Mihaela Amidžić
novinarka iz Banjaluke sa petogodišnjim iskustvom u medijima, osnivačica i direktorica online medija mklikmedia.com, posvećena istraživačkim pričama i temama od društvenog značaja.
Vidimo li ih zaista? Kvalitet života slijepih i slabovidih osoba u društvu punom prepreka
Ne traže sažaljenje. Traže mogućnost da žive samostalno.
Kada slijepa ili slabovida osoba završi fakultet, zaposli se ili ostvari neki životni cilj, društvo to često doživljava kao priču o nevjerovatnoj borbi i istrajnosti. Takve priče jesu važne, ali iza njih se često izgubi jedno važno pitanje — zašto je uopšte potreban toliki napor da bi slijepa ili slabovida osoba dobila priliku koju drugi uzimaju zdravo za gotovo? Jer najveća prepreka često nije gubitak vida. Najveća prepreka su barijere koje društvo još uvijek postavlja slijepim i slabovidim osobama.
To je trotoar na kojem je automobil parkiran tako da osoba sa bijelim štapom mora izaći na ulicu. To je obrazac koji mora neko drugi pročitati. To je računar bez govornog programa. To je poslodavac koji prije pitanja o znanju i iskustvu postavi pitanje: „Kako će on ili ona ovo moći?
Kvalitet života slijepih i slabovidih osoba ne zavisi samo od njihovog vida, već i od toga koliko im je društvo omogućilo da budu samostalni, da se obrazuju, rade i ravnopravno učestvuju u zajednici.
Piše: Mihaela Amidžić
Prema zvaničnim podacima koje vodi Savez slijepih Republike Srpske, ova organizacija okuplja između 1800 i 2000 članova.
Istovremeno, prema podacima Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, na evidenciji lica koja aktivno traže zaposlenje nalazi se svega 32 osobe sa oštećenjem vida.
Tačan podatak o tome koliko je slijepih i slabovidih osoba zaposleno institucije nemaju. Dio njih se, prema riječima predsjednice Saveza slijepih i slabovidih Republike Srpske Milke Jaćimović, više ni ne nalazi na evidenciji nezaposlenih jer su odustali od aktivnog traženja posla. Ona upozorava na rigidnost domaćeg tržišta rada.
„Činjenica je da se slijepa i slabovida lica, uprkos određenim povlasticama koje poslodavci mogu ostvariti prilikom njihovog zapošljavanja i dalje teško zapošljavaju, kako u javnom, tako i u realnom sektoru”, kaže Jaćimović.
Dodaje da se osobe sa visokom stručnom spremom uglavnom uspiju zaposliti, jer svojim obrazovanjem i kvalifikacijama lakše dolaze do prilika na tržištu rada.
Kada poslodavac prvo vidi invaliditet
Za Gorana Vasića, predsjednika Gradske organizacije slijepih i slabovidih lica u Prnjavoru, pitanje zapošljavanja nije samo statistika.
Vid je izgubio u ratu. Danas kaže da mu je najveću snagu dala porodica, ali upozorava da mnoge slijepe osobe nemaju takav oslonac.
Bez podrške, kaže, mnogi se povuku iz društva i ostanu zarobljeni između četiri zida. Jedan od najvećih problema vidi upravo u odnosu poslodavaca. Iako zakonski okvir predviđa obavezu zapošljavanja osoba sa invaliditetom, u praksi ta prava često ostaju samo na papiru.
„Teško je pronaći posao koji je prilagođen slijepim i slabovidnim osobama. Poslodavci izbjegavaju da zaposle osobe sa ovim stepenom invaliditeta, bilo da se radi o 20 ili 100 odsto invalidnosti“, kaže Vasić.
Problem nije samo u tome što sistem ne pruža dovoljno mogućnosti za zapošljavanje. Problem je i unaprijed formirano mišljenje da osoba koja ne vidi ne može obavljati posao ravnopravno sa drugima. Ipak, razvoj tehnologije donio je i nove izazove. Nestala su neka radna mjesta koja su tradicionalno bila dostupna slijepim osobama.
„Nekada su postojali poslovi telefonista, ali sa razvojem automatskih centrala mnogo toga je nestalo. Ljudi imaju određena socijalna primanja, ali to nije dovoljno za dostojanstven život“, priča Goran.
Brojevi pokazuju podršku, ali ne i cijelu sliku
Iz Javne ustanove Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida Republike Srpske navode da je u posljednjih pet godina pravo na podršku koristila 61 slijepa osoba.
Od tog broja, 11 osoba koristilo je sredstva za opremanje radnog mjesta, poboljšanje uslova rada i nabavku potrebne opreme. Kroz Program ekonomske podrške, realizovan u saradnji sa Savezom slijepih Republike Srpske, podržano je više od 50 slijepih i slabovidih osoba.
Iz Fonda ističu da se sredstva koriste isključivo za podršku zapošljavanju osoba sa invaliditetom u realnom sektoru Republike Srpske.
Najveća prepreka često počinje prije radnog mjesta
Borba slijepih i slabovidih osoba ne počinje na konkursu za posao. Počinje mnogo ranije — u školskim klupama.
Sociolog Emir Begović smatra da društvo još uvijek prečesto gleda u prepreke koje stoje pred osobama sa invaliditetom, umjesto u njihove sposobnosti, znanje i potencijal.
„Kada nekoga stalno posmatrate samo kao slijepu osobu, a ne kao učenika, radnika, kolegu ili komšiju, tada mu oduzimate dio identiteta. Potrebno je mijenjati društveni pogled sa kulture sažaljenja prema kulturi ravnopravnosti“, kaže Begović.
Jedan od primjera koliko rano počinje borba jeste iskustvo Željka Simeunića.
Danas je diplomirani socijalni radnik, predsjednik Gradske organizacije slijepih i slabovidih lica u Tesliću i zaposlen u Gradskoj upravi Teslić. Ali njegov put do toga bio je obilježen odbacivanjem.
Dijete koje je sistem otpisao
Kada se prisjeti osnovne škole, Željko ne govori o problemima s vidom. Govori o nedostatku razumijevanja.
„Smjestili su me u posljednju klupu, potpuno izolovanog, odakle nisam mogao da pratim nastavu. Zbog toga sam ponavljao drugi razred. Roditeljima je rečeno da ja jednostavno ne želim da učim“, prisjeća se.
Posebno pamti odnos nastavnice srpskog jezika
„Moje pismene zadatke često nije ni čitala. Samo bi ih precrtala crvenom olovkom, upisala jedinicu i prešla dalje. Bio sam rekorder po broju jedinica”, priča Željko.
Poruka koju je tada dobijao bila je jasna — da nije sposoban. Ali problem nije bio u njegovim sposobnostima. Problem je bio u sistemu koji nije znao kako da mu pruži podršku.
Kasnije je završio srednju školu, a potom Fakultet političkih nauka u Banjaluci. Uz pomoć tehnologije, računara sa govornim softverom i vlastite upornosti, uspio je da uči ravnopravno sa drugim studentima.
Danas njegov primjer pokazuje ono što mnogi zaboravljaju — slijepa osoba ne traži da joj neko pokloni uspjeh. Traži samo uslove da ga sama izbori.
Predrasude i tokom studiranja
Slična iskustva postoje i tokom studiranja. Milan Lepir, student master studija međunarodnih studija, koji je završio novinarstvo i komunikologiju, smatra da je zbog oštećenja vida doživio situaciju koja je za njega predstavljala oblik diskriminacije. Milan ima oštećenje vida od djetinjstva, ali kaže da mu ono nikada nije bilo prepreka da izlazi, druži se i ravnopravno učestvuje u životu sa svojim vršnjacima. Najviše ga je pogodilo kada su profesori na njegovom studijskom programu birali studente za probni rad moderatora-asistenata. Iako je, kako kaže, imao bolji prosjek od pojedinih izabranih studenata, njemu ta mogućnost nije ni ponuđena.
„Niko me nije pitao da li bih to želio i da li bih mogao raditi. Kasnije sam čuo da je jedan od razloga bio taj što profesori nisu znali da li bi meni zbog vida bio problem rad sa studentima“, kaže Lepir.
Dodaje da ga nije povrijedilo to što nije izabran, već što mu nije pružena prilika da sam pokaže svoje sposobnosti.
„Baš sam se razočarao. Osjećao sam se kao da je neko unaprijed odlučio šta ja mogu, a šta ne mogu zbog mog vida“, kaže on.
Lepir navodi i da kasnije nije na vrijeme dobio informaciju o konkursu za asistenta, zbog čega se nije ni prijavio. Iako se nije žalio, kaže da mu je ostao osjećaj da nije dobio istu priliku kao drugi studenti.
Kada sistem samostalnost pretvori u problem
Osim predrasuda poslodavaca koji primarno vide invaliditet, a ne stručnost, problem je i sam zakonodavni okvir. Poseban sistemski apsurd predstavlja primjena Barthelovog testa za procjenu funkcionalnosti.
Željko Simeunić objašnjava kako sistem praktično kažnjava individualni trud i napredak.
„Sistem vas praktično kažnjava ako se borite. Ako slijepa osoba uloži veliki trud i nauči da se samostalno kreće, kroz taj test može biti procijenjena kao funkcionalna i izgubiti određena prava. To je apsurd”, dodaje on.
Paradoks je, upozorava, što se ljudi koji ulože najveći napor da budu samostalni ponekad nađu u situaciji da zbog toga izgube određena prava.
„To što neko koristi bijeli štap i može samostalno hodati ne znači da mu pomoć više nije potrebna. Izazovi slijepih ljudi nisu samo da pređu ulicu ili dođu od tačke A do tačke B. Tu su zapošljavanje, informacije, administracija, učešće u društvu“, kaže Simeunić.
Teslić pokazuje da promjena nije nemoguća
Dok mnogi problemi zavise od sistemskih rješenja, primjer Teslića pokazuje da lokalna zajednica može napraviti razliku.
U ovoj opštini urađeni su određeni koraci ka uklanjanju prepreka za osobe sa invaliditetom, a planirano je i dodatno unapređenje pristupačnosti kroz postavljanje zvučnih semafora i taktilnih staza vodilja.
Za Željka Simeunića posebno je važan renovirani prostor Gradske organizacije slijepih i slabovidih osoba u Tesliću, koja okuplja oko 70 članova.
„Mnogi naši članovi provode dane zatvoreni u svoja četiri zida. Zato nam je ovaj prostor koji smo renovirali dragocjen. Omogućava im da se druže, razgovaraju i osjete da pripadaju društvu“, kaže Simeunić.
Kroz podršku lokalne zajednice, u Tesliću je priliku za zaposlenje dobilo pet slijepih i slabovidih osoba.
Možda taj broj na prvi pogled nije velik, ali iza svakog zaposlenog čovjeka stoji promjena koja je mnogo veća od same radne pozicije — promjena slike o tome šta osoba sa invaliditetom može.
Sloboda koja zavisi od toga ima li ko da pomogne
Za mnoge slijepe i slabovide osobe najveće prepreke ne završavaju završetkom škole ili pronalaskom posla. One počinju onda kada treba živjeti svakodnevni život.
Otići u banku. Podignuti dokument. Otići ljekaru. Kupiti namirnice. Prisustvovati kulturnom događaju. Za osobu koja vidi, to su uobičajene aktivnosti. Za osobu bez vida, bez odgovarajuće podrške, mogu postati prepreka koja odlučuje da li će taj dan ostati kod kuće.
Jedno od rješenja jeste personalna asistencija
U Republici Srpskoj ona nije uređena kao jedinstveno pravo dostupno svim osobama kojima je potrebna, već zavisi od odluka lokalnih zajednica.
Zakonom o socijalnoj zaštiti Republike Srpske personalna asistencija definisana je kao prošireno pravo koje utvrđuju jedinice lokalne samouprave u skladu sa potrebama i mogućnostima. U prevodu — tamo gdje postoji politička volja i novac, usluga postoji. Tamo gdje toga nema, osoba ostaje prepuštena porodici, prijateljima ili sopstvenim mogućnostima.
Trenutno je u Republici Srpskoj personalna asistencija za slijepe i slabovide osobe dostupna samo u Banjaluci.
Goran Vasić kaže da je najveća zabluda da slijepim osobama treba pomoć cijeli dan.
„Nije njima potrebna pomoć 24 časa dnevno. Nekada je dovoljan sat ili dva da ih neko odvede do marketa, doma zdravlja, banke ili pozorišta. Džaba i socijalna primanja ako čovjek nema mogućnost da izađe iz kuće“, kaže Vasić.
Dodaje da on ima podršku porodice, ali upozorava da takvu mogućnost nemaju svi.
„Porodica je velika pomoć, ali nemaju svi nekoga uz sebe. Zato personalna asistencija treba biti pravo dostupno svima“, ističe.
Grad Banjaluka u partnerstvu sa JU Centar za socijalni rad Banjaluka obezbjeđuje uslugu personalne asistencije, dok realizaciju na terenu pružaju organizacije koje rade sa osobama sa invaliditetom.
Dok neki uvode prava, drugi još traže osnovne uslove
U poređenju sa zemljama regiona, posebno Hrvatskom, razlika je vidljiva u stepenu sistemskog uređenja podrške. Hrvatska je tokom 2024. godine usvajanjem Zakona o osobnoj asistenciji i Zakona o inkluzivnom dodatku uspostavila jasniji sistem prava za osobe sa invaliditetom.
Predsjednica Saveza slijepih Republike Srpske Milka Jaćimović ističe da će u septembru u Neumu biti održan okrugli sto na kojem će jedna od važnih tema biti uvođenje usluge personalne asistencije u Republici Srpskoj.
„Personalna asistencija je usluga vrijedna zlata“, kaže Jaćimović. Kao primjer dobre prakse navodi Srbiju, gdje je ova usluga već prepoznata kao značajna podrška osobama kojima je potrebna pomoć u ostvarivanju veće samostalnosti.
Iako su uslovi života i rada slijepih i slabovidih osoba i danas daleko od idealnih, Jaćimović podsjeća da su ranije prepreke bile još veće. Njena lična priča najbolje govori o tome — vid je izgubila kada je imala svega 12 godina, ali je, uprkos brojnim izazovima, uspjela da završi Pravni fakultet, stekne zvanje magistra prava i ostvari profesionalne ciljeve.
Danas, na čelu Saveza slijepih Republike Srpske, ističe da je osnovna uloga ove organizacije da bude oslonac svojim članovima — svojevrsni servis koji im pruža podršku, informacije i pomoć u ostvarivanju prava i lakšem savladavanju svakodnevnih prepreka.
„Invalidski pokret posljednjih godina sve je aktivniji u svijetu, ali i kod nas. Ipak, potrebe osoba sa različitim vrstama invaliditeta nisu iste. Naši problemi su specifični. Kod slijepih osoba oko 90 odsto funkcionisanja u okruženju određuje upravo vid, zbog čega spadamo u jednu od grupa sa najvišim stepenom invalidnosti“, navodi Jaćimović.
Ona ističe da su zemlje poput Austrije, Njemačke i Švedske, koje imaju razvijenije sisteme podrške, napravile velike pomake jer više ulažu u podršku osobama sa invaliditetom i imaju uređeniji zakonski okvir.
„Kada se zakoni urede, onda je mnogo lakše ostvarivati prava. Daleko smo mi još od razvijenih zemalja. Moramo da radimo, da ukazujemo na probleme i da vršimo pritisak kako bi se stvari mijenjale“, poručuje Jaćimović.
Od kulture sažaljenja do ravnopravnosti
Barijere počinju rano, još u osnovnim i srednjim školama koje često ne posjeduju adekvatna tiflotehnička pomagala niti edukovan kadar. Sociolog Emir Begović ističe da društvo mora hitno promijeniti fokus sa medicinskog statusa na model ljudskih prava
„Sve dokle god se slijepe i slabovidne osobe ne prihvate kao ravnopravni članovi društva, neće doći do promjena na bolje. Dugotrajno izlaganje barijerama utiče i na njihovo mentalno zdravlje”, zaključuje Begović.
Položaj slijepih osoba u Republici Srpskoj ne smije biti tema samo tokom prigodnih datuma poput Međunarodnog dana bijelog štapa. Rješavanje ovog problema zahtijeva hitnu harmonizaciju zakona po uzoru na regionalne i svjetske prakse, uvođenje stabilnih servisa personalne asistencije i uklanjanje arhitektonskih i mentalnih barijera koje radno i životno sposobne ljude drže na marginama društva.
