Vlasti u Beogradu intenzivno i sveobuhvatno surađuju s NATO savezom
Piše: Denis Romac (novinar Večernjeg lista)
Summit NATO saveza sada već davne 2006. godine održan je u lijepoj latvijskoj prijestolnici Rigi i potpisnik ovih redaka dobro se sjeća kako mu je jedan mladi Latvijac objašnjavao da je za Latviju članstvo u NATO savezu važnije od članstva u Europskoj uniji (EU), što je nekome čija je zemlja u tom trenutku toliko željela postati članica Unije, a u NATO-u je vidjela je samo stepenicu na putu prema EU, zvučalo skoro bogohulno.
Mladi Latvijac nije puno objašnjavao svoju “skarednu” tezu, nego je samo prstom pokazao prema istoku, odnosno prema ruskoj granici.
“Nikad ne znaš kad će se ruski medvjed probuditi”, kazao mi je mladi latvijski sugovornik objašnjavajući kako ulazak u NATO doslovno predstavlja ostvarenje životnog sna za većinu Latvijaca.
Latvija je ušla u NATO dvije godine ranije, iste godine kada je u velikom proširenju 1. svibnja 2004. s još devet članica postala i članica EU.
Bilo je to, dakle, puno prije nego što se, osam godina kasnije, aneksijom Krima i intervencijom na istoku Ukrajine, “ruski medvjed” napokon probudio. Ono što je 2006. bila samo slutnja, 2014. postalo je surova realnost i konkretna prijetnja.
Zbog straha od moćnog i hirovitog susjeda na svojim istočnim granicama Latvijci su sigurnost potražili u NATO savezu, najmoćnijem vojno-političkom savezu na svijetu i najuspješnijem vojnom savezu u povijesti.
KONSENZUS UNUTAR BIH
Mnogi u Bosni i Hercegovini jako dobro znaju kakav je osjećaj što su ga Latvijci tada gajili prema NATO-u. Ono što je Latvijcima NATO bio početkom dvijetisućitih – jamstvo sigurnosti pred neusporedivo nadmoćnijim susjedom, u kojem su vidjeli prijetnju – to bi Bosni i Hercegovini NATO bio danas: ključan strateški cilj koji bi zemlji osigurao dugoročnu sigurnost i stvorio preduvjete za stabilnost.
Zbog toga je za Bosnu i Hercegovinu, koja je posljednjih godina ponovno postala poprište na kojem se sučeljavaju suprotstavljeni interesi velikih sila, ulazak u NATO u ovom trenutku egzistencijalno pitanje i strateški cilj važniji od ulaska u EU.
Iako se i u Bosni i Hercegovini zbog privlačnosti članstva u EU o NATO-u ponekad govori samo kao o stepenici na putu prema članstvu u EU, pa se tako tvrdi da nema zemlje koja je ušla u EU a da prije toga nije postala članica NATO-a, u slučaju BiH ulazak u NATO predstavlja ne samo važniji nego i dohvatljiviji cilj, ali, naravno, samo pod uvjetom da se unutar BiH postigne neophodan politički konsenzus o tome, što je preduvjet za članstvo u NATO-u.
Naime, za razliku Unije, čije je daljnje proširenje u ovom trenutku, unatoč proklamiranoj politici i obećanjima, krajnje upitno i neizvjesno, proširenje NATO-a predstavlja realan i dosegljiv cilj. Unija je već dugo suočena s realnim zamorom od proširenja, što pogotovo vrijedi u slučaju najvećih i najvažnijih članica, poput Francuske, bez čijeg zelenog svjetla nema nastavka proširenja.
Iako smo puno puta od europskih čelnika slušali fraze o tome kako je budućnost Zapadnog Balkana u EU i nigdje drugdje, te kako ujedinjena Europa neće biti cjelovita sve dok u njoj ne budu i sve zemlje naše regije, koja ne smije ostati “crna rupa” u Europi, vodeći europski političari u zadnje vrijeme o tome više ne govore. Ili govore jako rijetko i neuvjerljivo.
Iako je proces proširenja sve donedavno smatran jednom od najboljih i najuspješnijih europskih politika, očito je da je zbog niza različitih faktora, u koje sada nećemo podrobnije ulaziti, proces proširenja zapravo pod suspenzijom.
Iako je Unija još u Solunskoj agendi 2003. godine postavila formalan okvir za nastavak europskog proširenja na balkanske zemlje, jamčeći europsku perspektivu na temelju individualnog ispunjavanja uvjeta, tu je priliku uspjela iskoristiti samo Hrvatska, dok su ostale zapadnobalkanske zemlje ostale izvan integracije.
U ovom trenutku samo dvije zemlje pregovaraju o članstvu, Crna Gora i Srbija, dok se još dvije, Sjeverna Makedonija i Albanija, nadaju početku pregovora. BiH se tek nada kandidatskom statusu, na koji će, kako se čini u ovom trenutku, još dugo čekati.
INTERESI SIGURNOSTI I EKONOMIJE
Za razliku od proširenjem zamorene Unije, kod NATO-a, međutim, ne vidimo ozbiljniji zamor od proširenja. Prije nekoliko godina NATO je u svoje članstvo primio Crnu Goru, a nedavno i Sjevernu Makedoniju, pri čemu je i u jednom i u drugom slučaju riječ o strateški važnim zemljama, u kojima je ruska strana uložila iznimnu energiju da to spriječi s obzirom na to da je ulazak u NATO za obje zemlje napuštanje ruske orbite utjecaja i prelazak u zapadni vojni i politički tabor, što uvijek izaziva tektonske potrese i otpore.
Ulaskom dviju zapadnobalkanskih zemalja u NATO Moskva je nedvojbeno izgubila još jednu stratešku utakmicu na Zapadom Balkanu s obzirom na to da je dezintegracija i sprečavanje širenja euroatlantskih integracija ključan – a zapravo i jedini – cilj ruske vanjske politike na Balkanu.
Primivši Crnu Goru i Sjevernu Makedoniju u svoje okrilje, NATO je nedvosmisleno potvrdio svoju stratešku odlučnost, vitalnost i sposobnost apsorpcije novih članica.
Sve to, međutim, svjedoči i o tome da doista više ne postoji neposredna veza između članstva u NATO-u i članstva u EU, kakva je postojala prije desetak i više godina, iako to ne znači da je članstvo u NATO-u manje važno, što pogotovo vrijedi za BiH, za koju je članstvo u Sjevernoatlantskom savezu vitalno i dragocjeno.
Zašto je članstvo u NATO-u dragocjeno za BiH?
U Bosni i Hercegovini mnogi nedobronamjerni akteri ponovno vide plijen. Rusija i Kina, primjerice, vješto koriste slabost i neodlučnost EU za širenje vlastitog utjecaja. Rusija otvoreno pokušava onemogućiti širenje euroatlantskih integracija.
Uoči ulaska Crne Gore u NATO ruski državljani sudjelovali su s državljanima Srbije i Crne Gore u planiranju državnog udara i pokušaja likvidacije crnogorskih prozapadnih čelnika u listopadu 2016. godine, tijekom presudnih parlamentarnih izbora, s ciljem instaliranja proruske i prosrpske vlasti u Podgorici.
I nakon tog neuspjeha prosrpski i proruski krugovi nisu odustajali, o čemu svjedoči rezultat posljednjih izbora u Crnoj Gori, nakon kojih je u Podgorici napokon instalirana prosrpska i proruska koalicija, u kojoj dominiraju velikosrpska i klerikalna politika, iako ona zasad ne ispunjava velika očekivanja svojih sponzora u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Beogradu i Moskvi, zbog čega Beograd sada otvoreno zaziva njezino rušenje.
Rusija je zadnjih nekoliko godina intenzivirala svoju obavještajnu, političku i gospodarsku prisutnost u regiji, a osobito u Bosni i Hercegovini, pokušavajući poljuljati povjerenje u EU i NATO u toj zemlji. O tome svjedoči i nedavni ispad ruskog veleposlanstva u BiH koje je poručilo da je približavanje BiH NATO-u “neprijateljski čin prema Rusiji” i da će Rusija u tom slučaju biti prisiljena reagirati, što predstavlja izravnu prijetnju suverenoj zemlji.
NATO I SRBIJA
I nedavno objavljeni slovenski non-paper s prijedlogom “dovršetka raspada Jugoslavije” zorno potvrđuje zašto je članstvo u NATO-u krucijalno za budućnost Bosne i Hercegovine s obzirom na to da su ideje nove etničke podjele na Balkanu oživjele u mandatu Donalda Trumpa.
Ne treba, naravno, preuveličavati značaj tog dokumenta, nastalog najvjerojatnije potkraj Trumpova mandata, ali ne treba ni umanjivati njegovu važnost, pogotovo nakon što je i Europsko vijeće nedvosmisleno potvrdilo postojanje slovenskog non-papera s inicijativom za promjene granica na Zapadnom Balkanu, iako je odbilo omogućiti pristup tom dokumentu i objaviti njegov sadržaj. Nakon detaljne provjere u Vijeću su zaključili da bi objava tog dokumenta, kako su naveli, “ugrozila međunarodne odnose”.
Kada se non-paper sagleda u kontekstu politike “srpskog sveta”, koje se Srbija po riječima Vučićevog ministra unutarnjih poslova Aleksandra Vulina neće nikad odreći, kao ni “svoje” Republike Srpske, jasno je da se Srbija ponovno vidi u ulozi regionalnog hegemona unatoč činjenici da je takva politika devedesetih godina doživjela višestruki poraz, s čijim se posljedicama Beograd ni danas ne može pomiriti. Stvaranje “srpskog sveta” Vulin je proglasio najznačajnijim projektom svoje generacije.
Sve to predstavlja golem izazov za Bosnu i Hercegovinu, a jedno od rješenja je i približavanje, a zatim i ulazak u NATO. Zagovornici euroatlantskog puta BiH ne bi smjeli propustiti sadašnji momentum obilježen dolaskom nove američke administracije i povratkom Sjedinjenih Država na Balkan, pri čemu valja imati na umu da je Amerika i dalje jedina velesila koja ima stvarnu moć na Balkanu i koja je kadra suprotstaviti se crtačima novih granica na Balkanu, promotorima etničkih podjela i korupcije i onima koji ne poštuju presude međunarodnih sudova i negiraju genocid u Srebrenici.
OSIGURANJE UNUTARNJEG KONSENZUSA
Ubrzo ćemo vidjeti koliko je Bidenova administracija ozbiljna i odlučna u najavama sankcija, zamrzavanja imovine i zabrane ulaska u SAD za sve balkanske čelnike koji pridonose destabilizaciji balkanskog prostora.
Međutim, kao što ni najveća prijetnja Bosni i Hercegovini ne dolazi izvana, nego iz same BiH, tako i rješenje problema BiH mora doći iznutra.
Bosna i Hercegovina morat će sama prevladati svoja unutarnja proturječja u cilju osiguranja unutarnje kohezije i pravne sigurnosti, bez čega nema ni stabilnosti, što će onda olakšati put BiH prema NATO-u, koji je ponajprije politički, a tek onda vojni savez.
Za ulazak Bosne i Hercegovine u NATO ključan je, ponovimo, unutarnji konsenzus. U ovom trenutku ulazak u NATO podržavaju Bošnjaci i Hrvati, a protiv je srpsko vodstvo, koje u ovom slučaju vjerno slijedi proklamirani srbijanski narativ u odnosu prema NATO savezu iako vlasti u Beogradu istodobno intenzivno i sveobuhvatno surađuju s tim istim savezom, ali to je samo još jedan od unutarnjih paradoksa BiH za koji BiH mora pronaći rješenje.
Autor je poznati hrvatski novinar
