Na emotivnom planu mržnja je složeno afektivno stanje povezano s agresijom. Govor mržnje definira se kao govor koji se svodi na javno izazivanje ili prouzrokovanje mržnje prema određenoj grupi ili pojedinoj osobi zbog nekog njenog određenja u svrhu stvaranja netrpeljivosti, razdora, diskriminacije i nasilja i/ili raspaljivanje već postojeće mržnje.[1] Postojanje ovog komunikacijskog, socijalnog, kulturološkog i psihološkog fenomena u bosanskohercegovačkom društvu je nesporno – a u ovom tekstu analizirat ćemo njegovo institucionalno prepoznavanje i sankcioniranje, sociopsihološke posljedice koje izaziva, kao i pitanje integracije govora mržnje kao neizbježni dio političke kulture.
Govor mržnje u svijetu generalno se značajno povećao upotrebom tehnologije i društvenih mreža, smatra Đana Lončarica, psihologinja i psihoterapeutkinja.
„Dešava se depersonalizacija – ljude kojima se upućuje govor mržnje se depersonalizuje. Dok ljudi pišu na društvenim mrežama, nemaju osjećaj da je prekoputa njih neki čovjek sa svojim emocijama i potrebama, koji može biti povrijeđen. Mnogo je teže iskazivati govor mržnje uživo, kada je osoba pred nama sa svim onim što čini čovjeka, i to se mnogo rjeđe dešava u odnosu na online prostor. Anonimnost u online svijetu sa sobom donosi i ukidanje svake cenzure i depersonalizovanu komunikaciju, gdje se bilo šta može reći i niko za to neće biti ni osuđen ni negativno potkrijepljen“, navodi Lončarica.
Da je online prostor u najvećoj mjeri kontaminiran govorom mržnje, smatra i ombudsmenka za ljudska prava BiH Jasminka Džumhur.
„Administratori portala i portali, čini mi se, još uvijek nisu u dovoljnoj mjeri shvatili koliko govor mržnje predstavlja opasnost po društvo u cjelini – uključujući i same portale. Neuređen medijski prostor pogoduje razvoju govora mržnje i dovodi do one podjele – mi, vi, oni.“
A s ciljem proširenja kažnjavanja govora mržnje u online prostoru predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Denis Zvizdić uputio je u aprilu prošle godine u parlamentarnu proceduru Prijedlog izmjene Krivičnog zakona BiH. Ovaj prijedlog podrazumijeva kažnjavanje novčanom kaznom ili kaznom do tri godine zatvora djela govora mržnje putem medija ili društvenih mreža, a koja podrazumijevaju pozivanje na nasilje ili mržnju usmjerenu prema pojedincu ili grupi ljudi zbog njihove nacionalne, rasne, vjerske ili etničke pripadnosti, jezika, boje kože, spola, seksualnog opredjeljenja, invaliditeta, rodnog identiteta ili drugih osobina. Zvizdić navodi kako je teško u ovom trenutku procijeniti je li reguliranje ovog pitanja politički interes većine, ali i sa sigurnošću tvrdi da je zakonsko sankcioniranje govora mržnje politički interes svih demokratskih, progresivnih i proevropskih snaga u državi.
„U novembru 2020. godine predložio sam inicijativu kojom sam zatražio da Vijeće ministara BiH u roku od 60 dana dostavi u parlamentarnu proceduru lex specialis Prijedloga zakona o sprečavanju govora mržnje na internetu, po uzoru na sve evropske države koje su regulirale tu oblast. Ta inicijativa je ogromnom većinom glasova usvojena u Predstavničkom domu i Vijeće ministara BiH ima obavezu da dostavi takav zakon. Nažalost, to se do danas nije desilo jer se Vijeće ministara BiH čitav dosadašnji mandat nalazi u stanju namjerne blokade i hibernacije. U prilog tome govori činjenica da je u dosadašnjem dijelu mandata, koji traje skoro tri godine, Vijeće ministara BiH dostavilo u parlamentarnu proceduru samo nekoliko zakona.
Nakon što se Vijeće ministara BiH oglušilo o inicijativu, odlučio sam lično predložiti dopunu Krivičnog zakona BiH kojom sam tražio zakonsko sankcioniranje onih koji u javnom prostoru, što uključuje i online medije, šire govor mržnje, i to u širem opsegu, koji uključuje inkriminaciju svih oblika govora mržnje, a ne samo nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju. To bi bio stvarni korak naprijed u borbi protiv govora mržnje, jer vidjeli smo da je Inzkova dopuna Krivičnog zakona BiH, kojom se zabranjuje negiranje ili minimiziranje zločina genocida i svih drugih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, polučila izvanredan rezultat, jer trenutno u javnom prostoru skoro da ne postoji negiranje genocida, dok je istovremeno značajno smanjena praksa veličanja ratnih zločinaca.
Upravo ovakva tendencija, koja nacionalistima u politici onemogućava da se koriste mržnjom kao predizbornim alatom, predstavlja odličnu osnovu za pomirenje i izgradnju povjerenja među običnim ljudima koji žele da žive u miru, sigurnosti i ekonomskom prosperitetu. Isto bi se desilo i sa svim drugim oblicima govora mržnje kada bi bilo usvojeno takvo jedno integralno zakonsko rješenje“, smatra Denis Zvizdić.
S druge strane, da je postojeći zakonski okvir sasvim dovoljan da se procesuiraju krivična djela iz mržnje mišljenja je glavni tužilac Brčko distrikta Zekerijah Mujkanović.
„Mislim da u sadašnjoj situaciji nisu neophodna zakonska poboljšanja. Najveće unapređenje bi bilo bezrezervna i odlučna primjena zakona u praksi, što još nije slučaj na cijelom području Bosne i Hercegovine. Postupci dokazivanja govora mržnje jesu u određenoj mjeri, ali ne velikoj, dodatno složeniji od ‘običnih’ djela za koja se vežu. Najveći izazov i dodatni trud treba uložiti kod dokazivanja predrasude kao motiva izvršenja krivičnog djela jer je motiv psihički odnos počinioca prema žrtvi, a za takvo dokazivanje ne postoje egzaktni materijalni dokazi, nego se zaključak o postojanju motiva predrasude izvlači iz ostalih provedenih dokaza“, navodi tužilac Mujkanović.
U specijalnom izvještaju Institucije ombudsmena za ljudska prava BiH iz 2021. godine između ostalog se navodi:
„… u Bosni i Hercegovini postoji snažan zakonodavni i institucionalni okvir za borbu protiv govora mržnje, ali da je, s druge strane, stepen sankcionisanih incidenata govora mržnje na veoma niskom nivou, što pokazuju različiti indeksi i statistike institucija nadležnih za zaštitu ljudskih prava i provođenje propisa u ovoj oblasti. Razlozi ovakvog stanja dihotomije su višestruki, a obuhvataju elemente finansijske, kadrovske, sociološke i političke prirode“.
Sloboda izražavanja, diskriminacija i govor mržnje čine jedan trougao o kome treba voditi računa, smatra ombudsmenka za ljudska prava BiH Jasminka Džumhur, dodavši kako govor mržnje predstavlja samo jedan od načina na koji se vrši diskriminacija osoba jer uvijek u sebi mora sadržavati neki od elemenata koji su zabranjeni u tretiranju osoba, kako je to definirano Zakonom o zabrani diskriminacije.
„Mi smo nastojali da donesemo zakonodavstvo koje će na neki način promovirati vrijednosti utvrđene međunarodnim standardima – kroz Zakon o ravnopravnosti spolova, Zakon o zabrani diskriminacije i u određenom obimu u krivičnom zakonodavstvu. Ali ako se dublje analiziraju te odredbe, vidjet će se da ne definiraju govor mržnje na način na koji je to definirano aktima Vijeća Europe i UN dokumentima, i ono što je zabrinjavajuće je da čak ni sankcije nisu propisane u istom obimu. Jedan detalj je da Krivični zakon BiH i Krivični zakon FBiH sadrže elemente govora mržnje vezano za negiranje holokausta, genocida i zločina protiv čovječnosti, dok Krivični zakon RS to ne sadrži. Generalno, u BiH ono na što UN tijela stalno ukazuju je da postoji nekoordiniranost u donošenju zakona i mislim da je to svjesno – čime se stvara pravna nesigurnost za građane pojedince i ugrožava cijeli princip vladavine prava“, navodi Džumhur.
O svjesnosti odluka ostavljanja prostora za nekažnjavanje govora mržnje svjedoči i činjenica da je postao normalan dio političke svakodnevnice u Bosni i Hercegovini. Pogrdno nazivanje cijelih naroda, političkih oponenata, diskreditacija na osnovu nacionalnosti, vjere, ismijavanje i vrijeđanje vjerskih institucija, stavljanje imena osuđenih ratnih zločinaca za nazive obrazovnih i drugih institucija – dio je političke kulture u našoj zemlji.
Da je govor netolerancije i isključivosti normaliziran i sveprisutan u javnoj i posebno političkoj kulturi ophođenja, smatra i glavni tužilac Brčko distrikta Zekerijah Mujkanović.
„Takav govor ponekad ili počesto ‘miriše’ na govor mržnje – ili jeste govor mržnje, a sigurno je da sve to djeluje poticajno i inspirativno na korištenje govora mržnje ili čak činjenje krivičnih djela iz mržnje.“
Takav stav ima i predsjedavajući Predstavničkog doma PSBiH Denis Zvizdić, koji navodi kako je govor mržnje nažalost postao ne samo dio političke kulture već i dio ukupnog ambijenta u kojem živimo.
„Smatram da političari imaju najveću odgovornost za takvo stanje. Jer decenijama je govor mržnje u javnom prostoru korišten kao alat u predizbornim kampanjama i kao sredstvo za ispunjenje različitih i partikularnih političkih ciljeva. S obzirom na to da su u Bosni i Hercegovini izbori svake dvije godine i da je svaka godina izborna ili predizborna, dolazimo do zaključka da mi živimo u konstantnom govoru mržnje u javnom prostoru. Naše društvo je potpuno politizirano i jedan od mojih političkih ciljeva u narednom periodu, pored zabrane i sankcioniranja govora mržnje, bit će i depolitizacija društvenih djelatnosti u kojima struka i meritokratija, a ne politika, mora imati ključnu ulogu“, navodi Zvizdić.
Nije teško prepoznati ove obrasce ponašanja kod političkih ili etničkih lidera, a onda i rezultate koje proizvode na nivou svakodnevnice. Nacionalistički grafiti, kao primjer slanja poruke mržnje cijelim etničkim grupama na određenom prostoru, posljedica su jačanja prisutnosti govora mržnje, izbjegavanja krivnje za vlastite postupke i potenciranja stereotipa o drugoj grupi, čemu svjedoči primjer iz decembra 2021. godine:
„Mlad balija trči poljem, ja ga stižem pa ga koljem“, napisano je krajem decembra na zidu koji se nalazi na ulazu u gradski stadion u Prijedor, a iz policijske uprave Prijedor su poručili kako je ispisivanje ove poruke okarakterizirano kao krivično djelo izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje. Prema posljednjem popisu stanovništva u Prijedoru živi 32,5 posto Bošnjaka a 62,5 posto Srba, što je značajna promjena u odnosu na prijeratni popis iz 1991, kada je omjer ovih dviju etničkih grupa unutar stanovništva Prijedora bio gotovo jednak. Jasno je da je ovo prijeteća poruka upućena Bošnjacima na ovom prostoru, a ispisivanju ovog grafita prethodile su sedmice i mjeseci pojačanog nacionalističkog narativa u Republici Srpskoj koji naglašava ugroženost Srba u odnosu na etničku grupu Bošnjaka i njihovih političkih lidera.
„Za mene je govor mržnje i svaki plakat, mural ili poster kojim se veličaju ratni zločinci. Za mene je govor mržnje svaki skup četničkog ravnogorskog pokreta ili bilo koji vid okupljanja baziran na nacionalističkoj ideologiji i ikonografiji, jer poruke koje se šalju na takvim skupovima nikako ne mogu biti ništa drugo nego govor mržnje. Pa zar nisu govor mržnje nazivi ulica, škola i studentskih domova po presuđenim ratnim zločincima ili okupljanje u znak podrške ili doček presuđenih ratnih zločinaca. Naravno da jesu. Dakle, govor mržnje je prisutan u cjelokupnom javnom prostoru i za mene nije posebno važno gdje je najprisutniji. Činjenica da je u ovolikoj mjeri rasprostranjen i da truje ambijent u kojem živimo znači da se moramo svi zajedno potruditi da suzbijemo govor mržnje u svakom segmentu našeg društva“, smatra Denis Zvizdić.
A mržnja u govoru i ponašanju ne ostavlja posljedice samo na one kojima je upućena. Kontekstualizacija psiholoških mehanizama u pozadini posezanja za ovakvim govorom u značajnoj mjeri smještena je u realnost svakodnevnog života u Bosni i Hercegovini.
„Ono što je važno da znamo jeste da kada je veliki stres – u nama raste hormon kortizol, koji je hormon stresa, a smanjuje se hormon oksitocin, koji je jako važan za razvoj empatije i saosjećanja za druge. U našoj svakodnevnici je jako puno stresa, neprerađenih tema iz prošlosti – i pojedinačno i generalno. Puno je teške svakodnevnice, teškog konteksta, i mislim da taj stres utiče na to da se smanjuje empatija kod ljudi i da taj govor mržnje na neki način možda ljudima služi kao neki vid filtracije svojih emocija – na potpuno neadekvatan način“, zaključuje psihologinja i psihoterapeutkinja Đana Lončarica.
Mala je vjerovatnoća da ćemo u dnevnom pregledu vijesti, komentara na društvenim mrežama i veb portalima ijedan dan ostati uskraćeni barem opažanja manifestacije govora mržnje. Nije velika ni vjerovatnoća da ćemo u nekom trenutku biti oni prema kojima je takav govor usmjeren – kao pojedinci ili kao pripadnici neke grupe. Najmanja vjerovatnoća je zapravo da ćemo takvo ponašanje prijaviti nadležnim institucijama. Dijelom zbog nepovjerenja, a dijelom zbog normalizacije mržnje u govoru, ponašanju, politici, institucijama – a i u ponekom zakonu.
Objavljivanje ovog teksta omogućeno je podrškom Nacionalne fondacije za demokratiju (NED). Tekst odražava stav njegovog autora a ne nužno i stav donatora.
[1] Specijalni izvještaj o govoru mržnje u BiH, Institucija ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine, 2021.
