Maloljetnička delinkvencija sve veći problem u Bosni i Hercegovini

Tragom opće nesigurnosti

{gallery}newsletters/18/1/1{/gallery}Sudeći prema vijestima o ubistvima, silovanjima, pljačkama i drugim krivičnim djelima, Bosna i Hercegovina iz mjeseca u mjesec postaje sve nesigurnija zemlja. Malo je koherentnih analiza statističkih podataka koje bi pokazale da li građani zaista imaju osnova da se ove godine osjećaju nesigurnije nego prethodnih, ali je (subjektivno) opće stanje sigurnosti u Bosni i Hercegovini sve više upitno.

Pišu: Adisa MEHIĆ, Adnan AVDAGIĆ, Aleksandra TOLJ, Jasna PEKIĆ, Mladen LAKIĆ i Safet ŠARIĆ

Delinkventno ponašanje maloljetnika na području Bosne i Hercegovine u posljednje  vrijeme poprima zabrinjavajuće razmjere. To je protivdruštveni oblik ponašanja, opasna i složena sociopatološka pojava, vrlo delikatan ne samo kriminološki, pravni, ekonomski i sociološki nego, jednako tako, i ozbiljan problem porodice, obrazovnih i zdravstvenih ustanova. Uobičajeno se naziv delinkvencija upotrebljava za maloljetne počinioce krivičnih djela koja su zakonom određena kao delikt. Međutim, potrebna je posebna pažnja pri upotrebi ovog naziva. Savremena shvatanja maloljetničke delinkvencije obuhvataju širok dijapazon ponašanja iz kojih je sistematski moguće izdvojiti osnovna shvatanja maloljetničke delinkvencije u užem smislu (krivičnopravna teorija) i shvatanja u širem smislu (teorije o devijantnosti).

Naime, izrazom delinkvencija u širem smislu označava se ukupnost protivpravnih ponašanja koja nemaju karakter krivičnih djela, a to su najčešće prekršaji i prestupi, dok se izraz delinkvencija u užem smislu koristi za protivpravna ponašanja djece i maloljetnika kažnjiva po krivičnim propisima koja bi da su ih izvršile punoljetne osobe bila označena kao kriminalitet.[1] Maloljetnička delinkvencija je prestupničko ponašanje specifično za populaciju maloljetnika, a pojava delinkventnog ponašanja kod djece i mladih vrlo je osjetljiv društveni problem, čije posljedice trpimo svi, kao članovi društva.

Dr. sc. Armin Kržalić iz Centra za sigurnosne studije ističe da u svakoj državi postoje određene grupe koje krše red i zakone. „Poredeći statističke podatke o stepenu kriminaliteta u našoj zemlji sa statističkim podacima iz susjednih ili čak evropskih zemalja, stanje prividno dobro izgleda“, kaže Kržalić i dodaje da dublja analiza daje drugačiju sliku – sliku povećanog nivoa straha, posebno kada su u pitanju veći gradovi poput Sarajeva, Tuzle, Banje Luke i Mostara.

„Strašan je podatak da ova država na godišnjem nivou gubi 580 života izazvanih krivičnim djelima ubistava i samoubistava, te da 36 osoba bude silovano. Podaci također pokazuju da su u 2010. godini 1182 osobe izložene nasilju u porodici“, ističe dr. Kržalić.

Iako može zvučati smiješno, činjenica da su građani Sarajeva odlučili zaposliti superjunaka Batmena (u konkursu za posao objavljenom na portalu market.ba) koji bi ih spasio od stope kriminala u porastu je ustvari tragikomična i više nego indikativna.

Godina 2010., ali i 2011., u Tuzli i uopće Tuzlanskom kantonu ostat će upamćena kao godina strahovanja i zločina. Crne rubrike novina prepune su slučajeva premlaćivanja, silovanja, ubistava i samoubistava. Dvadeset devetog decembra 2010. godine u neposrednoj blizini SKPC Mejdan u Tuzli dva mladića su uz prijetnju upotrebe vatrenog oružja  na naročito okrutan i ponižavajući način silovali devetnaestogodišnju djevojku, studenticu iz Tešnja. Ovaj zločin zaprepastio je tuzlansku i bosanskohercegovačku javnost. Međutim, trenutaka za oporavak nije bilo. U novogodišnjoj noći još jedan akt nasilja. Dvije nepoznate osobe silovale su studenticu Medicinskog fakulteta koja se vraćala iz Omladinskog doma prema Slatini. Nekoliko dana poslije tuzlanskim vlastima se obratila i dvadesetdevetogodišnjakinja iz tuzlanskog naselja Ši Selo također uz optužbe da je četvrtog decembra silovana.

„Nakon ovih silovanja se uopće ne osjećam sigurno i izbjegavam sama hodati gradom. Baš i nisam primijetila patrole policija na mjestima ovih nemilih događaja. Mislim da bi policija stvarno trebalo da se aktivira, nisam zadovoljna njihovim učešćem u osiguravanju ulica Tuzle“, navodi Nevzeta Šečić, studentica treće godine na Pravnom fakultetu Univerziteta u Tuzli.

Neki novi klinci, neki stari zakoni

U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine „dijete“ se definira kao „osoba  koja nije navršila 14 godina života“, a „maloljetnik“ kao „osoba koja nije navršila 18 godina života“.[2]

Također, treba imati u vidu i definiciju maloljetnika prema Pekinškim pravilima: „Maloljetnik je dijete ili mlada osoba koja se, prema datom pravnom sistemu, može tretirati drugačije od odraslih po pitanjima prestupa.“[3]

Prema izvještaju o stanju bezbjednosti u Republici Srpskoj za period januar – decembar 2010. godine, od ukupno evidentirana 9522 krivična djela općeg kriminaliteta, njih 705  počinjeno je od maloljetnih lica. Broj prekršaja uz upotrebu vatrenog oružja počinjenih od maloljetnih lica u Republici Srpskoj u istom periodu iznosi 14.

U izvještaju o stanju bezbjednosti u Federaciji Bosne i Hercegovine za prvih pola godine u 2010. o maloljetničkoj delinkvenciji se navodi sljedeće: „…maloljetnička delinkvencija je poseban društveni problem zbog toga što se maloljetnici pojavljuju kao prestupnici u oblasti zloupotrebe droga, a često i kao počinioci pojedinačno ili grupno, vršeći najčešće krivična djela teške krađe u poslovne prostore, automobile, stanove i drugo. Također, sve se češće pojavljuju i kao izvršioci težih krivičnih djela, kao što su razbojništva, silovanja i sl. Od ukupnog broja prijavljenih lica za počinjena krivična djela 670 (8,1%) čine maloljetnici“.

{gallery}newsletters/18/1/2{/gallery}„Maloljetnicima se izriču odgojne mjere, a starijem maloljetniku se izuzetno može izreći i kazna maloljetničkog zatvora. Maloljetnicima od 14 do 16 godina (mlađi maloljetnici) mogu se izreći samo odgojne mjere. Maloljetnici također ne mogu biti osuđeni na uvjetnu osudu“, navodi se u Krivičnom zakonu BiH.

Ilustrativan je primjer  jednog od štićenika Zavoda Hum koji je do punoljetstva  počinio čak 467 krivičnih djela. Amir Zelić, direktor Doma za djecu bez roditeljskog staranja Bjelave, kaže kako je poslije 467 krađa dječak dobio samo ukor socijalne službe i pojačan nadzor u toj poluzatvorenoj ustanovi.[4]

U vezi sa Zavodom „Hum“ vrlo je interesantan podatak da je otvaranjem Odjela za maloljetnike u okviru Kazneno-popravnog zavoda u Tuzli  te prebacivanjem dijela štićenika Zavoda „Hum“ u Tuzlu smanjen ukupan obim kriminaliteta u Kantonu Sarajevo. Ovaj zavod je mjesto u koje maloljetnici dolaze nakon opomena, ukora, pojačanih mjera nadzora i disciplinskih mjera. Tu provode od jedne do pet godina, u zavisnosti od efikasnosti tretmana i izvještaja koje zavod svaka tri mjeseca predočava sudskim organima. S maloljetnicima u sukobu sa zakonom rade vaspitači, sociolozi, pedagozi, psiholozi, socijalni radnici, referenti za obrazovanje, kulturu i sport. Štićenici su podvrgnuti individualnom ili grupnom tretmanu, u zavisnosti od težine krivičnih djela, psihičkog stanja i drugih problema, ističe Dženan Berberović, psiholog i vaspitač, i dodaje da se individualni rad pokazao efikasnijim.[5] Prema informacijama iz decembra 2010. godine, najviše štićenika je iz Sarajeva – osam, potom Zenice, Bihaća, Velike Kladuše i iz Tuzle – dva štićenika. Krivična djela za koja se terete su nasilje, imovinski i seksualni delikti, a 80% su višestruki počinioci istovrsnih krivičnih djela. Protiv pet se vode novi krivični postupci.

Ako se osvrnemo unazad, već više godina procent maloljetničkog prestupništva u ukupnom broju krivičnih djela u Bosni i Hercegovini kreće se između 8% i 10%. Nepostojanje zatvora i ustanova za resocijalizaciju registriranih maloljetnih prestupnika, zatim veliki broj djece prepuštene ulici, djece bez adekvatnog roditeljskog staranja, vaspitno zapuštenih maloljetnika itd. mogli bi se označiti čestim uzrocima učešća maloljetnika u kriminalitetu u ovom obimu. Stoga je neophodno putem nadležnih institucija osigurati da se maloljetni izvršioci krivičnih djela stave pod odgovarajući oblik vaspitne kontrole.

Nepovoljna su kretanja i u dobnim strukturama maloljetnih delinkvenata. Tako, u grupi krivično odgovorne djece uzrasta od 14 do 18 godina zakon najčešće krše djeca od 16 i 17 godina. Primjetna je pojava da sve mlađa djeca dolaze u sukob sa zakonom i da se ta granica pomjera ka četrnaestoj godini života. Posebno zabrinjava porast broja djece ispod 14 godina, koja su krivično neodgovorna, kako među počiniocima prekršaja tako i među počiniocima krivičnih djela. Ovakvom ponašanju često prethodi, ili ga prati, sve veći broj slučajeva zanemarivanja, prekidanja i napuštanja redovnog školovanja. Dječaci su izrazitija grupa maloljetnih prestupnika (98%), a urbana sredina češće je ambijent gdje je maloljetničko prestupništvo prisutno. Najčešće počinjena krivična djela su djela protiv imovine (čak 90% u strukturi počinjenih krivičnih djela od maloljetnika), a u manjem broju su djela protiv života i tijela i djela usmjerena protiv javnog reda i mira.

„Zašto je maloljetnička delinkvencija u porastu?“, pitanje je koje se sve češće čuje među građanima Bosne i Hercegovine. Jedan od argumenata koji se nameće kao odgovor je da  teška ekonomska situacija generira sve složeniju (ne)sigurnosnu sliku Bosne i Hercegovine. Ali, da li je to baš jedini uzrok?

Društveno neprihvatljivo ponašanja djece i maloljetnika svakako je u vezi sa sociokulturnim uzrocima, u koje spadaju: klima i geografski položaj zemlje, katastrofe i ratovi, ekonomske prilike, siromaštvo i nezaposlenost, urbanizacija, migracije, te porodica, škola, način provođenja slobodnog vremena i utjecaj mas-medija.[6]

Dakle, socijalno okruženje, društveni uslovi i opće stanje društva u kojem dijete živi, nerijetko imaju presudan utjecaj.[7]

Potvrđuje to i Biljana Milošević, magistrica sociologije i viši asistent na Katedri za sociologiju Univerziteta u Istočnom Sarajevu, koja  smatra da je „naše društvo evidentiralo ovaj problem, ali samo na opažajućem nivou“.   Milošević ističe da „kao zemlja u tranziciji  patimo od različitih sociopatoloških oboljenja, tako da  postojanje maloljetničke delinkvencije nije iznenađenje. Ovo je nestabilna zemlja sa čestim migracijama stanovništva,  gdje se porodice razdvajaju, ne samo iz emotivnih ili moralnih problema, već sve češće i iz ekonomskih“.

Mr. Milošević dodaje da „psihološka nestabilnost pred mnogim problemima, te poteškoćama pri adaptaciji na različite životne uslove i situacije izaziva promjene u ponašanju kroz različite poremećaje koji vode ka devijantnom ponašanju. Socijalni faktori, ili oni spoljni, čine veoma bitnu komponentu etiologije maloljetničke delinkvencije. U njih, prije svega, ubrajamo porodicu, školu, sredstva mas-medija, i sl.“

Mediji i zajednički napori u službi prevencije maloljetničke delinkvencije

Ako imamo u vidu okvirnu definiciju pojma maloljetničke delinkvencije, prema kojoj bi maloljetnička delinkvencija predstavljala svako ponašanje pojedinca ili grupa mladih koje je društveno neprihvatljivo (asocijalno i antisocijalno), to jest kojim se krše društvene norme (pravne i moralne) konkretnog i globalnog društva, i koje, kao takvo (eksponentno), izaziva spontanu ili organiziranu akciju društva u cjelini, u namjeri da se zaštite sve društvene vrijednosti, kao i sami akteri tog ponašanja[8], onda je vidljiv stepen kompleksnosti ovoga problema. Slijedom navedene definicije, neminovno je kontinuirano provoditi naučna istraživanja kako bi se osigurala pouzdana i objektivizirana slika o maloljetničkoj delinkvenciji, koja može poslužiti donosiocima odluka ali i praktičarima da na temelju činjenica usmjeravaju svoje aktivnosti. Naravno, ne smije se zaboraviti ni uloga medija, posebno istraživačkog novinarstva.

Izvještavanje o nasilju pred medije stavlja višestruke zahtjeve  u smislu informiranja javnosti, analize i interpretacije događaja, do prevencije. Ubistvo Denisa Mrnjavca 2008. godine aktualiziralo je ovaj problem. Počinioci ovog djela, ali i onih koja će uslijediti, uglavnom su maloljetne osobe. Iako je politizacija događaja česta boljka naših medija, ovaj put je to uglavnom izbjegnuto. U proteklih nekoliko godina ne može se tvrditi da se korektno izvještavalo o slučajevima ubistava širom zemlje, obračunima, maloljetničkoj delinkvenciji. Poseban problem predstavlja nedostatak podrobnih analiza i istraživanja uzroka novonastale situacije. Mali je broj tekstova u kojim se problem nasilja i sigurnosti u Bosni i Hercegovini tretira kao posljedica, i traga se za uzrokom. Uglavnom se sve svodi na izvještavanje, informiranje, pozivanje na odgovornost nadležnih vlada, pravosuđa, policije. Međutim, i ovdje se pozivalo na odgovornost vlada, bez ozbiljnih istraživanja šta zaista pojedini organi čine na sprečavanju maloljetničke delinkvencije i bez kontakta s njima. Tome u prilog ide činjenica da i pored postojanja državne Strategije protiv maloljetničkog prestupništva u Bosni i Hercegovini (2006-2010) („Službeni glasnik BiH“, broj 14/08), koja je definirala strateške ciljeve, aktivnosti i konkretne nosioce aktivnosti, predstavnici medija nisu bili skloni kontaktirati te organe radi objektivnog izvještavanja. Naprotiv, svjedoci smo posezanja za „senzacionalističkim“ naslovima radi prodaje novine, gledanosti televizije i sl. Ovakvi tekstovi su širili dodatni strah i paniku među građanima. Vrlo malo se radi na serijama tekstova koji bi ponudili analitički pregled situacije, kritički osvrt, sveobuhvatnu sliku i eventualno rješenje. Istovremeno, značaj ovakvog cjelovitog pristupa ogleda se i u preventivnom efektu. Javnost bi bila upoznata s problemom, ali bi se i probudila svijest da svi možemo postati žrtvom, i da moramo na pravi način reagirati.

Kao prigovor medijima može se uzeti i njihova pasivnost kada je u pitanju praćenje zakonodavno-pravnog okvira vezanog za maloljetnike. Naime, tokom 2010. godine u Republici Srpskoj usvojen je Zakon o postupanju s djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 13/10), dok je isti zakon u Federaciji Bosne i Hercegovine trenutno u parlamentarnoj proceduri usvajanja. Prvi put u pravosudnom sistemu imamo zakone koji objedinjuju materijalne i procesne odredbe u vezi s maloljetnicima, što svakako zaslužuje određenu medijsku pažnju, odnosno potrebu informiranja građana o novim rješenjima.

Dr. Kržalić smatra da sama policija kao organ zadužen za održavanje javnog reda i mira zaista ne može doprinijeti efikasnom povećanju nivoa sigurnosti ukoliko se ne uključe i drugi segmenti društva, posebno kada je u pitanju maloljetničko prestupništvo. „Prevencija zahtijeva sveukupnu društvenu aktivnost, počevši od pedagoško-odgojnih i obrazovnih institucija, policije, pravosuđa, tužilaštva, zakona, pa do spoznaje samih građana o sopstvenoj ulozi i obavezi u održavanju javne sigurnosti“, ističe dr. Kržalić.

U tom pravcu se najčešće odvijaju akcije nevladinog sektora. U medijima su najviše prostora dobili protesti građana u organizaciji pokreta „Dosta“, „Front“, „Revolt“ i drugih.

Protesti su za cilj imali pokazati vlastima koliko se (ne)sigurno osjećaju građani zemlje i tražiti od njih hitne akcije. S druge strane, pokušao se podići i nivo svijesti o ovoj problematici putem raznih plakata, pamfleta i grafita koji poručuju da svako od nas, u svakom momentu, može postati žrtva.

Činjenica je da je trenutna tendencija rasta maloljetničke delinkvencije veliki društveni problem, koji kod većine građana stvara osjećaj nesigurnosti i zabrinutosti. Sve dok nadležni organi jasno ne percipiraju neminovnu spregu zakonodavstva, prevencije, alternativnih mjera, institucionalnog tretmana, primjene krivičnog zakonodavstva za maloljetnike u praksi, kao i održivog sistema podrške u strateškom tretiranju problematike maloljetničke delinkvencije, teško možemo govoriti o sistemskom rješavanju problema. Ali, bez sumnje, i građani imaju svoju ulogu, koju je potrebno naglašavati kako bi se pozicija pasivnog posmatrača zamijenila statusom aktivnog učesnika. Ovo iz razloga kako bismo svi skupa uživali visok stepen stanja bezbjednosti u vezi s ponašanjem maloljetnika, odnosno pojavama devijantnosti u njihovom ponašanju.