Mr. Dritan Abazović, politolog i doktorant na Univerzitetu Crne Gore
Promišljati o budućnosti Balkana izvan EU-a i NATO-a je jako opasno
Autor knjige „Kosmopolitska kultura i globalna pravda“ Dritan Abazović u razgovoru za Atlantsku inicijativu analizirao je trenutno političko stanje na Balkanu i iznio pogled na budućnost zemalja bivše Jugoslavije. Abazović je izvršni direktor crnogorske TV Teuta, zamjenik direktora Alfa centra i član Savjeta za međunarodne odnose Foruma 2010. Rođen je u Baru 1985. i jedan je od najmlađih doktoranata na univerzitetima u bivšoj Jugoslaviji
Razgovarao: Vedran Vojinović
Gospodine Abazoviću, možete li nam dati analizu trenutne situacije u Crnoj Gori, sa osvrtom na njen sve bliži ulazak u NATO?
– Crna Gora je u intenzivnom integracionom procesu na oba “fronta”. Trenutno se čeka datum za otvaranje pregovora sa Evropskom unijom oko punopravnog članstva, i to je ono na čemu državna administracija najviše radi. Međutim, bez obzira na to što se čini da naša zemlja ima bolju dinamiku reformi u odnosu na neke komšije u okruženju, realno, i dalje je puno toga što treba da se uradi. Između ostalog, najveći izazovi koji stoje pred modernom Crnom Gorom su jačanje institucija sistema kao i odlučnija borba protiv korupcije i organizovanog kriminala. Na tim poljima, kao i na još ponekim “škakljivim” pitanjima, i dalje nema adekvatnog odgovora države, ali čini se da je svaki dan Podgorica bliža Bruxellesu. To ohrabruje građane da će ipak doći do neophodnih promjena, makar one bile i iznuđene od evropskih birokrata. Što se tiče drugog integracionog procesa, puta u NATO, bez obzira na to što se radi o različitim pravcima, ubijeđen sam da su zahtjevi pred Crnom Gori slični kao i na putu za EU. Dobijanjem Akcionog plana za članstvo (MAP) stigli smo na posljednju pretpristupnu instancu i država uskoro može očekivati poziv u punopravno članstvo u Alijansi. Sve reforme koje se tiču organizacije odbrane i sigurnosnih sistema teku jaku dobro, ali, kao i u prethodnom slučaju s EU-om, NATO od nas očekuje više na podizanju stepena demokratičnosti sistema i veću transparentnost u radu svih državnih organa. Kako god, ubijeđen sam da će Crna Gora biti prva naredna članica NATO-a i da na prijem neće čekati još dugo. Ipak, ono što bi za svakog građanina trebalo biti važnije jeste da zemlja dostigne standarde i demokratsku praksu, a da kasnije učlanjenje bude samo plod iskrenog angažmana u tom pravcu!
Možete li uporediti bosanskohercegovački i crnogorski put u NATO i EU? U čemu smo to slični, a u čemu različiti?
– Svaka država pojedinačno ima neke specifičnosti koje karakterišu njene integracione procese. Međutim, siguran sam da balkanski krug zemalja ima mnogo sličnosti u najznačajnijim tačkama na putu učlanjenja u EU i NATO. To se, prije svega, odnosi na već pomenute izazove koji su postali transnacionalnog karaktera, a u balkanskom mentalitetu imaju posebno uporište. I Bosna i Hercegovina i Crna Gora se suočavaju sa istim problemima, kao što su: korupcija, organizovani kriminal, manjkavost demokratskog kapaciteta, marginalizacija civilnog sektora itd. Sličnosti su brojne i o njima bismo mogli široko da elaboriramo, jer je put svih zemlja regiona opterećen mnogim identičnim problemima. Ono što su razlike na tom putu jesu posebnosti koje svaka država ima. To se najbolje ogleda kroz tri faktora: brzinu reformskih procesa, iskrenu političku volju i ljudske kapacitete koje države pojedinačno posjeduju. Za razliku od Bosne i Hercegovine, Crna Gora ima jednostavan sistem odlučivanja, što znači da kada postoji politička volja oko nekog pitanja ono se može riješiti relativno brzo. Bosna i Hercegovina, nažalost, i dalje stoji u čeljusti lošeg dejtonskog ustrojstva, što je najveća prepreka za dinamično provođenje reformi. U najkraćem, Bosna i Hercegovina i Crna Gora imaju slične izazove, ali su rješenja koja se nameću različita. Stoga moramo i dalje unapređivati saradnju i dijeliti dobre primjere i praksu. To je jedini način da se u EU i NATO porodici nađemo što prije, jer, naravno, niko nije savršen!
Hrvatska je i formalno zaključila pregovore s Evropskom unijom i postaje njena članica 1. jula 2013. Šta će njen ulazak u EU predstavljati za ostale zemlje bivše Jugoslavije, koje će ostati još neko vrijeme izvan te porodice? Da li će uslijediti njihova izolacija ili postepena integracija?
– Nema ni govora o izolaciji. Naprotiv, to je jako dobar signal za cijeli region. Prije svega, želim čestitati Hrvatskoj na svemu što je uradila proteklih godina, mislim da je zaslužila članstvo. Prijem Hrvatske u najmanju ruku znači dvije stvari: prvo, EU demonstrira da nije umorna od proširenja, u šta smo svi sumnjali, premda i dalje ostaje dio skepse, i drugo, Balkan ostaje pitanje koje EU želi što prije da arhivira. To znači da oni jedino rješenja za “slučaj Balkan” vide u prijemu svih država u članstvo. Na taj način se zatvara začarani krug koji traje od raspada Jugoslavije. Koliko će druge zemlja Balkana čekati na članstvo tek ćemo vidjeti, a to će zavisiti i od njih samih i od političke volje Bruxellesa. Bez obzira na sve, pozitivno je što će Crna Gora, a naročito Bosna i Hercegovina, uskoro početi da se graniče sa zemljom EU-a. Geopolitički gledano, tim činom i mi stižemo formalno na prag Unije. Primjer Hrvatske je ohrabrenje i za naše administracije, jer umnogome dijelimo istu sudbinu i probleme. Trud se svakako isplati. Hrvatska je to dokazala, vjerujem da će i druge zemlje slijediti tu logiku.
Šta možemo naučiti iz hrvatskog iskustva sa NATO-om i EU-om?
– Hrvatska praksa je jako bitna za sve zemlje regiona i iz nje se mogu izvući brojne pouke. Od svega učinjenog, mislim da je javnost najviše “oduševila” činjenica da se Hrvatska u borbi protiv korupcije obračunala i s najvišim državnim funkcionerima. Takvo nešto u Crnoj Gori mi se, za sada, čini nemogućim, i to je ono što pravi razliku. Hrvatska je i u mnogim drugim poljima pokazala zavidne rezultate, i ta praksa može mnogo koristiti regionu ukoliko se pravilno kanališe. Tu, prije svega, mislim na kvalitetno apsolviranje poglavlja vezanih za pravosuđe i politiku konkurencije. Takođe, uloga hrvatskog parlamenta može biti zavidan primjer zemljama u regionu i po efikasnosti i po kontrolnoj funkciji koju obavlja. Nadam se da ćemo hrvatsko iskustvo na putu za EU svi dobro iskoristiti, što u konačnom može značiti da će nam za rješavanje nekih pitanja trebati manje vremena nego njima, jer već posjedujemo model koji je, dokazano, primjenjiv.
Da li za balkanske zemlje, kao što su Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Srbija, postoji alternativa ulasku u EU i NATO?
– Trenutno takvo nešto ne postoji. Čak mislim da promišljati nešto slično može biti jako opasno za cijeli region. Bez obzira na to što brojni analitičari misle da je Balkan umnogome različit od ostatka Evrope, smatram da Balkan može mnogo toga da pruži toj istoj Evropi. Tačno je da nas je bliža istorija umnogome diskvalifikovala, ali moramo biti svjesni da su i Evropljani dosta toga pozitivnog mogli da nauče od nas kroz istoriju. Alternativa evropskom putu regiona bila bi pogrešna ili, preciznije rečeno, izmišljena budućnost. Treba se držati sigurnih rješenja i dijeliti sudbinu i budućnost koja nam, reklo bi se, prirodno sljeduje. Nikada nijesmo prolazili dobro kada smo pokušavali da „mudrujemo“ i izmišljamo toplu vodu mimo ostalog modernog svijeta. Treba slijediti civilizacijske tekovine i političku filozofiju demokratskih država. Politološki gledano, nije dobro kada ne postoji izbor, ali mislim da trenutno za balkanske zemlje nema boljih rješenja od evropske i atlantske akceleracije.
Eventualnim ulaskom u EU sve zemlje bivše Jugoslavije će opet biti u zajednici. Da li će i tada biti umjetnih podjela i priča o “nemogućnosti suživota”, ili ćemo se okrenuti jedni drugima?
– Spadam u malu grupu ljudi koja misli da su i sadašnje podjele umjetne, iskonstruisane i instrumentalizovane radi različitih političko-ekonomskih interesa određenih grupa. Na svakoj državi pojedinačno, i na njenim političkim elitama je da odluče koliko tim razlikama žele pridavati značaj. Priznaćemo da su neki lideri dobro naplatili nacionalizam, a da neki to još čine. Balkanu je potrebna nova politička paradigma, a ljudski je vjerovati da će se ona pojaviti kada svi budemo dio evropske porodice. Vjerovatno da ni tada neće biti potpuno anulirane podjele, ali se njihovo postepeno marginalizovanje očekuje. Razlike su prednost i ljepota, ali kod nas je mnogo toga pogrešno protumačeno, pa je tako i njihova percepcija izopačena. Jednom kada budemo uvidjeli svoje greške, shvatićemo da smo se uzalud svađali. Problem je samo što tako nešto iziskuje vrijeme i energiju, koju predugo, nepovratno i uzaludno trošimo.
U Bosni i Hercegovini postoji dio javnosti – i političke scene – koji se protivi ulasku u NATO. Da li i Crna Gora ima takve probleme? Kakvo je raspoloženje javnosti u Vašoj zemlji?
– Dok pristupanje u EU podržava ogromna većina građana i sve političke partije u parlamentu, članstvo u NATO-u nema veliku podršku u Crnoj Gori. Štaviše, trend podrške je konstantno u opadanju. Mislim da trenutno nekih 60 posto građana ne podržava članstvo u NATO-u. Faktori koji utiču na slabu podršku su brojni, a najveća prepreka je suočavanje s prošlošću. Intervencija koja se desila 1999. i dalje je glavna prepreka da se ulasku Crne Gore u NATO kaže „da“. Takav stav posljedica je emotivnog pristupa problemu, a znamo da su emotivne odluke često iracionalne. Ne želim reći da ne postoje argumenti koji govore u prilog takvom mišljenju, ali sam siguran da je odbijanje dijaloga loš pristup, koji onemogućava da donesete pravu odluku. Osim problema vezanog za 1999, mislim da je i obaviještenost građana o Alijansi slaba i površna, tako da će se tu morati uraditi još mnogo toga. Vlada Crne Gore i civilni sektor moraju biti ažurniji na edukaciji građana o benefitima od članstva, jer je to jedini put da se prestane sa manipulacijama. Za balkanski mentalitet je karakteristična i želja građana da se bave “velikim” geopolitičkim pitanjima. Tako se često u diskusijama čuju pitanja i komentari vezani za Rusiju, Afganistan i u posljednje vrijeme Libiju. Raduje radoznalost naših građana, ali nisam siguran da su to presudne stvari koje treba da budu odlučujuće da li će mala Crna Gora postati članica NATO-a. Protivljenja ima, i sve dok je ono konstruktivno to je dobro. Međutim, vjerujem da će sve više biti onih koji će, kad dobiju potrebne informacije, razmisliti i shvatiti da je za zemlju kao što je Crna Gora članstvo jedino i najbolje rješenja koje imamo i koje je trenutno u opticaju.
Na Balkanu stasavaju nove generacije političara. Ko su ti budući lideri? Kako vidite budućnost zemalja bivše Jugoslavije?
– Bez obzira na to što sam uvijek optimističan i što zaista mislim da za zemlje bivše Jugoslavije idu bolji dani, moram vas malo razočarati. Trenutno ne vidim da stasaju nove generacije mladih lidera koji su bitno različiti od svojih mentora. Tačno je da među omladinom svih zemalja bivše Jugoslavije leži puno potencijala, ali sam sumnjičav u pogledu njihovog pravilnog kanalisanja. Mladi su kategorija kojom se lako manipuliše jer nemaju svoju nezavisnost i teško dolaze do posla. Priznaćemo da živimo u neukusno politizovanim društvima, pa tako mladi često pristaju da zarad uskih ličnih interesa obavljaju različite poslove za svoje političke šefove, koji umnogome guše njihovu kreativnost. Iskreno se nadam da će uskoro prestati takva praksa i da će neke nove generacije preuzeti stvar u svoje u ruke. Mislim da je za svaku zemlju u regionu važno da “istrošene” i “prevaziđene” političke elite, koje nisu donijele mnogo toga dobroga svojim građanima, pošaljemo u političku penziju. To bi značilo novi početak i refresh koji nam je potreban. Budućnost zemalja bivše Jugoslavije može i treba biti ružičasta, a takva će biti samo ako mi mladi budemo odlučniji, hrabriji i mudriji. Vjerujem da će biti tako!
