Tragični događaj koji je nagovijestio mir

Uz 16. godišnjicu pogibije američkih diplomata i francuskog vojnika na Igmanu

Tragični događaj koji je nagovijestio mir

Piše: Daniel Omeragić {artsexylightbox}I ovog 19. augusta kod spomen-obilježja na Igmanu odata je počast trojici američkih diplomata – pomoćniku ministra odbrane Josephu Kruzelu (1945), posebnom izaslaniku za bivšu Jugoslaviju Robertu Freiseru (1942) i pukovniku Ratnog zrakoplovstva SAD-a Samuelu Nelsonu Drewu (1948), te francuskom vojniku Stephanu Reaultu (1975), koji su na taj dan 1995. izgubili živote dolazeći u misiju mira u Sarajevo.

Strmim i krivudavim makadamom, koji se iz Hrasnice penje na tu planinu što se uzdiže ponad Sarajevskog polja, ispele su se brojne delegacije, predstavnici Bosne i Hercegovine, Federacije BiH, Kantona i Grada Sarajeva te američke i francuske ambasade kako bi položili vijence na mjestu gdje su poginula ova četiri hrabra čovjeka i prisjetili se njihove uloge u okončanju rata. To je onaj isti put kojem je tvorac Dejtonskog sporazuma Richard Holbrooke, u memoarskoj knjizi „Završiti rat“, posvetio uvodni dio nazvavši ga najopasnijim u Evropi.

Najopasniji put u Evropi

„Put od planine Igman prema Sarajevu često je opisivan kao najopasniji u Evropi. Dijelove puta, usku, krivudavu kaljavu stazu, koju su ranije koristili seljaci i pastiri, kontrolisali su srpski mitraljesci koji su redovno pucali na vozila UN-a koja su pokušavala stići do bosanskog glavnog grada. Sam put nije bio nabijen, niti je imao pojačanja uz rub, pa su se na nekoliko uzanih dijelova teško mogla mimoići dva vozila. Olupine vozila koja su skliznula s puta ili koja su pogodili srpski topnici bile su razbacane po strminama i urvinama. Međutim, u ljeto 1995., kada je aerodrom bio zatvoren zbog srpske artiljerije, dvosatna vožnja preko planine Igman bila je jedini način da se stigne u Sarajevo a da se ne moraju proći linije bosanskih Srba.

Samo nekoliko sedmica ranije, glavni evropski pregovarač Šveđanin Carl Bildt bio je pogođen prilikom prelaska srpske teritorije. On nam je posebno naglasio da ne koristimo igmanski put. Ali, ako ne posjetimo opsjednuti glavni grad Bosne, ne bismo mogli ni izvesti našu misiju. Petnaestog augusta pokušali smo prvi put, krenuvši helikopterom Ujedinjenih nacija iz Splita do mjesta za slijetanje visoko na planini Igman, nakon čega bismo se oklopnim vozilima odvezli u Sarajevo. Naš helikopter nije bio u stanju probiti teške oblake iznad mjesta za slijetanje. Nakon nekoliko neprijatnih sati kruženja, vratili smo se u Split razočarani i umorni…“, napisao je Holbrooke.

Članovi američke misije prethodno su bili na razgovorima u Beogradu sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem, od kojeg su pokušavali dobiti garancije za siguran dolazak u Sarajevo, koje su u okruženju držale srpske snage.

„Sramotno je da mirovna misija predsjednika Clintona mora putovati u Sarajevo tim sporim i opasnim putem. Da bismo mogli pregovarati, moramo biti u mogućnosti da se brzo krećemo između Beograda i Sarajeva. U tom području smo bili već skoro sedmicu, a nismo bili u stanju tamo i stići. To je smiješno. Vi tvrdite da želite mir. Sada vas molim da nam sredite da odletimo u Sarajevo ili da nam garantujete da možemo koristiti sigurniji kopneni put bez uplitanja bosanskih Srba“, tražio je Holbrooke od Miloševića.

Nakon što je Milošević odgovorio da mu ne može dati garanciju, ali da će zamoliti komandanta vojske bosanskih Srba Ratka Mladića da ne pravi probleme, Holbrooke i Freiser su se složili da nemaju drugog izbora nego da preko Splita helikopterom krenu na Igman i odatle u Sarajevo. Let je protekao bez problema. Međutim, na jednoj od uzanih krivina, transporter francuske vojske kojim su se trebali prevesti do Sarajeva, a u kojem su bila trojica američkih diplomata, skliznuo je u duboku provaliju.

Izlazak iz ćorsokaka

Kruzel, Freiser i Drew prvi su Amerikanci koji su izgubili život tokom rata u Bosni i Hercegovini. Njihov tragični odlazak samo je još više učvrstio Sjedinjene Američke Države, koje su u ljeto 1995. započele snažnu diplomatsku aktivnost na Balkanu, u uvjerenju da je što prije potrebno doći do mira.

Tadašnji pomoćnik državnog sekretara SAD-a Richard Holbrooke posjetio je Sarajevo 8. i 9. januara 1995. Cilj njegovog dolaska, kako je istakao, bio je da potvrdi podršku integritetu Republike Bosne i Hercegovine i razmotri buduće planove Kontakt grupe. Šef francuske diplomatije Alain Juppe je krajem januara te iste godine u listu Monde izjavio kako je jedini način za izlazak iz ćorsokaka u kojem se našla Kontakt grupa pet sila održavanje samita glavnih protagonista tragedija i nova međunarodna konferencija. Takva odluka Evropske unije, kojom je kriza u Bosni i Hercegovini i od ove asocijacije stavljena u širi kontekst, bila je rezultat prethodnog samita u Muenchenu posvećenog podršci Federaciji BiH, što je bila pretpostavka za uspješno okončanje mirovnog procesa u Bosni i Hercegovini. Sastankom u bavarskom središtu – kojim je prvi put od Evropske unije verificiran projekt Federacije BiH – predsjedavao je Holbrooke.

Ovo je značilo da su stavove napokon usaglasili SAD kao mentor pri zaključenju Vašingtonskog sporazuma i formiranju Federacije BiH i članovi Kontakt grupe, u kojoj su, osim SAD-a, bile i Rusija, Velika Britanija, Francuska i Njemačka. Diplomatska aktivnost EU, odnosno Kontakt grupe zemalja u prvoj polovini 1995., o čemu detaljno u knjizi „Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Dejtonskog sporazuma“ piše prof. dr. Kasim Begić, bila je u znaku dva pitanja adresirana na Miloševića: pritisak za priznanje Republike BiH od tzv. SRJ u zamjenu za suspendiranje sankcija i iniciranje trojnog sastanka Izetbegović, Tuđman i Milošević, koji bi bio začetak novog mirovnog procesa.

O tome je, za vrijeme rasprave u Komitetu za vanjsku politiku i sigurnost Evropskog parlamenta 20. februara 1995. godine, Juppe, obnavljajući prijedlog o susretu na najvišem nivou službenog Beograda, Zagreba i Sarajeva, između ostalog, rekao:

„SRJ mora priznati Bosnu i Hercegovinu u sadašnjim, međunarodno priznatim granicama, čime bi se suzbile istočne ambicije za teritorijalnu ekspanziju prema BiH.“

Masakr na Markalama

No, događaji na terenu dobili su još tragičnije dimenzije. Nastavljena je srpska okupacija zaštićenih zona UN-a i napadi na njih, što je kulminiralo u julu 1995. zauzimanjem Srebrenice i ubijanjem više od 8.500 Bošnjaka, čime je počinjen genocid, što je potvrđeno i u presudama Haškog tribunala. Artiljerijski napadi sa srpskih položaja na Sarajevo bivali su sve žešći. Tako je u masakru na ulazu u gradsku tržnicu Markale 28. augusta 1995. ubijeno 43, a teško ranjeno 84 osobe. Sjedinjene Države su nazvale taj artiljerijski napad zločinom protiv čovječnosti, a predstavnik State Departmenta za medije Nicholas Burns u saopćenju istakao da SAD čvrsto stoji iza obaveza preuzetih na nedavnoj Londonskoj konferenciji i zasjedanju NATO-a te stavio do znanja da Washington vjeruje kako iza granatiranja stoje bosanski Srbi i pored toga što su to negirali njihovi zvaničnici.

Granatiranje ulaza u tržnicu izazvalo je zgražanje i ostalih članica Kontakt grupe. Njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel izjavio je da se tvorcima barbarskog napada teret tog čina mora staviti sa svim pripadajućim posljedicama. Reagiralo je i Ministarstvo vanjskih poslova Španije, koja je tada imala mandat predsjedavajućeg EU, saopćenjem u kojem je stajalo da će odgovorni za masakr ‘platiti’ za svoje zločine. Generalni sekretar UN-a Boutros Ghali je vojnim zapovjednicima UN snaga na terenu naredio da poduzmu akciju protiv odgovornih za pokolj civila.

U rano jutro 29. augusta 1995. NATO-ovi avioni su počeli bombardirati srpske položaje oko Sarajeva, nakon što je UN zaključio da je brutalni minobacački napad na grad došao odatle. Južna komanda NATO-a u Napulju je saopćila da je više od 60 aviona sudjelovalo u akciji „Noćni let“ i da prve informacije upućuju na to da je većina ciljeva uništena ili oštećena. Osnovni ciljevi bile su tačke koje su mogle ugroziti cijelu akciju, što se u prvom redu odnosilo na protuzračne, raketne, radarske i telekomunikacijske sisteme te skladišta municije i oružja. Bila je ovo akcija od velikog značaja i za NATO, koji je, nakon pada „željezne zavjese“ i nestanka Varšavskog pakta, ponovo pronašao smisao svoga postojanja.

U operaciji su sudjelovale i Snage za brzu reakciju (Rapid Reaction Force – RRF), koje je uspostavio tadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac kako bi, piše Holbrooke, Srbima pokazao da Francuska želi agresivniju politiku. Na kraju prvog dana akcije generalni sekretar NATO-a Willy Claes rekao je da može potvrditi spremnost za nastavak, pa čak i pojačati vojnu akciju ako bosanski Srbi ne pokažu dovoljno dobre volje da ispoštuju pravila igre kako ih je definiralo Vijeće sigurnosti. I predsjednik Chirac je, na sastanku s francuskim ambasadorima, istakao da opsadi Sarajeva mora doći kraj i da će u prvoj fazi morati biti osiguran slobodan prilaz gradu ne samo potpunim osiguranjem igmanskog puta nego i kontroliranjem puta iz Kiseljaka.

– Akcija će Srbima jasno staviti do znanja da imaju sve izgubiti i ništa ne dobiti nastavljanjem napada na Sarajevo i druga sigurnosna područja i daljnjim ubijanjem nevinih civila – kazao je tadašnji američki predsjednik Bill Clinton.

Bombardiranje srpskih položaja oko Sarajeva, kojem se oštro protivila Rusija, prestalo je nakon nekoliko dana zaključenjem tzv. Holbrookeovog sporazuma, poslije višekratnih razgovora i na prijedlog srpske strane. UN je tražio od bosanskih Srba uklanjanje artiljerije na daljinu od 20 kilometara od centra Sarajeva, prestanak granatiranja civilnih objekata i obustavu svih aktivnosti. Iako je Sarajevo ostalo u gotovo nepromijenjenom statusu i okruženo dijelom teških oružja – zbog čega je komandant UNPROFOR-a general Rupert Smith izrazio nezadovoljstvo – sporazum je sklopljen.

Ipak, akcija NATO-a i RRF-a je imala veće efekte u pogledu smanjenja debalansa u naoružanju i borbenoj moći između „strana u sukobu“. Sporazum o prekidu vatre u cijeloj Bosni i Hercegovini postignut je 5. oktobra 1995. nakon što su ga potpisali tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović i Holbrooke. Prekid vatre će trajati 60 dana ili do završetka mirovnih pregovora i mirovne konferencije, navedeno je u sporazumu, koji je stupio na snagu 10. oktobra. Ovome su prethodile i zajedničke operacije Armije RBiH, HVO-a i HV-a na ratištima u zapadnoj Bosni i uspjesi Armije RBiH na frontu u srednjoj Bosni, što je preokrenulo tok rata.

U međuvremenu, odvijala se tzv. šatl diplomatija, pod vodstvom SAD-a i njihovog glavnog pregovarača Holbrookea, u trokutu Zagreb – Beograd – Sarajevo. Kruna je bio Dejtonski sporazum, potpisan 21. novembra 1995., kojim je okončan rat u Bosni i Hercegovini.

Nastavak plemenitog posla

– Danas obilježavamo 16 godina od pogibije trojice Amerikanaca, ambasadora Roberta Fraisera, doktora Josepha Kruzela i pukovnika Nelsona Drewa, koji su izgubili živote u tragediji što se dogodila na ovom putu, zajedno s desetarom francuske vojske Stephanom Reaultom. Izgubili su živote u važnoj misiji, u nastojanju da se okonča rat i uspostavi trajan mir u Bosni i Hercegovini. Sjećamo njihovog herojstva, njihove žrtve i misije u kojoj su dali svoje živote. Naši sadašnji napori su priznanje i nastavak plemenitog posla koji su oni započeli. Zahvalni smo lokalnim vlastima koje su ulicu u kojoj je smještena naša nova ambasada nazvali po ambasadoru Freiseru. Dok im odajemo počast, moramo se prisjetiti da smo odgovorni prevazilaziti razlike i fokusirati se na cilj za koji su ovi ljudi dali svoje živote, a to je pravedna i demokratska Bosna i Hercegovina, koja svojim građanima nudi bolju moguću budućnost – kazao je američki ambasador u BiH Patrick Moon na ovogodišnjoj prigodnoj ceremoniji na Igmanu, zahvalivši vlastima BiH – Ministarstvu odbrane i Oružanim snagama BiH, koji su sponzorirali obilježavanje godišnjice pogibije.

Otpravnica poslova u Ambasadi Republike Francuske Catherine Robinet rekla je da je „dirljiv trenutak naći se ponovo na starom igmanskom putu kojim su dopremana pojačanja i hrana u opkoljeno Sarajevo pod vatrom snaga kojima su komandirali ratni zločinci general Mladić i Karadžić, koji su danas konačno u rukama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu“.

– Vrijeme je prošlo. Čak se i uspomene na te ratne dane, koji su duboko obilježili sjećanje stanovnika Sarajeva, postepeno gube. Ipak, mi i dalje odajemo počast hrabrosti i uvjerenju ovih ljudi koji su dali svoje živote za plemenitu stvar mira. Sigurno je da ostaje još mnogo toga da se uradi. Način razmišljanja se mora mijenjati. Ali, mi smo, uvjerena sam u to, na putu gdje više nikada neće biti smrtonosnih provalija i koji će voditi ovu zemlju prema prosperitetnoj i stabilnoj evropskoj budućnosti. Danas naše misli idu ka porodicama ova četiri hrabra čovjeka. Njihov angažman nikada neće biti zaboravljen. Ja znam da će naši bosanski prijatelji brinuti o tome. I zbog toga im zahvaljujem što održavaju ovo mjesto i što nas svake godine okupljaju ovdje. Uime Francuske, hvala im – kazala je Robinet.

Vijence su kod spomen-obilježja položili i član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i ministar odbrane BiH Selmo Cikotić, koji su naglasili da veoma cijene žrtvu koju su ovi ljudi dali, ali i žrtve svih naroda u Bosni i Hercegovini, u izgradnji mira u našoj zemlji.

Poruka Hillary Clinton

Nažalost, Bosna i Hercegovina je danas daleko od funkcionalne države. Dejtonski sporazum je zaustavio rat, ali i zacementirao entitetsku podjelu, što Republici Srpskoj omogućava da stvara brojne kočnice. U povodu 15. godišnjice Daytona, 21. novembra 2010., američka državna tajnica Hillary Clinton je pozvala novoizabrane čelnike u Bosni i Hercegovini da se posvete rješavanju otvorenih ustavnih i drugih pitanja u interesu napretka zemlje.

– Taj prijelomni sporazum postavio je temelje za preobrazbu balkanske regije i on ostaje znakovito postignuće američke diplomatije. Očekujemo sigurnu i prosperitetnu budućnost za balkanske zemlje kao članice evropskih i euroatlantskih institucija – kazala je Clinton.

Dejtonski sporazum, po njenim riječima, danas je temelj mira i stabilnosti u Bosni i Hercegovini, koji je pružio okvir za obnovu infrastrukture, povratak izbjeglica i prognanika u svoje domove, te pomogao građanima da nastave normalan život. Clinton je istakla kako su poboljšanje dejtonskog okvira iz 1995., uključujući stvaranje jedinstvene vojske i nove pravne države te poreznih i carinskih institucija, dodatno unaprijedili upravljanje i omogućili Bosni i Hercegovini da poduzme prve korake prema članstvu u EU i NATO-u.

Međutim, podsjetila je da je ostalo još puno posla za Bosnu i Hercegovinu kako bi se potpuno integrirala u euroatlantsku zajednicu. Deset mjeseci kasnije stvari se u BiH, nažalost, nisu pomakle ni za bobu.