Intervju: Ministar unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo Muhamed Budimlić
Veoma je bitno izgraditi imidž policajca u zajednici
Razgovarala: Jasna Pekić
Rad policije u zajednici jedan je od oblika aktivnosti policijskih službenika u većini razvijenih zemalja današnjice. Njegov osnovni cilj je doprinijeti sigurnijem ambijentu društva i osjećaju sigurnosti kako pojedinca tako i zajednice. Projekt rada policije u zajednici, uz pomoć Švicarske agencije za razvoj i saradnju, zaživio je i u Bosni i Hercegovini. MUP Kantona Sarajevo planira intenziviranje aktivnosti na promociji ovog koncepta policijskog rada u sljedećoj godini.
U razgovoru s ministrom unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo Muhamedom Budimlićem saznajemo više o samom konceptu rada policije u zajednici i njegovim implikacijama na sigurnost u Sarajevskom kantonu.
– U ovom obliku angažmana policijskih službenika najvažnije je da oni kroz blizak kontakt s građanima predstavljaju policijsku službu, sve one aktivnosti za koje su nadležni, prezentiraju svoj rad na terenu itd. Time dobivaju od građana poseban oblik odnosno viši stepen povjerenja, koji treba da doprinese većoj participaciji građana u poslovima koje provodi policija, po pitanjima, naprimjer, kriminaliteta, sigurnosti saobraćaja, kontrole naoružanja i municije itd. Na taj način se građani motiviraju da u značajnijoj mjeri sarađuju s policijom u kreiranju sigurnijeg ambijenta u svom okruženju.
S druge strane, ono što policija dobije od građana takvim radom svakako doprinosi efikasnijem obavljanju poslova policijskih službenika. Građani daju puno više informacija o potencijalnim počiniocima i o počiniocima krivičnih djela, o mjestu, vremenu izvršenja krivičnog djela itd. Nekad su upravo te informacije od presudnog značaja za rješavanje nekih krivičnih djela ili prekršaja – kaže Budimlić.
Partnerski odnos
Dakle, u fokusu je odnos s građanima?
– Da. Kroz partnerski odnos s građanima policajci stječu njihovo povjerenje. Na taj način motiviraju građane da participiraju i da pomognu policiji u rješavanju svega onoga na čemu su policajci angažirani. S druge strane, građani se osjećaju sigurnijim jer znaju s kim komuniciraju, znaju na koga se mogu osloniti, imaju lični, direktni kontakt s policajcem.
Jedini problem u promjeni filozofije razmišljanja građana jeste u tome što su policajci vrlo često angažirani na represivnim zadacima. Jako je teško očekivati da će građani imati isti nivo povjerenja prema policajcu koji ga danas, recimo, kažnjava za prekršaj, a sutra s njim razgovara o nekoj provali u stan itd. Zato bi bilo dobro da se jedan dio policijskih službenika, u zavisnosti od mogućnosti, kapaciteta, broja stanovnika, izdvoji i angažira samo na referatu rada policije u zajednici, pri čemu, naravno, svi policajci trebaju dobiti uputu o značaju bolje komunikacije s građanima.
Korijeni iz SAD-a i Zapadne Evrope
Od kada se ovaj koncept provodi u BiH i kakvi su izazovi u njegovoj provedbi?
– U Bosni i Hercegovini ovaj projekt se provodi već od kasnih devedesetih godina, a sastavni je dio svih reformskih procesa policijskih snaga u BiH. Izvorno svoje korijene vuče iz SAD-a i zemalja zapadne Evrope. Provodi se diljem svijeta, s manjim ili većim uspjehom. Međutim, mi smo i prije rata u bivšoj Jugoslaviji imali nešto što je po svom konceptu ličilo na rad policije u zajednici. Mi smo se oslanjali na sistem društvene samozaštite. Unutar jedinica unutrašnjih poslova imali smo tzv. kvartovske policajce, policijske službenike koji su u bliskoj saradnji s građanima dobivali informacije od njih, a s druge strane pomagali im da i sami kreiraju bolji sigurnosni prostor. Danas je u Kantonu Sarajevo neophodno izgraditi imidž policajca u zajednici. On ima dvostruku ulogu: da prenese u policiju sve ono što su interesi građana, da bude neko ko će saslušati probleme građana, ko će identificirati ono što je zaista generalni problem za jednu mikrosredinu, i to prezentirati, po liniji hijerarhije, organizacionim jedinicama unutar policijskih agencija koje trebaju da ih rješavaju. S druge strane, on također treba da predstavlja policiju među građanima i da im prenosi kakve su mogućnosti i nadležnosti, te šta mogu i trebaju očekivati od policijskih agencija. Oni igraju ulogu oficira za vezu. Dakle, da prenose policiji ono što je interes građana, a građanima ono što su mogućnosti policijskih agencija.
Specijalizacija službenika
Koliko je kadar u MUP-u KS-a obučen za rad u zajednici?
– Da bi se ovaj koncept provodio, potrebno je specijalizirati policijske službenike, jer je teško provoditi sveukupnu koncepciju rada policije u zajednici tako da se svi policijski službenici angažiraju. Iako svi policijski službenici trebaju dobiti uputu o načinu komunikacije s građanima i o njenom značaju, ne možemo očekivati da će svi biti na tom nivou da imaju i znanje, senzibilitet i mogućnost komunikacije da mogu ostvariti tu vrstu veze.
Nešto više od 20 policijskih službenika je trenutno angažirano na referatu rada policije u zajednici, u koji su uključene sve općine. Prije dva mjeseca smo izmijenili pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta i prvi put unutar Ministarstva unutrašnjih poslova KS-a, odnosno Uprave policije, imamo precizirane poslove, to jest posebne referate za rad policije u zajednici. Do tada se sve odvijalo na nivou policijske stanice. Komandir policijske stanice (PS) bi odredio nekoliko policajaca, jednog ili više njih, u zavisnosti od veličine PS-a i općine i broja stanovnika, koji faktički dobiju neformalno zaduženje da provode sve ono što je koncept rada policije u zajednici, iako im to nije bio osnovni posao. Oni su, ipak, samo policajci u toj stanici. Ovim pravilnikom će se jedan dio policajaca u svakoj policijskoj stanici, uzimajući u obzir kriterij broja stanovnika i policajaca u policijskoj stanici, izdvojiti i oni će raditi samo po referatu aktivnosti koje će provoditi s građanima prema filozofiji rada policije u zajednici.
Kakva su dosadašnja iskustva s terena?
– Različita. Negdje su bolja, a negdje lošija. Nažalost, još nismo uspostavili mjerljiv sistem usluge. Ono što nedostaje ne samo za RPZ nego i uopće u cjelokupnom sistemu pravosuđa i policijskih agencija jest mjerljivost. Imamo određene sisteme evaluacije, ali njih je neophodno doraditi, preraditi, unaprijediti kako bismo onda mogli sami vrednovati rezultate koje ostvarujemo. Ipak, iz različitih institucija u kojima djeluju policajci u zajednici u sklopu njihovih stanica dobivamo informacije da su veoma zadovoljni njihovim radom. To su, recimo, centri za socijalni rad, općinske administracije, škole, i svi oni izražavaju zadovoljstvo ovakvim načinom rada policije. I druge institucije koje su socijalnog, obrazovnog ili kulturnog karaktera dale su podršku ovim aktivnostima. Trenutno nemamo mogućnost da vidimo kakve stvarne efekte proizvode. Dakle, moramo imati kontinuitet u djelovanju i sistem mjerenja kako bismo mogli vidjeti u kojoj mjeri oni zaista doprinose suzbijanju kriminaliteta i utječu na sveukupni sigurnosni ambijent.
Puka statistika
Koliko je teško mjeriti rad policije na prevenciji kriminaliteta?
– To je prilično teško jer se sva priča o izvještajima o radu u cjelokupnom sistemu svodi na statistike o broju počinilaca i krivičnih djela za koja se sumnjiče određene osobe, što je, naravno, daleko od onoga što se stvarno desi. S obzirom na to da nemamo realne podatke o kriminalitetu kod nas, ta statistika je samo pokazatelj aktivnosti onih koji bilježe te brojke, a ne fenomena o kome se radi. Imamo poteškoća da dobijemo pravu sliku o kriminalitetu. Neophodno je značajnije uključivanje akademskih institucija, nevladinih organizacija, naučnih institucija koje bi trebale pomoći u stvaranju bolje, pouzdanije slike o tome šta je protupravno ponašanje. Oni koji provode zakone – i policija i tužilaštva i sudovi – trebalo bi da shvate značaj takvog pristupa i da sami pokrenu istraživanja o svome radu.
