O NATO-u

UKRATKO O NATO-u

Sjevernoatlantski savez, poznatiji po skraćenici NATO (eng. North Atlantic Treaty Organisation, fr. Organisation du Traité de l’Atlantique Nord – OTAN), međunarodna je organizacija vojno-politčke prirode, osnovana je 1949. godine potpisivanjem Sjevernoatlantskog ugovora (Washingtonski ugovor) između dvanaest država tadašnjeg zapadnog bloka, i to:

Danas NATO broji 28. Država članica. Cilj NATO-a je očuvanje mira i sigurnosti svih svojih članica, putem političkih i vojnih sredstava u skladu s načelima Povelje Ujedinjenih Naroda. Od svog začetka, Savez je radio na uspostavi pravednog i trajnog poretka u Evropi okrenutog miru i zasnovanog na opštim vrijednostima demokratije, ljudskih prava i vladavine zakona. Ovaj središnji cilj Saveza dobio je novo značenje nakon završetka hladnog rata, jer je, po prvi put u poslijeratnoj evropskoj povijesti, njegovo ostvarenje postalo moguće.

      Osnovni cilj sjevernoatlantski savez je da pruži zaštitu slobodi i sigurnosti svih njenih članica u Evropi i Sjevernoj Americi u skladu sa principima Povelje Ujedinjenih naroda. Da bi ovo ostvarila, Alijansa razvija i koristi kako politički uticaj tako i svoje vojne sposobnosti, u zavisnosti od prirode prijetnji po sigurnost s kojim se suočavaju države članice Saveza. Kako se mijenjalo strateško okruženje, tako se mijenjao i način na koji Alijansa odgovara na ove izazove po sigurnost. Ona nastavlja da čuva stabilnost diljem euro-atlantske regije i dalje se razvija kako bi spremno dočekala nove prijetnje, kao što su terorizam i drugi izazovi po sigurnost, koji su daleko van ustaljenog kruga njene odgovornosti.

      Organizacija sjevernoatlantskog ugovora (NATO) predstavlja jednu od ključnih struktura kroz koju članice Saveza ostvaruju svoje sigurnosne ciljeve. To je međudržavna organizacija u kojoj zemlje članice zadržavaju svoj puni suverenitet i nezavisnost, i koja služi kao forum za međusobno savjetovanje i donošenje odluka povodom onih pitanja koja utiču na njihovu sigurnost. Struktura NATO-a omogućava neprekidne konsultacije, koordinaciju i saradnju između članica u vezi sa političkim, vojnim, ekonomskim i drugim aspektima sigurnosti, kao i saradnju na ne-vojnom polju koja uključuje nauku, informacije, pitanja životne sredine i ublažavanja posljedica prirodnih katastrofa.

Kolektivna odbrana

Alijansa funkcionira na principu da sigurnost svake pojedinačne zemlje članice zavisi od ukupne sigurnosti svih njih. Ako je ugrožena sigurnost bilo koje od njih, to ima uticaja na sve članice. Potpisivanjem Vašingtonskog ugovora, osnivačke povelje NATO-a, svaka država-članica se obavezala u odnosu na druge članice, da će poštivati ovaj princip, dijeleći rizike i odgovornost kao i pogodnosti koje pruža kolektivna odbrana.

Ovo također znači da mnogi aspekti u planiranju i pripremi odbrane koje je svaka zemlja prethodno sama preduzimala, sada sve zemlje preduzimaju zajedno. Neophodni troškovi za stvaranje uvjeta za obučavanje i zajednički efikasan rad vojnih snaga, takođe se dijele. Svaka zemlja ostaje nezavisna i slobodna da donosi vlastite odluke, ali zajedničkim planiranjem i dijeljenjem resursa, one uživaju kolektivni nivo sigurnosti koji je daleko veći od onog kojeg bi mogla da svaka od njih postigne sama pojedinačno. Ovo je i danas osnovni princip saradnje na polju sigurnosti u okviru NATO-a.

Transatlantska veza

Potpisivanje Vašingtonskog ugovora 1949. godine predstavlja događaj bez presedana u novijoj historiji. To ne samo da je umanjilo rizik od spoljne agresije već je i postepeno zbližilo vodeće evropske zemlje koje su u prošlosti često ratovale jedne protiv drugih, eliminirajući rizik mogućeg budućeg vojnog sukoba između njih. Ustvari, one su postale međusobno zavisne, dijeleći opće pitanje sigurnosti, što im je omogućilo da efikasno sarađuju na mnogim drugim poljima unapređujući svoje blagostanje. Značaj Vašingtonskog ugovora ovim ne prestaje. Njime su uspostavljeni partnerski odnosi na polju sigurnosti između evropskih članica Alijanse i Sjedinjenih Država i Kanade, stvarajući tako trajnu transatlantsku vezu između Evrope i Sjeverne Amerike.
 
 

      Osnovno načelo djelovanja Saveza je zajednička obveza suverenih država na međusobnu saradnju, utemeljena na činjenici da je sigurnost jedne države članice neodvojiva od sigurnosti ostalih. Solidarnost unutar Saveza osigurava se na način da se nijedna država članica, neće morati osloniti samo na svoje snage u rješavanju osnovnih sigurnosnih problema. Savez omogućava svim državama članicama da zajedničkim naporima ostvare sigurnosne ciljeve svoje nacije bez da im uskraćuje pravo na suverenost u odbrani svoje zemlje. Ukratko, Savez je udruženje slobodnih država, ujedinjenih u svojoj odlučnosti da sačuvaju vlastitu sigurnost putem uzajamnih obveza i stabilnih odnosa sa drugim državama.

      Sjeverno-atlantski sporazum potpisan u aprilu 1949. – koji je pravni temelj Saveza – sastavljen je unutar okvira članka 51 Povelje Ujedinjenih Naroda, koji potvrđuje neotuđivo pravo svake nezavisne države na samostalnu ili zajedničku odbranu. Kao što se kaže u preambuli sporazuma, cilj Saveza je “unaprjeđenje mirovnih i prijateljskih odnosa na cijelom sjeverno-atlantskom području.” No, u vrijeme kada je sporazum potpisivan, trenutni cilj NATO-a bio je obrana svojih članica od potencijalne prijetnje koja je proizlazila iz politike i rastućeg vojnog kapaciteta bivšeg Sovjetskog Saveza.

      Organizacija Sjeverno-atlantskog sporazuma (NATO) je međudržavna organizacija u kojoj svaka od država članica zadržava svoju punu suverenost i neovisnost, no on također posjeduje i vlastitu (upravnu) strukturu koja omogućava ostvarenje zadanih ciljeva. Unutar Saveza uspostavljen je forum u kojem se države članice zajednički savjetuju oko problema, koji se javljaju, te odlučuju o političkim i vojnim pitanjima što utječu na njihovu sigurnost. Također postoje i strukture koje omogućuju savjetovanje i suradnju na političkom, vojnom i ekonomskom području, kao i na znanstvenom te drugim ne-vojnim područjima.  

 
Da bi ostvario svoj osnovni cilj, NATO obavlja slijedeće sigurnosne zadatke:

• Osigurava nezamjenjiv temelj stabilnosti i sigurnosti u Evropi s naglaskom na razvoj demokratskih institucija i mirnog rješavanja nesuglasica. Teži stvaranju okružja u kojem nijedna država neće moći ugroziti nijednu evropsku naciju niti joj nametnuti hegemoniju prijetnjama ili upotrebom sile.
• U skladu s člankom 4 Sjeverno-atlantskog sporazuma, služi kao preko-atlantski forum za razmatranje bilo kojih pitanja koja su od ključne važnosti državama članicama, što uključuje i situacije čiji bi razvoj mogao ugroziti njihovu sigurnost. Omogućava zajedničko usmjeravanje napora na poljima koja su od zajedničkog interesa.
• Brani države članice od bilo kojeg oblika agresije na njihov teritorij, te ga pokušava spriječiti.
• Promiče sigurnost i stabilnost održavajući trajnu saradnju sa svim partnerima kroz Partnerstvo za mir, Euro-atlantsko partnersko vijeće, te savjetovanje, saradnju i partnerstvo s Rusijom i Ukrajinom.
• Pridonosi razumijevanju činilaca ključnih za međunarodnu sigurnost i ciljeva saradnje na tom području, putem programa informiranja u zemljama članicama NATO-a i zemljama partnerima te putem inicijativa kao što je Mediteranski dijalog.

 
 
  Strukture uspostavljene unutar NATO-a omogućavaju državama članicama da zajednički usmjeravaju svoju politiku kako bi ostvarile te komplementarne ciljeve. One osiguravaju neprekinutu saradnju i savjetovanje na političkom, ekonomskom i drugim ne-vojnim područjima kao i stvaranje zajedničkih planova za odbranu, uspostavljanje infrastrukture te instalacija i objekata nužnih za vojno djelovanje te planove za zajedničke programe obuke i vježbi. Ove aktivnosti podržava složena civilna i vojna struktura koja uključuje urede za upravu, proračun i planiranje kao i službe uspostavljene od strane zemalja članica da bi usmjeravale djelovanje na posebnim poljima – na primjer, komunikacije potrebne da bi se omogućilo političko savjetovanje te zapovijedanje i nadzor vojnih snaga ili logistička potpora koja je nužna za njihovo održanje.

(preuzeti dijelovi teksta sa: http://www.mvpei.hr/)