U 2014. godini ćemo vidjeti promjenu garde u Briselu i izmjene na najvišim pozicijama u NATO-u i evropskim institucijama.
NATO će dobiti novog generalnog sekratara, a biće započeta i potraga za nekoliko novih predsjednika za Evropsku komisiju, Evropsko vijeće i Evropski parlament; nekoliko njih će se takmičiti u pokušaju da zamijeni Catherine Ashton na mjestu šefa vanjske politike Evropske unije.
Tri pozicije – pozicija predsjednika Evropske komisije, predsjednika Vijeća Evrope i šefa diplomatije – su međusobno povezane. Uspješni kandidati bi trebalo da reflektiraju geografski, spolni i stranačko-politički balans, a također bi trebalo da budu spremni da se odreknu karijere u svojim državama. Glavni sekretar NATO-a nije direktno dio ove jednačine, ali je malo vjerovatno da će odabrani kandidat ili kandidatkinja biti iz iste države kao gore navedena tri.
Predsjednik Evropske komisije
Jose Manuel Barroso je na čelu ove institucije Evropske unije od 2004. godine, institucije koja predlaže evropske zakone u svim segmentima, od poljoprivrede do finansijskih regulacija i osigurava implementaciju istih u zemljama članicama.
Drugi petogodišnji mandat Barrosoa završava 31. oktobra, i proces odabira njegovog nasljednika bi mogao uzrokovati pravu borbu između dvije evropske institucije uključene u taj proces. U pitanju su Evropsko vijeće – skup vođa Evropske unije ili vlada – i Evropski parlament.
Ovo će biti prvi put da će predsjednik komisije biti odabran u skladu sa Lisabonskim ugovorom – ažuriranim regulacijama Evropske unije usvojenima 2009. godine – koji parlamentu daje veće nadležnosti. Vijeće će, kao i obično, nominovati kandidata kojeg treba da odobri Evropski parlament, ali ovaj put vođe Evropske unije moraju predložiti ime uzimajući u obzir rezultate majskih izbora u Evropskom parlamentu.
Članica CEPS trusta mozgova Sonia Piedrafita smatra da još uvijek nije najjasnije kako će se situacija razvijati:
„Ne znamo kako će vijeće interpretirati Lisabonski dogovor, u kojem se samo navodi da će se u obzir uzeti većina u Evropskom parlamentu, jer se to može protumačiti na više načina.“
Grupe političkih stranaka u parlamentu su već počele predstavljati svoje odabranike.
Socijalisti žele da trenutni predsjednik parlamenta Martin Schulz dobije poziciju predsjednika komisije ako ova grupa bude najbrojnija nakon narednih izbora.
Međutim, postoji nekoliko stvari koje ne idu u prilog Schulzu. Njemačka kancelarka Angela Merkel nije oduševljena njime. Mnoge članice Evropske unije žele trenutnog ili bivšeg premijera države na toj poziciji. Uz to je i Nijemac, što se ne sviđa onima koji smatraju da je Berlin već previše utjecajan u Briselu.
Drugi mogući kandidat je danska premijerka Helle Thorning-Schmidt. Ona bi bila prva predsjednica Evropske komisije, dolazi iz male zemlje i ima iskustvo kao članica Evropskog parlamenta. Također postoje pretpostavke da neće ostvariti uspjeh na narednim izborima u Danskoj, što znači da bi joj ova pozicija bila dobra alternativa.
Predsjednik Evropskog vijeća
Ova pozicija je kreirana u sklopu Lisabonskog ugovora da bi Vijeću Evrope dala prvog stalnog predsjednika, koji može služiti do dva uzastopna mandata od dvije i po godine.
Ova pozicija će vjerovatno biti dodijeljena nekome koga će odabrati trenutni predsjednik Herman Van Rompuy, kojega je Evropsko vijeće odabralo prije pet godina i koji će odstupiti sa pozicije 30. novembra. Neko ko neće umanjiti popularnost državnika, kako naglašava Janis Emmanouilidis iz EPC trusta mozgova:
„Šta žele vlade zemalja članica? U prošlosti smo vidjeli da su se nalazile u iskušenju i da su donosile odluke da ne odaberu potencijalno najjače kandidate, već su tražile one koji će postizati kompromise – kandidate na koje će moći utjecati, posebno ključne članice.“
Ako komisija odabere ljevičara, vijeće će odabrati desničara. Uloga predsjednika je da gura 28 zemalja članica Evropske unije ka kompromisu, tako da se među kandidatima nalaze bivši italijanski premijer i komesar Mario Monti i Jean Claude Juncker, koji je upravo odstupio sa pozicije luksemburškog premijera nakon 18 godina na vlasti.
Šef diplomatije Evropske unije
Još jedna pozicija koju je kreirao Lisabonski dogovor – visoki predstavnik Evropske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku ili šef diplomatije Evropske unije. Ova pozicija kombinuje dva posla da bi se omogućila bolja vanjska politika Evropske unije.
Catherine Ashton, koja je na ovoj poziciji od 2009. godine će odstupiti u decembru, a već se zna ko će je najvjerovatnije zamijeniti: Radek Sikorski. Poljski ministar vanjskih poslova je navodno naklonjen Francuzima i sada se smatra da je vrijeme da jedna od glavnih pozicija u Briselu ode u ruke nekoga ko dolazi iz novijih članica iz centralne ili istočne Evrope.
Sikorski ima mogućnost da zamijeni Ashtonovu, osim u slučaju da se njegov trenutni šef Donald Tusk odluči na poziciju u komisiji ili ako…
Generalni sekretar NATO-a
… Sikorski već nije dobio posao da zamijeni Andersa Fogh Rasmussena na čelu NATO-a. Rasmussen je predsjedavao ovom vojnom organizacijom od 2009. godine.
Novi generalni sekretar bi trebalo da bude imenovan prije ili za vrijeme NATO samita u Ujedinjenom Kraljevstvu u septembru. Drugi potencijalni kandidati uključuju britanskog ministra vanjskih poslova Williama Haguea, njegovog kolegu iz ministarstva odbrane Phillipa Hammonda i bivšeg njemačkog ministra odbrane Thomasa de Maizierea.
Predsjednik Evropskog parlamenta
Dvije najveće grupe, Evropska narodna stranka desnog centra i socijalisti i demokrati lijevog centra inače omogućavaju svojim liderima da svaki od njih vodi parlament dvije i po godine. To je, naprimjer, bio slučaj sa social-demokratom Martinom Schulzom, koji je zamijenio kršćanskog demokratu Jerzyja Buzeka u 2012. godini kao predsjednika jedinog tijela Evropske unije sa direktnim izborima.
Kako će se utjecaj euroskeptika i stranaka krajnje desnice – kao što su Nezavisna stranka Ujedinjenog Kraljevstva, francuski Nacionalni front i nizozemska Stranka za slobodu Geerta Wildersa – vjerovatno povećati nakon majskih izbora, balans bi mogao biti narušen i druge stranke bi se mogle ujediniti iza nekog drugog kandidata iz manje, ali pro-evropske liberalne stranke.
Izvor; RSE (06. januar 2014.)
