ljudska prava. Da dođe do neke vrste renesanse društva kroz kakvu je Evropa prolazila nekoliko vjekova. Također, “arapsko proljeće”, koje se evo produžilo i u ljeto, moglo bi imati globalno pozitivan utjecaj, prije svega, kao što sam spomenuo, na rješenje izraelsko-palestinske krize i stabilizaciju prilika u Iraku te u drugim kriznim područjima.
