Iz časopisa izdvajamo:
Samo američki angažman može izvući Bosnu
Piše: Kurt Bassuener
Sjedinjene Države su frustrirane zbog sadašnje situacije, ali i stoje postrani, uključuju se povremeno, a zatim se povuku. Činilo se da je promjena na domaku posjetom potpredsjednika Joea Bidena u maju 2009. godine, ali State Department je ispustio loptu…
Stvari se u Bosni i Hercegovini kreću u lošem pravcu. I zastrašujućom brzinom. Dok su međunarodni pogledi, koji su trenirani za državni nivo, okrenuti prema trenutnoj krizi u Federaciji, Republika Srpska ubrzava i intenzivira pokušaje razgradnje ili uništavanja državnih institucija, s tim da joj međunarodna zajednica u suštini ne pruža otpor iako je provela više od decenije uspostavljajući te iste institucije. Situacija se opasno približava slomu budući da lokalni politički akteri sve više sumnjaju da će Vijeće za implementaciju mira preuzeti odgovornost za sprečavanje raspada države. To povećava vjerovatnoću ne samo međunacionalnog nasilja nego i pogrešnih političkih računica koje bi mogle prouzrokovati takve događaje.
Dok su trenutno sve oči uperene na previranja u Federaciji, vlast Republike Srpske nastavlja pripreme za de facto i de jure nezavisnost. U tom smjeru predsjednik RS-a Milorad Dodik uglavnom radi na osnovu istog scenarija koji je koristila Crna Gora u zajedničkoj državi Srbije i Crne Gore – osigurava nefunkcionalnost državnih institucija, a u isto vrijeme razvija nezavisnost onih koje su pod njegovom kontrolom. Ovo traje otkad je on došao na vlast prije izbora 2006. godine; njegovo razmahivanje prijetnjom referendumom počelo je odmah nakon što je Crna Gora uspješno izglasala nezavisnost. Posljednjih sedmica Dodik to pojačava navodeći da će se Bosna raspasti baš kao što se raspala i Jugoslavija1 i izjavljujući da namjerava provesti referendum o legitimitetu Suda BiH i Tužilaštva BiH, 2 nastavljajući svoju kampanju demontiranja državnih institucija, naročito u pravosudnom i ekonomskom sektoru. Njegova vlada prijeti da će prestati uplaćivati PDV na jedinstveni račun i sprema se da proda državnu imovinu kako bi finansirala svoj ogroman fiskalni deficit. Dodik je otvoreno i javno odbio zahtjeve supervizora za Brčko za pismenim garancijama da će RS u potpunosti poštovati Konačnu odluku u budućnosti, nazvavši ih “neprikladnim i uvredljivim” u otvorenom pismu. A predsjedavajući Odbora za sigurnost u Skupštini RS-a Nenad Stevandić je 17. marta zatražio da RS osnuje svoju vlastitu obavještajnu službu.3
Formiranje vlasti u Federaciji bilo je zaustavljeno ubrzo nakon izbora u oktobru 2010. godine jer su HDZ i njegov nekada ljuti protivnik HDZ 1990 sprečavali uspostavu Doma naroda Parlamenta FBiH (u koji se zastupnici biraju iz kantonalnih skupština) blokirajući formiranje četiri kantonalne vlade. Dva HDZ-a su zahtijevala dio ministarskih pozicija u Federaciji i državnoj vlasti koji bi im omogućio da blokiraju vladine aktivnosti. Platformska koalicija predvođena SDP-om (uz SDA, Radom za boljitak i HSP), koja ima većinu mjesta u Predstavničkom domu, to je odbila. Nakon međunarodnog posredovanja da se postigne kompromis, dva HDZ-a su odbila međunarodnu ponudu, pa je platformska koalicija sastavila Dom naroda od delegata iz šest kantona kako bi formirala punu vlast Federacije i usvojila budžet. Platformske stranke su navele argument da će bez federalne vlasti i usvojenog novog budžeta do kraja marta prestati sva vladina plaćanja, osim vanjskog duga. Lider SDA Sulejman Tihić je rekao da formiranje vlasti bez HDZ-ova “nije najbolje rješenje, ali je daleko gore ako nemamo vladu”. 4 Dva HDZ-a su potez nazvala državnim udarom i u procesu su razvijanja svojih vlastitih opcija. Centralna izborna komisija je pokrenula istragu o legalnosti uspostave Doma naroda FBiH. 5 Ustavni sud Federacije tek treba donijeti odluku o ovom slučaju. Nepostojanje federalne vlasti ima kaskadni efekt na kašnjenje uspostave državne vlasti. Posljednji korak platformske koalicije predvođene SDP-om podigao je ulog svih koji su uključeni, uz povećanu zabrinutost da će općine u kojima su Hrvati u većini prestati poštivati federalni autoritet i sastaviti vlastite zajedničke institucije – de facto treći entitet.6
Lideri nacionalnih stranaka bosanskih Srba i bosanskih Hrvata rade zajedno na podrivanju bosanskog teritorijalnog integriteta, Hrvatska i Srbija se upliću u unutrašnje poslove zemlje više nego u bilo koje vrijeme od vlastitih demokratskih tranzicija prije nešto više od desetljeća. To je daleko od pozitivnog razvoja događaja.
I pored toga što bosanski Hrvati imaju pravo izaći na izbore u Hrvatskoj, direktno miješanje Zagreba u bosanskohercegovačku domaću politiku većinom je bilo prigušeno pod vodstvom bivšeg predsjednika Stjepana Mesića – ličnosti koja je najviše doprinosila stabilizaciji na Zapadnom Balkanu u posljednjoj deceniji. Nažalost, ta politika se promijenila od 2010. godine s predsjednikom Ivom Josipovićem (iz SDP-a), koji se pridružio premijerki (i članici rivalskog HDZ-a) Jadranki Kosor u pritisku na platformsku koaliciju da prihvati dva HDZ-a u vladu pod njihovim uvjetima.7
Srbijanska vlast s predsjednikom Borisom Tadićem nastavlja dvostruku igru s Bosnom i Hercegovinom tvrdeći da podržava teritorijalni integritet države, a u isto vrijeme dajući podršku njenom glavnom protivniku – predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku. Dana 18. marta, shodno stalnom širenju obima specijalnih paralelnih odnosa između Beograda i Banje Luke, održana je zajednička sjednica Vlade Srbije i Vlade Republike Srpske – što je simboličan korak bez presedana. Sjednica je predstavljala i toliko potrebnu infuziju gotovine za Vladu RS-a, koja je dobila kredite u ukupnoj vrijednosti od 21 milion KM. Ovo mnogi smatraju vezanim i za izbore u Srbiji iduće godine kao i nedavno započeti dijalog između Srbije i Kosova uz posredovanje Evropske unije – a očito je da u Srbiji neki vide nezavisnost Republike Srpske kao potencijalnu “kompenzaciju” za nezavisnost Kosova. 8 I Zagreb i Beograd se ponovo angažiraju na destabilizaciju Bosne i Hercegovine.
Neuspješno zastrašivanje međunarodne zajednice
Odgovor međunarodne zajednice na ovu dvostruku krizu bio je slab. U januaru je visoki predstavnik Valentin Inzko produžio budžet u skladu s onim iz 2010. godine za još tri mjeseca, a svako dalje produžavanje bi zahtijevalo amandmane na federalni Zakon o budžetu, kojima izgleda nije naklonjen Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira. Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira je savjetovao dijalog i oprez, ali je rezultat ove politike bilo ohrabrenje HDZ-ova koji snažno zagovaraju da su oni jedini legitimni predstavnici bosanskohercegovačkih Hrvata. Ovo je mišljenje koje efektivno podržava bivši visoki predstavnik i slovački ministar vanjskih poslova Miroslav Lajčak, koji je sada izvršni direktor u Službi vanjskih poslova Evropske unije za Istočnu Evropu i Centralnu Aziju. 9 Zajednička izjava od 15. marta koju su dali visoka predstavnica Evropske unije za vanjsku politiku Catherine Ashton i komesar za proširenje Štefan Füle bila je pozitivno nadrealna: bilježe nedostatak napretka, savjetuju daljnje razgovore i izražavaju zabrinutost ne za dezintegraciju Bosne, nego za njeno zaostajanje u procesu evropskih integracija. Očekuje se da će se diskusija na narednoj sjednici Vijeća za implementaciju mira s predstavnicima država članica ponovo vrtjeti oko tranzicije bez međunarodnog visokog predstavnika u pravcu “ojačanog EU prisustva” u Bosni, šta god to značilo. 10 Najbolje što su Vijeće, Komisija i nova služba Evropske unije za vanjsku politiku bili u stanju uraditi u definiranju toga šta će “ojačano EU prisustvo” raditi jest da kažu da će poboljšati vidljivost i kredibilitet Evropske unije. 11 Ovo predstavlja potpunu diskonekciju međunarodne politike i stvarnosti na terenu.
Ova kriza se dugo stvarala. Od 2006. godine, kada je međunarodna zajednica efektivno prestala provoditi dejtonska pravila, bosanska politika je u ovom stanju. Svi politički akteri u Bosni ponašaju se racionalno uzimajući u obzir impulse koji dolaze iz postojećeg sistema. Trenutni impulsi usmjeravaju ka nametanju nerealiziranih političkih agendi budući da postoji nepobitan dokaz nakon 2006. godine da nema međunarodne volje za osiguranjem poštivanja Daytona i sprečavanjem akcija usmjerenih na razgradnju države. I dok većina Evropske unije sve vidi kroz institucionalni okvir proširenja, izbjegavajući druge instrumente politike, ostali akteri u Upravnom odboru Vijeća za implementaciju mira – Velika Britanija, Sjedinjene Države, Turska, Japan i Kanada – izražavaju sumnje u sadašnji pristup te žele zadržati i angažirati – ako i kad je potrebno – izvršne instrumente visokog predstavnika i Poglavlje 7 EUFOR-a12. Međutim, ovo je samo reaktivan, odbrambeni stav; nije napravljena nikakva alternativa briselskom centrističkom pristupu proširenja. Njemačka je preuzela vodeću ulogu u obaranju ovih dejtonskih instrumenata povlačenjem vojnika iz EUFOR-a i razmišljanjem o povlačenju sredstava iz OHR-a i njihovom usmjeravanju u Delegaciju Evropske unije.
Dakle, do sada jedini koji imaju koristi su Rusija, zadovoljna što može promovirati i eksploatirati zapadnjačku razjedinjenost u Evropi, Milorad Dodik u Republici Srpskoj, koji je procijenio nespremnost da mu se suprotstave i djeluje u skladu s tim, te Dragan Čović, koji je iz Dodikove knjige uzeo stranicu o tome kako eksploatirati situaciju u vlastitu političku korist.
Ova opasna entropija je rezultat neuspjeha strategije odvraćanja, što omogućuje domaćim političkim akterima da iskorištavaju sve prednosti ničijeg prostora. Tenzije u narodu, već potpaljene ekonomskim pritiskom, sve su veće. Politička taktika pojačavanja i eksploatiranja strahova naroda od marginalizacije (“majorizacije”) i raspadanja države može imati povratni efekt. Mogućnost pogrešne računice je vrlo velika i vrlo opasna. Bilo koji nasilni incident može zapaliti iskru događaja koji razvijaju vlastitu logiku. Novija balkanska historija pokazuje da neuspjeh odvraćanja kasnije košta mnogo – ljudski i materijalno.
Kataliziranje zapadnjačkog jedinstva
Zapad će ili zajedno uspjeti ili zajedno propasti u Bosni. Nijedan akter, pa čak ni teoretski ujedinjena Evropska unija, ne može uspjeti sam. Samo ujedinjeni Zapad – Evropska unija, Sjedinjene Države, uključujući Tursku, Japan i Kanadu – može ponovo uspostaviti stabilnost neophodnu za napredovanje u pravcu funkcionalne Bosne. A Sjedinjene Države su univerzalna poveznica za ujedinjeni Zapad. Vrijeme je od suštinske važnosti.
Mehanizmi sastavljanja koalicije na temelju snažnije politike usklađene s potrebama na terenu u Bosni nisu složeni, ali bi zahtijevali bar implicitno priznanje da je sadašnji pristup propao. Postizanje neophodne promjene u politici zahtijevalo bi konzistentnu i posvećenu inicijativu američke vlade. Prvo bi one članice Vijeća za implementaciju mira koje su skeptične prema sadašnjem pristupu – Britanija, Turska, Holandija, Japan i Kanada – trebale razviti novu zajedničku politiku oko koje će se ujediniti. Ovo bi najefektivnije inicirali Washington i London, ali se mora brzo proširiti na cijelu grupu. Zatim ta koalicija treba da se uskladi s Njemačkom, centrom gravitacije u Evropskoj uniji i Vijeću za implementaciju mira. Za njom će slijediti briselska mašinerija, koja po automatizmu vodi tu politiku i koja se odnedavno oslanja na saradnju s Berlinom, čim se postigne konsenzus među zemljama članicama. Budući da je Njemačka tek nedavno potrošila politički kapital na potpuno propalu politiku, ona će biti najtvrđi orah u Evropskoj uniji. Ali utjecaj na visokom nivou koji će upotrijebiti Sjedinjene Države vjerovatno to može ostvariti.
Sjedinjene Države su frustrirane zbog sadašnje situacije, ali i stoje postrani, uključuju se povremeno, a zatim se povuku. Činilo se da je promjena na domaku posjetom potpredsjednika Joea Bidena u maju 2009. godine, ali State Department je ispustio loptu, a iz Evrope i Republike Srpske su odmah krenuli u napad. Tadašnji američki zamjenik ministra vanjskih poslova James Steinberg, zajedno sa švedskim ministrom vanjskih poslova Carlom Bildtom, bio je uključen u butmirski debakl u oktobru 2009., tokom švedskog predsjedanja Evropskom unijom – i činilo se da nije spreman prihvatiti da je to bilo mrtvo slovo na papiru. Postizborna posjeta državne tajnice, gospođe Clinton, u oktobru 2010. godine izgledala je kao zakasnjela reakcija; izjave koje su je pratile bile su slabe. Čak i kada su je izravno pitali o secesiji Republike Srpske, Clinton je samo rekla da je protiv – a ne i da će je spriječiti. 13 Bila je to izgubljena prilika.
Specijalni američki izaslanik, koji je odgovoran državnoj tajnici i može se obratiti i njoj i samom predsjedniku u vezi s njihovom podrškom stranim vođama, ostaje najpoželjniji način za grupiranje zapadnjačkog konsenzusa oko zajedničke strategije s ciljem zaustavljanja sve bržeg propadanja bosanskohercegovačke političke situacije. Povjeravanje tog zadatka zamjeniku ministra Jimu Steinbergu bilo je neuspješno. Vrijeme je da gospođa Clinton imenuje novog aktera koji može taj posao obavljati u cijelosti.
Zapadnjačko jedinstvo, ali oko koje strategije?
Međunarodna zajednica je u svojoj bosanskoj politici zamijenila uzrok i posljedicu. Članstvo u Evropskoj uniji i NATO-u prezentira se kao cilj koji će ujediniti zemlju – kao da je Bosna i Hercegovina samo sredstvo za ulazak u taj klub. Članstvo u Evropskoj uniji i NATO-u često se predstavlja i kao nešto što će riješiti bosanskohercegovačke ekonomske, institucionalne i sigurnosne probleme, stoga se taj način mora ubrzati što više (što je često šifra za spuštanje ljestvice zahtjeva za ulaz). Ali čak i da je Bosna sada članica NATO-a, član 5 Sjevernoatlantske povelje joj ne može biti garancija protiv prijetnje unutrašnjeg konflikta, što je daleko veća sigurnosna prijetnja od neprijateljstva izvana. Najnovije članice Evropske unije Rumunija i Bugarska pokazuju da prijem zemalja prije nego što riješe probleme čini duboko ukorijenjen probleme teže rješivim. Poluga Evropske unije je koncentrirana na njenim ulaznim vratima.
Svi međunarodni pokušaji treba da budu usmjereni na omogućavanje postizanja domaćeg konsenzusa na tome da država profunkcionira te na dosezanje dalje od političkih elita koje izvlače korist iz sadašnjeg sistema – novi ustavni poredak, a ne samo lagano izmijenjeni dejtonski ustav. To je preduvjet za izgradnju funkcionalne države koja može funkcionirati bez podupiranja međunarodnim izvršnim instrumentima. Rad u pravcu ovog cilja punog izazova već dugo je “veliki zalogaj” na stolovima međunarodnih zvaničnika, otud preferiranje kratkotrajnih privremenih ciljeva i fiktivnog napretka kako bi se države članice Vijeća za implementaciju mira brže oslobodile odgovornosti. Ovaj proces je pogrešan već pet godina koliko traje i doveo je zemlju u sadašnje stanje.
Prečice ne postoje. Nova zapadnjačka strategija s ciljem pomoći građanima Bosne i Hercegovine da naprave državnu strukturu i mašineriju koja je funkcionalna za njih – uzimajući u potpunosti njihove vlastite interese – prvo mora eliminirati mogućnost političara da koriste strah kao sredstvo mobilizacije. To zahtijeva razuvjeravanje građana da će se ostvariti njihovi najgori strahovi. Bosanski građani koji se snažno identificiraju s Bosnom i Hercegovinom u cjelini (a to nisu samo Bošnjaci) moraju znati da se neće dozvoliti da se zemlja raspadne i da se neće tolerirati djela separatizma. Srbi u RS-u moraju znati da svaka ustavna i strukturna promjena države zahtijeva njihovo učestvovanje i odobrenje. Ovo je već sada realnost, ali je predsjednik RS-a Milorad Dodik uspio temu ustavnih promjena preokrenuti u napad na bosanske Srbe. I bosanski Hrvati moraju vjerovati da će njihovi interesi biti uzeti u obzir u takvom procesu. Svi građani moraju biti uvjereni da međunarodna zajednica neće tolerirati nasilje. Nedostatak volje da se održe postdejtonska pravila na terenu, koja se provode od 2006. godine, mnogim Bosancima izgleda kao slabo međunarodno miješanje – kao i slabljenje EUFOR-a i visokog predstavnika. Ponovna stabilizacija Bosne i Hercegovine znači ponovnu predanost ponovnoj uspostavi i korištenju ovih instrumenata onako kako je to potrebno, uz jasno stavljanje do znanja da je sistemsko rješenje nešto što samo Bosanci mogu postići, iako uz podršku i pomoć izvana.
Praktično, to bi značilo odstupanje od promjene dejtonskih instrumenata u bliskoj budućnosti. To ne treba značiti da Evropska unija ne može izvršiti novu konfiguraciju svog prisustva na terenu. To bi se lako moglo uklopiti u međunarodnu podjelu rada – ali onu koja se zasniva na zajednički osmišljenoj strategiji, ne potajnoj ili fait accompli, kako se čini da je cilj nekih članica Evropske unije i birokrata u Bruxellesu. To bi također značilo i pomjeranje ciljne ravni na mjesto gdje je trebala biti prvobitno: eliminacija dejtonskih mehanizama implementacije tek kada Dayton bude zamijenjen novim ustavnim poretkom do kojeg se došlo širokim učešćem naroda. U međuvremenu, ciljeve i uvjete 5+2 treba održati kao glavne, ali ne i konačne ciljeve. Oni nikada nisu predstavljali osnovne preduvjete za eliminaciju dejtonskih implementacijskih instrumenata u rukama OHR-a i EUFOR-a.
I Ured visokog predstavnika treba generalnu reviziju i nešto svježe krvi, ali ne po cijenu njegove ovlasti da obavlja ulogu implementatora Daytona. A i ideja izmještanja ovog Ureda iz Bosne je ludo odvažna. Snaga, konfiguracija i raspoređenost snaga EUFOR-a nije pogodna da on bude snaga odvraćanja. Trebalo bi da prestane provoditi aktivnosti koje nisu srazmjerne njegovoj ulozi vojne sile koju mu omogućava Poglavlje 7. Članice Evropske unije trebaju pristati na ispravno popunjavanje svoje misije – i prihvatiti ponude kvalificiranih snaga koje nisu iz Evropske unije. I Sjedinjene Države se moraju jasno obavezati da će vratiti jedinice za hitno djelovanje iz 173. zračne brigade, stacionirane u sjevernoj Italiji, ili neke druge jedinice stacionirane u Evropi. Trebale bi razmotriti i ponudu da povećaju manevarski bataljon EUFOR-a i stacioniraju ga u Brčko. Uvjerljivo operativno prisustvo u Brčkom bi uklonilo ideju o nezavisnosti RS-a sa stola i značajno umirilo cjelokupno političko okruženje. I EUFOR bi trebao biti operativno prisutan u Mostaru i redovno slati jedan vod za izviđanje da patrolira duž komunikacijskih linija Butmir – Mostar i Butmir – Tuzla.
Znači li ova izmjena obavezu s otvorenim krajem? Da. Ali Zapad zavarava samo sebe, a ne domaće bosanskohercegovačke moćnike, time što stalno gleda prema izlazu od 1995. godine. Eliminacija sredstava straha i uvjetovana percepcija da će međunarodna zajednica otići dramatično će promijeniti strukturu poticaja za bosanskohercegovačke političke elite. Paradoksalno je da se moramo povući korak unazad kako bismo omogućili napredak. Samo vanjski akteri mogu razuvjeriti građane Bosne i Hercegovine u pogledu sigurnosti – to se ne može interno riješiti pod sadašnjim sistemom. Dok se to ne uradi, zaboravite bilo kakav pokret prema naprijed!
Ali čim građani budu uvjereni da se neće dopustiti njihovim političarima da riskiraju vlastitu sigurnost, onda će mnogo toga postati moguće. To je područje u kojem bi međunarodna zajednica mogla biti daleko kreativnija. Aktivniji pokušaj zaobilaženja političkih elita i direktno uključivanje građana u čitav niz reformi s kojima se zemlja suočava – ustavna/strukturna, ekonomska, sektora pravosuđa, uvjeti Evropske unije – ima bi ogroman potencijal da vodi proces koji je dugo bio sprečavan nauštrb naroda, a u korist nekolicine. Građani su navikli da o njima govore njihovi političari i međunarodna zajednica. Umjesto toga, treba ih ohrabriti i ojačati da vjeruju da je Zapadu stalo do toga šta misle – ne samo šta njihovi lideri misle. Debata se mora preusmjerita s pozicije interesa političara ka interesima bosanskih ljudi i naroda.
A šta je s Rusima?
Rusija, koja zagovara zatvaranje OHR-a i nekorištenje bonskih ovlasti sve dok Ured postoji sigurno bi se usprotivila radikalnoj promjeni pristupa. Rusija od 2006. godine djeluje kao oportunist u Vijeću za implementaciju mira, otvoreno podržavajući vlast Republike Srpske u njenom djelovanju na razgradnje državnih institucija i glasno se suprotstavljajući sankcijama za takvo ponašanje. Ali Rusija ima saputnike u Vijeću za implementaciju mira koji joj omogućuju tu ulogu – Njemačku, koja je najmoćnija među njima, i Italiju, kao najpouzdaniju. Ali Vijeće za implementaciju mira nije organizacija u kojoj se odlučuje konsenzusom. Da jest, ne bi bilo odvojenog mišljenja Rusije navedenog u fusnotama komunikea Vijeća u prošlosti. Ove fusnote su stavljane kada je postojao ujedinjeni front Zapada o datim pitanjima.
Slijedi da ujedinjena strategija Zapada čini ruske nepodopštine manje politički profitabilnim, te time i rjeđim. Rusija sigurno uživa u kvarenju odnosa između sila Zapada i iskorištavanju njihovog neslaganja. Sjetite se ideje o “zajedničkom evropskom domu” za stvaranje panevropskog sigurnosnog prostora (isključujući Sjedinjene Države i Kanadu) koje je Gorbačov predložio krajem osamdesetih. Ali, kad dođe do najgoreg, Rusija nema veliki strateški interes u raspadu Bosne i Hercegovine. Iako može vidjeti potencijalnu korist, prisutna je i opasnost. Dakle, iako Moskva ne bi pozdravila potrebnu promjenu politike u Bosni, postoje svi razlozi za vjerovanje da ne bi potrošila veliki dio političkog kapitala da joj se suprotstavi.
U iščekivanju Amerikanaca… opet
Amerika djelomično oklijeva da zahukta svoj angažman u Bosni i zbog dubine svog angažmana na drugim mjestima. Ali se osjeti i nespremnost za preduboko angažiranje u ono što bi Evropska unija nazvala unutrašnjom stvari uprkos očitoj američkoj ljutnji spram nedostatka detaljnog planiranja za veoma upitno “osnaženo prisustvo Evropske unije”. Tako, umjesto da preuzmu inicijativu, Sjedinjene Države se efektno drže postrani i (s pravom) sumnjaju u pristup Evropske unije – ne nudeći vlastitu alternativu, niti razvijajući podršku za neku. Ovo neodoljivo podsjeća na situaciju koja je dugo prevladavala tokom rata u Bosni.
To se mora promijeniti – ubrzo. Najnoviji događaji jasno pokazuju da uprkos novim mehanizmima, kao što je Služba vanjskih poslova, politika Evropske unije ostaje u rukama članice, pri čemu neke imaju više utjecaja od drugih, Njemačka prije svega. U slučaju Bosne – a po drugim pitanjima u potpunosti – Washington bi trebao iskoristiti ovu strukturnu i političku realnost i uključiti se bilateralno i multilateralno u sastavljanje koalicije oko strategije s ciljem postizanja funkcionalnosti Bosne. To već počinje snažnom rukom u Vijeću za implementaciju mira, uz blagonaklone poglede u Londonu, Ankari, Hagu, Ottawi i Tokiju. Ali pojedinačna briga i skepticizam nisu dovoljni kao strategija.
NAPOMENE:
1 “Vidimo da se Bosna raspada i raspašće se kao što se raspala Jugoslavija. To će postati politička činjenica. Ostaće samo ono što funkcioniše, a funkcioniše RS – za razliku od Bosne koja ne funkcioniše. ” Tanjug, 20. 3. 2011.
2 Smiljanić, Ljiljana, “Bosnian Serbs to hold referendum on court?”, SETimes. com, 15. 3. 2011, http://www. setimes. com/cocoon/setimes/xhtml/en_GB/features/setimes/features/2011/03/15/feature-03.
3 Nezavisne novine, 17. 3. 2011.
4 Dnevni list, 24. 3. 2011.
5 Hopkins, Valerie, “Nationalists prolong political stalemate in Bosnia”, Hurriyet Daily News, 22. 3. 2011, (http://www. hurriyetdailynews. com/n. php?n=nationalists-prolong-political-stalemate-in-bosnia-2011-03-22.)
6 Večernji list, str. 4-5, 24. 3. 2011.
7 “Zagreb Backs Croats in Bosnia, CEC to Decide on New Government”, Bosnia Daily, No. 2479, 21. 3. 2011.
8 DPC discussions in Belgrade, mart 2011.
9 Lajčak, Miroslav “Opasno je kroz politički inženjering izmišljati neke naše Hrvate i Srbe” (It is dangerous political engineering to invent our Croats and Serbs), Dnevnik. ba, 11. 3. 2011.
10 “Next steps in Bosnia and Herzegovina: Through a stronger EU presence to a reinforced EU policy”, neobjavljeni zajednički dokument Komisije i Vijeća, juli 2010, poznat kao “dokument Ashton-Füle”.
11 ”Next steps. . . . ”
12 EU je preuzela ulogu NATO-a, kao vojnog nositelja Dejtonskog sporazuma u decembru 2004. godine, osnivanjem EUFOR-a, u skladu s Poglavljem 7 Povelje UN-a uz odobrenje Vijeća sigurnosti UN-a, za održavanje sigurnog okruženja. Pogledati http://www. un. org/en/documents/charter/chapter7. shtml.
13 Kurt Bassuener, “Clinton’s Balkans Visit: A Missed Opportunity”, Heinrich Boell Stiftung, 18. 10. 2010, (http://www. boell. de/worldwide/europenorthamerica/europe-north-america-hillary-clinton-balkan-tour-bosnia-kosovo-mladic-10391. html.)
