Za jednog mađarskog oficira, koji je karijeru započeo u doba Hladnog rata i koji se, kao pripadnik Varšavskog pakta okupljenog oko Sovjetskog Saveza, pripremao za konačni obračun sa zapadnim ideološkim neprijateljima, bilo je nezamislivo da će nepunu deceniju nakon sloma istočnog bloka, 1999. godine, biti stacioniran u glavnoj komandi NATO-a i raditi PR za goste NATO-a koji dolaze da se upoznaju sa osnovnom strukturom tog vojnog saveza.
“Ovdje su u vrijeme Hladnog rata mogli dolaziti samo državljani NATO članica, a sada ovdje imamo zemlje bivšeg sovjetskog bloka koje su već NATO članice, imamo zemlje koje su u programu Partnerstvo za mir, zemlje koje su, poput BiH, u MAP-u, odnosno Akcionom planu za članstvo, a sedmično imamo i prijateljske sastanke s Rusijom koja ovdje takođe ima svoje predstavnike”, objašnjava nam taj oficir na uvodnom brifingu koji je održan za desetoro novinara, studenata, profesora i predstavnika nevladinog sektora iz BiH u centrali NATO-a u Briselu.
NATO i demokratija
Čime je to NATO uspio privoljeti bivše neprijatelje da su danas ili članice NATO-a, ili u MAP-u, ili u najmanju ruku u stalnom dijalogu sa NATO-om? Bez obzira na bivše ideološke razlike, svi žele biti na ovaj ili onaj način involvirani u neku od operacija NATO-a. Primjera radi, Rusija učestvuje u NATO-ovoj operaciji “Active Endeavour” u Sredozemnom moru, koja je aktivirana nakon terorističkih napada na SAD 11. septembra 2001. godine. Rusija je pod komandu NATO-a stavila jedan svoj ratni brod. Zanimljivo je takođe da je ovo prva NATO operacija aktivirana po članu 5 Ugovora o osnivanju NATO-a, koji kaže da je napad na bilo koju članicu Saveza napad na cijeli Savez.
NATO savez osnovan je s ciljem odbrane zapadne Evrope od komunističke koalicije okupljene u Varšavskom paktu. Ove dvije organizacije su bile postavljene na potpuno različitim osnovama. Dok je Varšavski pakt bio organizovan na brutalnoj vojnoj sili i održavan snagom sovjetskih tenkova, NATO je od samog početka bio demokratski, jer se u njemu odluke donose konsenzusom svih članica. Upravo u ovoj činjenici je glavna snaga NATO-a. Htio NATO to ili ne, podrazumijevalo se da zemlje članice moraju u potpunosti biti demokratske i u njima mora biti uspostavljena vladavina prava. Jer ako svaka zemlja ima pravo da po članu 5 zatraži angažman ostalih članica na njenoj zaštiti, i ako svaka, pa i najmanja zemlja, ima pravo blokirati bilo koju odluku ostalih članica NATO-a, sasvim je logično da država mora biti uređena i ozbiljna, odnosno mora biti zemlja u kojoj su uspostavljene snažne i efikasne institucije. To zahtijeva demokratiju, inače bi NATO bio urušen.
U doba Hladnog rata, narodi istočne Evrope, od kojih mnogi nisu nužno imali bilo šta protiv komunizma, samo su željeli da učestvuju u društvenom i političkom životu, što im je, naravno, bilo onemogućavano. Istočni blok pao je, između ostalog, upravo zbog manjka demokratije. Ako se NATO pokazao kao klub demokratskih zemalja u kojima vladaju institucije, nije teško shvatiti zašto su ti narodi željeli biti dio toga.
Šta je NATO
Oko toga šta je, u stvari, NATO vlada veliko nerazumijevanje. Obično se zamišlja da je NATO velika vojna mašinerija sa stotinama hiljada vojnika i hiljadama visokosofisticiranih aviona, dalekometnih raketa i tenkova, što je daleko od istine.
NATO vojnike i vojnu opremu dobija od zemalja članica i nema stalne kontingente. NATO je, u stvari, samo razrađeni organizacionotaktički sistem koji ima za cilj da na jednom mjestu okupljene različite vojske organizuje na način da one djeluju kao jedna cjelina u konkretnoj akciji. Političke odluke donose zemlje članice, a vojne strategije prave de fakto generali zemalja članica NATO-a koje opet mora odobriti političko krilo, odnosno svaka članica NATO-a ponaosob.
NATO nema ni političke ingerencije, koje leže, kako smo već rekli, kod zemalja članica, gdje odluke budu donijete konsenzusom svih, niti ima vojnu silu, koju daju zemlje članice, a nema ni vojnike, koje takođe pridodaju zemlje članice. NATO je i vojno i politički u potpunosti “razvlašćen”.
Pored demokratske organizacije, koju smo pomenuli ranije, i ovo je ključan razlog uspješnosti NATO-a koji leži u jednoj jednostavnoj činjenici: Ne morate biti članica NATO-a da biste savršeno funkcionisali u okviru NATO-a. Primjer je akcija “Active Endeavour” koju smo već pomenuli, a u kojoj učestvuje i Rusija. Ona ima svoj vojni kontingent, a NATO se prema njemu ponaša na isti način kao i prema bilo kojem drugom vojnom kontingentu: NATO koristi svoje taktičko organizacione sposobnosti da ta šarena struktura različitih vojski djeluje kao jedna kompaktna cjelina, bez obzira na to jesu li one članice ili nisu. Slično je i u operaciji ISAF u Afganistanu, gdje učestvuju mnoge zemlje koje nisu članice NATO-a, uključujući i BiH. A dobar primjer je i u našoj zemlji. Imamo evropske stabilizacijske snage, EUFOR, koji u suštini koristi organizaciono taktičke sposobnosti NATO-a. Operacija u BiH jeste, u stvari, NATO operacija.
Kriza identiteta
Mnogi danas govore da je NATO u krizi identiteta. NATO je izgubio svog prirodnog neprijatelja na kraju Hladnog rata, pa mnogi postavljaju pitanje čemu danas služi NATO. Početkom devedesetih neki su čak govorili da se NATO ukine. Međutim, ako stvari posmatramo iz već navedenog ugla, nije bilo potrebe da se NATO ukida. Zašto ukinuti organizacioni sistem koji, kako smo vidjeli, savršeno funkcinoiše i kada u njemu nisu samo članice NATO-a? To se najbolje pokazalo za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji. Vrlo moguće je da nije bilo tog rata, da ni NATO-a danas ne bi bilo. U okviru NATO intervencije u BiH NATO je zemljama članicama, ali i cijeloj međunarodnoj zajednici, pokazao da te organizacione sposobnosti mogu biti korišćene i van konteksta Hladnog rata.
Naravno, ovo pitanje je posebno osjetljivo za srpski narod, koji je u devedesetima dva puta bio objekt NATO “intervencije”. Ali ne treba zaboraviti da je upravo zbog toga u BiH došlo do potpisivanja Dejtonskog sporazuma i međunarodnog priznanja Republike Srpske kao jednog od dva bh. entiteta. Možda je pomalo i ironično da se danas RS vrlo argumentovano bori protiv centralizacije BiH i ukidanja RS koristeći argumente nastale na aktivnosti NATO-a tokom devedesetih u BiH, jer bez NATO-ove vojne operacije ne bi bilo Dejtonskog sporazuma.
NATO je pokazao da može pripremiti vojničku podlogu za politički dogovor i to je matrica koju NATO danas, sa manje ili više uspjeha, koristi i u drugim kriznim područjima.
Intervencija NATO-a u Srbiji je potpuno druga priča. Činjenica je da je zahvaljujući toj intervenciji Srbija ostala bez Kosova, ali ne treba smetnuti s uma ni činjenicu da je, prema priznanju i srpskih vlasti, Milošević kosovskom pitanju pristupio potpuno pogrešno. Uostalom, zanimljivo bi bilo vidjeti šta bi se 1999. godine desilo s Kosovom da je Srbija početkom devedesetih krenula ka članstvu u NATO-u, što nije nikakva tajna da su mnogi željeli da se desi. U tom kontekstu, rat na Kosovu, ako bi ga uopšte i bilo, teško bi mogao biti rješavan NATO intervencijom protiv zemlje članice.
NATO i Srbi
Za srpski narod i u Srbiji i u BiH, jedno od ključnih pitanja je da li treba težiti evropskim ili evroatlantskim integracijama? Da li Srbija i BiH treba da postanu članice NATO-a?
Prilikom našeg brifinga u “Šejpu”, glavnoj komandi i vojnoj bazi NATO-a u blizini Brisela, uputili smo pitanje jednom od čelnih predstavnika NATO-a na zatvorenoj sjednici o tome kako NATO gleda na eventualni ulazak Srbije i BiH u NATO u kontekstu događaja iz devedesetih godina prošlog vijeka, napomenuvši da Srbi nisu zaboravili ulogu koju je u tome imao NATO.
Iz odgovora koji smo dobili, proističe jedna, na prvi pogled, iznenađujuća, ali u suštini vrlo logična pozicija NATO-a. NATO-u i nije toliko bitno da li će Srbija postati članica NATO-a ili neće.
“Mi imamo aktivnu PR kampanju u kojoj objašnjavamo Srbiji šta je NATO. Na kraju dana, ipak će sama Srbija odlučiti želi li biti u NATO-u. Ne želimo stvarati bilo kakvu vrstu pritiska. Ako želite ući, dobrodošli ste. Ako ne želite, to je za nas OK”, rekao je ovaj zvaničnik.
Ni jedan razlog koji su Srbi tokom devedesetih, ali i kasnije, spominjali zbog kojih je NATO posebno zainteresovan za Balkan i poziciju Srba u njemu, teško bi mogao biti prihvaćen kao valjan argument. Zabluda je da SAD forsiraju širenje NATO-a na istok kako bi pojačali svoj utjecaj u tom dijelu svijeta. U stvarnosti NATO je SAD mnogo manje potreban, nego što se to misli. Kada SAD smatraju da je njihova bezbjednost ugrožena, oni će reagovati kako misle da treba, sa NATO-om ili bez njega. Primjera radi, kada je NATO odbio da učestvuje u ratu u Iraku, Amerika je jednostavno formirala “Koaliciju voljnih” i otišla u Irak.
Ako bi SAD ikad htjele da izvrše pritisak na neku istočnoevropsku zemlju da se ne približavaju nekom drugom centru moći, teško da bi to radili preko NATO-a u kojem se sve zemlje članice moraju saglastiti oko bilo kakve akcije. Mnogo svrsishodnije sredstvo bi bile druge metode i institucije, poput ekonomskih organizacija, diplomatije, ili čak direktne vojne akcije.
Druga zabluda je da Amerikancima treba širenje NATO-a u Srbiju kako bi podigli vojne baze i učvrstili se na strateškim pozicijama na Balkanu. S obzirom na to da su Rumunija i Bugarska već članice NATO-a, one imaju mnogo bolju i povoljniju stratešku poziciju od Srbije, ako bi tako nešto Americi ikad bilo potrebno. Tehnički gledano, i pomalo ironično, SAD već imaju bazu u Srbiji – na Kosovu.
Datum: 22.05.2010 Autor: Dejan Šajinović
Izvor> http://www.nezavisne.com/nedjeljne/vijesti/60364/NATO-na-raskrscu.html
