Adis Nadarević
(Bihać, 1979. g.) je politolog, novinar i medijski analitičar koji živi i radi u Sarajevu. Sarađivao je i sarađuje sa nizom prominentnih medijskih kuća iz Bosne i Hercegovine i regiona, uključujući Al Jazeera Balkans, analiziraj.ba, detektor.ba, inforadar.ba, tacno.net, a uređivao je i portal objavi.ba.
Ključ oblikovanja političke stvarnosti leži u načinu na koji urednici biraju koje će događaje predstaviti javnosti i na koji način će ih obraditi. Ovo u Bosni i Hercegovini ne važi samo za velike teme, nego i za one koje se naizgled doimaju banalno i neatraktivno.
Isto mjesto. Isti dan. Isti događaj. Ali u različitim medijima – različite vijesti.
Ovo je svakodnevica medijskog prostora u svakoj državi i svakom društvu. Različiti se događaji interpretiraju na različite načine, a različite medijske interpretacije u pravilu vode ka kreiranju različitih percepcija stvarnosti u kojima ljudi iste događaje gledaju na donekle ili u potpunosti različite načine.
U savremenom okruženju u kojem publika informacije često dobija fragmentirano i kroz unaprijed oblikovane medijske i političke eho-komore, odabir nekog medija o kojim događajima će izvještavati i kako će te događaje kontekstualizirati postaje jednako važan kao i sama informacija. Činjenice jesu činjenice, ali načini na koje se one obrađuju, interpretiraju i kontekstualiziraju jesu ono što nam govori o odnosu medija prema javnom interesu, ali i o onome kako oni oblikuju političku i društvenu stvarnost.
Stručnjaci za medije, poput docentice sa Odsjeka za žurnalistiku i komunikologiju Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu Lamije Silajdžić redovno napominju kako je danas sve važnije ono kako se izvještava od onoga o čemu se izvještava. Ona naglašava kako mediji nisu jedino izvor informacija, nego su oni ti koji daju kontekst sirovim informacijama koje u današnjem digitalnom prostoru možemo naći i sami.
„Ta kontekstualizacija, oblikovanje i to kako postaju glavni ‘usmjerivači’ javnog mnijenja. Pitanje je da li to razumiju konzumenti, odnosno da li su svjesni da je važnije kako se vijest kontekstualizira, kakav joj se ton daje, koliko joj se prostora daje, ko se predstavlja kao relevantan sagovornik, a ko ili šta se izostavlja, od toga da li neke vijesti uopće ima ili nema u tom mediju”, objašnjava docentica.
Isti događaj – drugačije stvarnosti
Ovi elementi medijskog framinga koje navodi docentica Silajdžić zavise od uređivačkih politika medijskih kuća i direktni su rezultat uređivačkih odluka. Odabir neke vijesti, odabir njene pozicije u hijerarhiji vijesti koje su obilježile određeni dan, određivanje prostora koji će joj se posvetiti, osoba čije će se mišljenje prezentirati – sve su to odluke koje urednici svakodnevno donose, a koje imati utjecaj na percepciju stvarnosti kod gledatelja, ali u konačnici i na društvenu koheziju i dinamiku.
U pričama o medijskom framingu i oblikovanju percepcije društvene i političke stvarnosti, obično se misli na velike teme, odnosno na pitanja visoke politike, ideologije ili identiteta. Međutim, elementi suptilnih manipulacija načinima na koje se događaji predstavljaju u medijskom izvještavanju prisutni su i u naizgled ne tako važnim vijestima. Tako je bilo i 5. maja ove godine, kada su četiri najvažnije televizijske stanice u Bosni i Hercegovini prenijele informaciju o zajmu od 60 miliona maraka za projekt puta Foča – Šćepan Polje.
Dakle, vijest je sljedeća: Vijeće ministara BiH prihvatilo je prijedlog ugovora sa Europskom bankom za obnovu i razvoj za zajam od 60 miliona eura namijenjen rekonstrukciji puta od Foče do državne granice sa Crnom Gorom i graničnog prijelaza Šćepan Polje. Međutim, razlike u načinu na koju su ovu vijest u svojim centralnim informativnim emisijama (Dnevnik 2) prenijele BHT1, FTV, RTRS i BNTV su više nego očite i prilično znakovite, te iz njih možemo dobiti puno materijala za odgovor na pitanje – kako različiti televizijski emiteri u BiH kroz uređivačke odluke različito uokviruju isti politički događaj od javnog interesa?
?
Nije tajna kako su predočene medijske interpretacije događaja često u vezi sa zadovoljavanjem preferencije određenih političkih grupa. Mirza Čubro, medijski analitičar sa dugogodišnjim iskustvom urednika informativnog programa na televizijskim stanicama TV1 i Al Jazeera Balkans, smatra kako to čak postaje i pravilo. „Medijske platforme su zbog toga krcate sadržajima koji više liče na promotivne spotove političkih dužnosnika nego na vijest. Uz to, stvara se niz paralelnih realnosti pa građani koji koriste samo jedan kanal informisanja vrlo lako mogu imati potpuno drugačiju sliku o pojavi, procesu ili događaju koja čak ne mora nužno odgovarati realnosti”, kaže Čubro.
Upravo zbog tog razumijevanja od strane konzumenata o kojem govore naši sagovornici vrijedi istražiti razlike koje su u izvještavanju o jednom naizgled neatraktivnom događaju demonstrirane u četiri najgledanija informativna programa u BiH – tri javna i jednog komercijalnog emitera. U ovim razlikama možda leži i ključ za shvatanje uzroka fragmentacije zajedničke stvarnosti kod građana i građanki Bosne i Hercegovine.
BHT1 – proceduralno, neutralno i uz vlastiti interes
Državni javni servis je u svom Dnevniku 2 od 5. maja pokazao najizraženiji institucionalni pristup – tema o zajmu za put praktično je uklopljena u izvještaj sa sjednice Vijeća ministara zajedno sa ostalim tačkama koje su toga dana bile na dnevnom redu. Vijest je emitirana na početku šeste minute emisije, što ukazuje na visok prioritet, ali trajanje od svega sedamdeset sekundi pokazuje kako uprkos tako visokom pozicioniranju ona nije dobila značajniji tretman, osim onog elementarnog i proceduralnog.
U svom prilogu je BHT1 prenijela i izjavu ministra komunikacija i transporta BiH Edina Forte, ali je u njoj ministar govorio o drugim tačkama dnevnog reda – izjave o zajmu nije bilo. Umjesto toga, urednička odluka je bila da se prenese izjava ministra Forte o nacrtu budžeta, sa naglaskom na dio u kojem se ističe kako je „neprihvatljivo da neke stvari se ne nađu u budžetu, posebno imajući u vidu potrebe za BHRT”.
Nesumnjivo je u javnom interesu da javni emiter izvještava o procesu usvajanja državnog budžeta, te da to stavi kao prioritet. Međutim, urednička odluka da iz obraćanja ministra izdvoji jedino dio koji se tiče vlastite medijske kuće je jako zanimljiva i predstavlja jasnu namjeru da pažnju publike usmjeri ka jednom problemu – onom sa državnim finansijama.
FTV – kombinacija infrastrukturnog i političkog
Javni televizijski servis entiteta Federacija BiH je u svojoj centralnoj informativnoj emisiji od istog dana zadržala institucionalni, uz nešto izraženije elemente političkog framinga. Naime, i FTV temu o zajmu za put do Šćepan Polja uklapa u širi kontekst izvještavanja sa sjednice Vijeća ministara, čime je zadržan institucionalni okvir. Međutim, politički framing se ogleda u odabiru osoba čije su izjave emitirane, te u sadržaju ovih izjava. Osim toga, različita je i minutaža, te pozicija priloga unutar emisije.
Federalna je televizija svoj prilog emitirala u desetoj minuti dnevnika, iz čega je jasno kako je urednička procjena bila kako je riječ o vijesti koja jeste relevantna, ali ne i ključna. S druge strane, trajanje od devedeset i pet sekundi je nešto više od vremena koje je za ovu temu odvojila BHT1.
Razlog za nešto duže trajanje je u tome što je FTV emitirala i izjavu ministra vanjskih poslova BiH Elmedina Konakovića o usvajanju izvještaja o radu Vijeća ministara. U njegovoj izjavi se samo konstatira kako je izvještaj usvojen, kako će biti proslijeđen Parlamentu te kako o pojedinačnim izvještajima ministarstava i institucija nije moguće postići dogovor. Izjave ministra Konakovića suštinski ne donose ništa značajno kad je javni interes u pitanju i može se pretpostaviti da je urednička odluka u ovom slučaju povezana sa nastojanjem da se obezbijedi balans u izjavama koalicionih partnera u državnoj vlasti.
Naime, prije izjave ministra Konakovića, i FTV je emitirala izjavu ministra komunikacija i transporta, ali je odabrala potpuno drugačiji dio od onoga kojeg smo vidjeli na BHT1. Ako pogledamo FTV, vidjećemo da je ministar Edin Forto govorio samo o pitanju iz svoje nadležnosti – o zajmu za put. Forto je istaknuo kako je „na njegov zahtjev” projekt napravljen tako da se „mogu raditi pojedine dionice koje vode prema tome i ovi najgori dijelovi ceste”.
Ovoj dramatizaciji doprinio je i ministrov zaključak kako je riječ o cesti koja je trenutno „bruka i sramota za Republiku Srpsku, za Bosnu i Hercegovinu”. Takvo uredničko rješenje je očigledno daleko detaljnije, dinamičnije, ali i dramatičnije – što, uz način na koji je osigurana zastupljenost ministara iz FBiH, sa sobom nosi dimenziju političkog framinga, te u konačnici kombinaciju infrastrukturne i političke priče.
RTRS – prenos političkog vlasništva medijskim framingom
Vjerovatno najzanimljiviji jeste način na koji je u svom dnevniku od 5. maja prilog o zajmu za put Foča – Šćepan Polje postavila Radio-televizija Republike Srpske, javni emiter u entitetu Republika Srpska. Prilog ove televizije ima najuži i najhomogeniji framing, a počinje riječima: „Obezbijeđena su sredstva za izgradnju puta od Foče prema Šćepan Polju. Savjet ministara usvojio je sporazum o zaduživanju od 60 miliona evra između Evropske banke za obnovu i razvoj i BiH.”
Dakle, već sam pasivni glagolski oblik („obezbijeđena su sredstva”) nagovještava kako je Vijeću ministara namijenjena sekundarna uloga i, uistinu, u nastavku priloga se institucija koja je nositeljica zaduženja više neće spominjati, kao ni njeni ministri koji su izglasali odluku o zajmu. Umjesto toga, RTRS je za sagovornika izabrala vršioca dužnosti direktora Javnog preduzeća Putevi Republike Srpske Miroslava Jankovića.
Državnog nivoa vlasti kao relevantnog političkog aktera ovdje gotovo da i nema, a preko Jankovića je RTRS prilog depolitizirala, te fokus prebacila na tehničke aspekte projekta – mostove, vijadukte i potporne zidove. Ovakvom uredničkom odlukom su institucije Bosne i Hercegovine svedene na proceduralni okvir, dok se političko vlasništvo nad projektom implicitno prenijelo na Republiku Srpsku.
Baš kao BHT1, i RTRS prilog emituje jako rano – već na 4′ 32” dnevnika – a trajanje priloga je identično – minuta i deset sekundi. Međutim, ovo je vrijeme iskorišteno na potpuno drugačije načine: dok BHT1 temu koristi kao dio šire priče o funkcioniranju Vijeća ministara i budžetskim pitanjima, RTRS ovoj vijesti pristupa tako što tu širu priču u potpunosti ignoriše, a iz sjednice Vijeća ministara izuzima isključivo jednu temu koju u potpunosti prevodi u entitetski okvir.
BNTV – institucionalni kontekst i javni interes na komercijalnom mediju
Iako je u pitanju komercijalni medij, televizija BN sa sjedištem u Bijeljini tradicionalno ima najgledaniji informativni program u entitetu Republika Srpska, u čemu leži razlog za njenu relevantnost u kontekstu odnosa u trokutu kojeg zatvaraju politika, mediji i društvo. U svojoj centralnoj informativnoj emisiji od istog dana, ova je televizija pružila značajan nivo političkog i institucionalnog konteksta.
Za razliku od sva tri javna emitera, prilog BNTV povezuje infrastrukturni projekt sa pitanjem europskih integracija, uzimajući sa sjednice Vijeća ministara činjenicu da se na dnevnom redu ponovo nisu našli zakoni vezani za put BiH ka Europskoj uniji. O tome je emitirana izjava ministra Edina Forte koja se nije našla ni na BHT1 ni na FTV, a u kojoj on kaže kako bi „do kraja šestog mjeseca
mogli sustići sve ono što nam je bio zadatak još od novembra”, kako bi BiH mogla dobiti dio sredstava od Plana rasta za Zapadni Balkan.
Uz to, i BNTV je emitirala istu izjavu ministra komunikacija i transporta o putu prema Šćepan Polju kao i FTV, s tim što su očito isječeni prethodno spomenuti dijelovi o „njegovom zahtjevu” u pogledu projekta, te o „bruci i sramoti”, čime je izjava drastično izgubila na dramatičnosti dok je zadržana i očuvana njena informativna dimenzija.
Što se pozicioniranja i minutaže priloga u Dnevniku 2 BNTV tiče, vidljivo je da je u očima urednika ova tema imala visok značaj, o čemu svjedoče trajanje priloga od malo iznad dvije minute i pozicija u petoj minuti emisije. Iz perspektive javnog interesa je riječ o nesumnjivo dobroj odluci, budući da je put lociran u Republici Srpskoj, a da mu je političko vlasništvo na nivou države. No, uklapajući temu infrastukturnog projekta u širi okvir funkcionalnosti institucija i europskih integracija BNTV ne vrši političku promociju nego naprotiv – propituje političko funkcioniranje.
Nije sve do propagande i dezinformacija – ono što čini razliku je medijski framing
Iz perspektive javnog interesa, ključna razlika između ovih priloga nije u istinitosti informacija, nego u širini i kvaliteti konteksta kojeg nude građanima. Ni u jednom slučaju nije riječ o dezinformacijama ili lažnom predstavljanju činjenica koje je puno lakše uočiti. Primjer izvještavanja o zajmu za rekonstrukciju puta do Šćepan Polja je zato koristan da se shvati kako formalna objektivnost nije jedini kriterij javnog interesa – medij može izvještavati potpuno tačno, a da opet publici ne pruži cjelovitu sliku političke stvarnosti.
Ovaj primjer pokazuje da framing ne nastaje samo kroz otvorenu propagandu ili netačne informacije. Naprotiv, svi prilozi koriste uglavnom iste činjenice, ali različitim izborom prioriteta, sagovornika i konteksta proizvode različite političke i institucionalne interpretacije iste vijesti. Upravo zbog toga ovaj slučaj predstavlja veoma dobar primjer kako uređivačke odluke utiču na percepciju političke stvarnosti čak i kada nema očigledne manipulacije činjenicama.
Docentica Lamija Silajdžić je zabrinuta kako zbog niskog nivoa medijske pismenosti postoji opasnost da građani bivaju zarobljeni u eho-komorama i da se zbog toga održava status quo u njihovim promišljanjima i razumijevanjima stvarnosti. „Ako bismo samo pažljivo pratili kako različiti mediji izvještavaju o istoj temi, mogli bismo vrlo lako dekonstruisati sve te zamršene mreže i obrasce uokvirivanja uslovljenog političkim ili ideološkim, ali nažalost – naša konzumacija medija je uglavnom vrlo površna i bez previše kritičkog posmatranja”, objašnjava stručnjakinja za medije i nekadašnja novinarka.
U prilozima kojima smo se bavili analitičar Mirza Čubro prepoznaje neke dominantne obrasce odnosa medija prema temama koje su od javnog interesa. „Novinarski i urednički standardi podrazumijevaju da je interes javnosti ključni element kod izbora vijesti koje će biti emitirane, ali i kod načina njihove pripreme. Posebice se to odnosi na javne emitere”, ističe on, napominjući kako fokus vijesti koja je urađena po najvišim profesionalnim standardima treba biti na segmentima koji su važni građanima. U suprotnom, gledateljima se predočavaju interpretacije događaja prilagođene političkim preferencijama.
Primjer kratke vijesti o odobravanju zajma za jedan infrastrukturni projekt demonstrira kako se tehnike i metode medijskog framinga koriste za oblikovanje političke stvarnosti i prilikom izvještavanja o benignim i na oko banalnim događajima. Ovdje nije riječ o velikoj identitetskoj ili ideološkoj temi, ali prisustvo brojnih elemenata medijskog framinga u ovako običnoj temi koja ne sadrži konflikte i polarizaciju neizostavno traži da se gledatelji u svojim gluhim sobama i paralelnim realnostima zapitaju – šta li im urednici tek serviraju u izvještavanju o temama koje su značajno atraktivnije, konfliktnije i emotivnije?
Institucionalna i medijska fragmentacija
Naravno, na to pitanje je nemoguće dati odgovor ali vrijedi se zapitati i koliko je riječ o sistemskom obrascu. Sigurno je da analizirani slučaj nije jedinstven, a iskusni novinar i bivši član Vijeća Regulatorne agencije za komunikacije (RAK) BiH Faruk Borić u njemu čak vidi izvrstan primjer načina na koji funkcioniše medijski sistem u našoj zemlji.
„Ključ je u institucionalnoj fragmentaciji države zbog čega imamo i medijsku fragmentaciju po različitim nivoima upravljanja. Mediji ne izvještavaju o institucijama nego izvještavaju iz perspektive vlastitog odnosa prema njima, pa tako neko ne vidi entitete, neko ignoriše državu, neko ne vidi međunarodni kontekst, a u svemu tome često najviše trpe javni interes i sami građani čiju perspektivu često zanemare svi”, mišljenja je Borić, nekadašnji urednik Oslobođenja i portala Klix.
Čak i akademska istraživanja ukazuju kako medijski sistem reproducira političku i administrativnu fragmentaciju zemlje. U svom radu „Razvoj medija i politička fragmentacija u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini” Selma Alić-Šišić upozorava kako, umjesto da služi kao instrument pomirenja i javnog interesa, ovaj sistem često reproducira ideološke matrice političkih elita i podržava polarizaciju javnog diskursa. Uz to, iako postoji pluralitet medija, teško da se može govoriti o pluralizmu perspektiva, upravo zbog postojećih političkih i institucionalnih podjela koje se prelijevaju u medijski prostor.
Bosni i Hercegovini ne nedostaje medija. Nedostaje joj zajednički informativni prostor i to vidimo svakog dana. Sve dok građani budu živjeli u odvojenim medijskim realnostima neće imati osjećaj o zajedničkom javnom interesu i zajedničkoj budućnosti. Bosni i Hercegovini nije potrebno više medija, nego više zajedničke stvarnosti.
