Dragana Erjavec
novinarka koja više od 20 godina istražuje i piše o ratnim zločinima, ljudskim pravima i rodnoj ravnopravnosti. Radila je u najvećim regionalnim medijima, poput Al Jazeere Balkans, Radija Slobodna Evropa (RFE/RL) i BIRN-a BiH. Producirala je dokumentarne filmove i dobitnica je dvije Erasmus Media Award.
Siromaštvo u trećoj životnoj dobi, naročito kod žena, jedno je od najizraženijih, ali i najmanje vidljivih socijalnih pitanja u Bosni i Hercegovini. Njihov položaj nije slučajnost, već kumulativni rezultat decenijskih nejednakosti: nižih plata, kraćeg radnog staža, neplaćenog rada, brige o porodici, te pretrpljenih ratnih trauma. Na sve to nadovezuje se nesposobnost sistema da odgovori na potrebe onih koje su decenijama bile stubovi svojih porodica i zajednica.
Profesorica u redu za obrok
“Iskreno, najteže mi padaju praznici. Kada čitav grad zamiriše na trpeze, a ja se vraćam u stan sa kutlačom variva i četvrtinom hljeba. Sjednem za sto i jedem… sama. Nisam ja gladna hrane, već sam željna mojih, a gladna dostojanstva koje mi je ova država uzela nakon toliko godina poštenog rada”, ovako svoju priču počinje J.S. (77), nekadašnja profesorica jezika i književnosti iz Sarajeva.
Nakon tri decenije provedene u učionici, profesorica S. danas živi sa manje od 800 konvertibilnih maraka. Život je postao neizdrživ nakon smrti supruga i sina. Njena primanja jedva pokrivaju osnovne troškove, što je sudbina koja pogađa više od 60 posto penzionera u državi.
“Kad platim režije i lijekove, ostane mi par stotina maraka. Uzmem brašno, povrće, nekad malo voća. Meso slabo jedem… tek kad komšinica donese ili kada dođem po obrok u Narodnu kuhinju. Dok su moji bili živi, fino smo živjeli. Nisam mislila da ću u osamdesetoj ostati potpuno sama”, kaže profesorica pognute glave.
Siromaštvo ima žensko lice
Prema istraživanju UNDP-a, u skoro 60 javnih kuhinja u BiH svakodnevno se hrani blizu 19.000 građana, a ta brojka konstantno raste, posebno među starijim ženama. Više od 200 korisnika svakog dana dolazi po svoj jedini obrok u Narodnu kuhinju “Dobrotvor” u Sarajevu.
“Osobe treće životne dobi, samci i žene koje nisu ostvarile pravo na penziju, naša su najbrojnija kategorija. Rast cijena hrane i režija doveo je do toga da su minimalne penzije nedovoljne za goli opstanak. Kada plate lijekove i račune, za hranu im ostane vrlo malo novca”, objašnjava Aleksa Čebić iz Narodne kuhinje „Dobrotvor”, te ističe da je dolazak u kuhinju za ove žene praćen velikim stidom i tugom.
“Mnoge su cijeli život radile i podizale porodice, a danas su prepuštene same sebi. Fenomen samačkih domaćinstava najizraženiji je među ženama jer statistički žive duže. Nakon smrti supruga ostaju same sa minimalnim primanjima ili potpuno bez njih. Naš rad se ne svodi samo na puko spremanje obroka, već na očuvanje dostojanstva ljudi koji se osjećaju zaboravljenima”, zaključuje Čebić.
Da se starije žene, posebno u ruralnim područjima, suočavaju sa dvostrukom izolacijom, potvrđuje i Hasan Jusufović iz organizacije Pomozi.ba. Na selima nemaju u blizini prodavnicu, ambulantu, niti rodbinu. Za njih je dolazak do javne kuhinje nemoguća misija, zbog čega Pomozi.ba kroz projekte dostave obroka na kućni prag nastoji doći do najudaljenijih kuća.
“Naši vozači svakodnevno pređu stotine kilometara kako bi stigli do starih nena koje žive same u napuštenim selima. Za njih taj topli obrok znači preživljavanje, ali im jednako znači što će im neko otvoriti vrata i upitati ih za zdravlje. Te žene su skromne, nikada ne traže ništa same, a kada im donesemo obrok, često zaplaču od zahvalnosti. To nam pokazuje koliko je situacija na terenu ozbiljna”, naglašava Jusufović.
Dvostruka izolacija i sistemski propusti
Dok se humanitarci bore protiv “akutne gladi”, udruženja za ženska prava upozoravaju da je masovan dolazak starijih žena pred narodne kuhinje krajnji ishod dubokih, sistemskih propusta društva.
Iz Udruženja „Snaga žene“ iz Tuzle naglašavaju da je finansijska nesigurnost u starosti direktno povezana sa ranijom diskriminacijom na tržištu rada.
“Domaćinstva na čijem se čelu nalazi žena izložena su drastično većem riziku od siromaštva. Mnoge su provele život obavljajući neplaćeni kućni rad, brinući o porodici ili radeći u sivoj zoni, zbog čega danas nemaju ni minimalnu penziju. Bez sistemskih socijalnih penzija, ove žene doslovno nemaju od čega da kupe hljeb”, ističe predsjednica udruženja Branka Antić Štauber.
Na isti problem ukazuju i u Fondaciji „Udružene žene“ iz Banje Luke, naglašavajući da društvo zanemaruje specifične potrebe žena u trećoj životnoj dobi, posmatrajući ih kroz prizmu opšte populacije penzionera.
“Najveći izazovi su ekonomska zavisnost, nedostatak institucionalne njege i činjenica da su ove žene, kao samice, potpuno nevidljive za sistem socijalne zaštite. Država mora prepoznati rodnu dimenziju siromaštva i hitno uvesti reforme koje će ženama bez primanja garantovati osnovnu sigurnost, bez oslanjanja na humanitarnu pomoć”, pojašnjava Lana Jajčević iz “Udruženih žena”.
Ratne rane koje ne zacjeljuju
Profesorica na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Sanela Bašić, navodi da se rodni jaz u penzijama u BiH procjenjuje na 18 do 25 odsto, odnosno, prosječna penzija žene zaostaje za penzijom muškarca za gotovo jednu četvrtinu.
U svojoj studiji “Žene i siromaštvo u dokumentima Europske Unije i Bosne i Hercegovine” profesorica Bašić naglašava da je ovaj jaz direktna posljedica nejednakosti akumuliranih tokom radnog vijeka.
“Žene se znatno češće povlače s tržišta rada ili prelaze na skraćeno radno vrijeme zbog brige o djeci i starijim članovima porodice. Taj neplaćeni rad ostaje u penzionim sistemima BiH potpuno nepriznat i nevrednovan – ne generiše staž ni doprinose, pa se direktno prevodi u niže penzije u starosti”, objašnjava profesorica Bašić.
Dodaje da su žene treće životne dobi koje su preživjele seksualno zlostavljanje i ratno nasilje izložene višestrukoj marginalizaciji, gdje se dugotrajne psihofizičke traume prepliću sa ekstremnom ekonomskom ovisnošću.
“Ove žene se danas suočavaju sa neadekvatnom socijalnom zaštitom, dubokom izolacijom i stigmom, što ih često primorava na zavisnost od humanitarne pomoći i narodnih kuhinja”, navodi Bašić.
Dokumenti i istraživanja jasno pokazuju da su u svojim šezdesetim i sedamdesetim godinama, preživjele heroine često prisiljene da dostojanstvo brane u redovima za hranu. Mnoge nikada nisu ostvarile status civilne žrtve rata zbog administrativnih prepreka i straha od javne stigme u patrijarhalnom društvu.
Alma Međuseljac iz Udruženja „Žena-žrtva rata“ naglašava da društvo i država zakazuju tamo gdje bi morali pokazati najviše empatije, jer su ove žene zdravstveno na izmaku snaga.
“Naše članice, koje su preživjele najgore oblike torture, danas su starice. Bolesne su, iznemogle i zaboravljene od institucija. Žive same, bez ičijeg staranja, i primorane su da biraju između kupovine lijekova i komada hljeba. Kada sistem zakaže u potpunosti, narodne kuhinje i paketi postaju jedini izvor preživljavanja za žene koje su već jednom preživjele pakao. To je naša sramota kao društva”, upozorava Međuseljac.
Ona dodaje da institucionalna podrška u vidu besplatne medicinske i psihološke njege gotovo da ne postoji na lokalnom nivou.
“Ove žene trebaju sistemsku njegu, banjsko liječenje, besplatne lijekove i, prije svega, poštovanje. Umjesto dostojanstva, pod stare dane moraju dokazivati svoje traume pred šalterima kako bi dobile mrvice pomoći. Vrijeme nam ističe, mnoge od njih odlazak sa ovog svijeta dočekaju u neimaštini i tišini”, zaključuje Međuseljac.
Iz pepela – sjemenka koja je promijenila život
Udruženje „Snaga žene“ iz Tuzle već više od 25 godina dokazuje da adekvatna podrška može transformisati živote obilježene ratnim strahotama. Predsjednica Branka Antić Štauber ističe da priča njihove korisnice R.B. na poseban način svjedoči o snazi ljudskog duha kada dobije pravi oslonac.
Zbog dubine traume i društvene stigme, R.B. u javnosti nastupa samo pod inicijalima. Tokom rata izgubila je supruga, prošla kroz prisilno raseljenje i preživjela seksualno nasilje. Decenijama je u tišini nosila teret boli, fokusirana isključivo na preživljavanje i odgoj djece.
Spas je stigao kada je zakoračila u prostorije ovog tuzlanskog udruženja.
“Najprije je dobila siguran prostor u kojem je mogla govoriti o svom iskustvu bez straha od osude. Kroz psihološku podršku, grupni rad i druženja sa ženama koje su prošle slična iskustva, polako je počela vraćati osjećaj sigurnosti i vlastite vrijednosti”, objašnjava Branka.
Preokret se dogodio kada je uključena u programe održivog povratka i poljoprivrede, kroz koje je dobila mali plastenik od 25 kvadratnih metara. Ta naizgled jednostavna donacija za ženu u trećoj životnoj dobi značila je novi početak.
“Rad u plasteniku dao joj je svakodnevnu rutinu, osjećaj korisnosti i zadovoljstvo da vlastitim radom doprinosi porodici. Kako sama kaže, svaki plod koji ubere podsjeća je da se život, uprkos svemu, može obnoviti”, prenosi Branka.
Danas R.B. živi u Tuzli, okružena djecom i unučadima. Aktivna je u zajednici i redovno učestvuje u aktivnostima udruženja, pružajući podršku drugima.
“Njena priča pokazuje da podrška nije samo materijalna pomoć. Ponekad je najvažnije da žena dobije mjesto gdje će biti saslušana i prihvaćena. Mi ne možemo promijeniti ono što se dogodilo, ali možemo biti uz njih kada ponovo uče da žive. Kada žena ponovo počne planirati sutrašnji dan, posadi svoju baštu ili se nasmije u grupi, tada znamo da je naš rad imao smisla”, zaključuje Branka.
Od čekaonice do nove porodice
Dok nevladin sektor gasi požare na terenu, institucije kroz lokalne zajednice nastoje ponuditi održiviji model kroz Centre za zdravo starenje, koji funkcionišu pod okriljem općina. Ovi centri aktivno sprečavaju društvenu izolaciju, depresiju i osjećaj bespomoćnosti među starijom populacijom.
Kroz mrežu centara, poput onih u općinama Novo Sarajevo, Centar ili Novi Grad, korisnicima se nudi čitav spektar aktivnosti – od korektivne gimnastike do kreativnih i informatičkih radionica.
“Naša misija je osigurati da treća životna dob ne bude sinonim za samoću. Ovdje starije osobe, a posebno žene koje pod stare dane ostanu same, pronalaze prostor u kojem su važne i aktivne. Kada vidimo koliko im znači običan razgovor, shvatamo da društvo mora ulagati u ovakve prostore”, ističe koordinatorica sarajevskog Centra, Ena Kovačić.
Koliko ovaj model mijenja svakodnevicu, pokazuje primjer penzionerke E.M. (73) iz Sarajeva. Nakon gubitka muža i odlaska djece u inostranstvo, E. je godinama živjela u potpunoj samačkoj izolaciji. Prekretnica se dogodila kada je na nagovor komšinice ušla u Centar za zdravo starenje.
“Mislila sam da je moj život završen i da su moji dani svedeni na čekanje poštara. Dolazak ovdje me doslovno vratio u život. Ponovo imam razlog da ujutro izađem iz kuće”, sa osmijehom priča E., te nastavlja:
“Ovdje se družimo, pletemo, idemo na izlete. Jednom sedmično imamo i zajednički obrok koji sami pravimo, svi sjednemo za isti sto i smijemo se. Taj ručak za mene nije samo hrana za tijelo, nego za dušu. Shvatila sam da nisam sama i da još uvijek mogu biti sretna”, zaključuje E.
Šta druge zemlje rade bolje?
Pored centara, u BiH se razvijaju i drugi modeli, poput programa dnevnog boravka u Tuzli, koji omogućavaju starijim osobama da tokom dana koriste resurse ustanova, dobiju fizikalnu terapiju i tople obroke, a zadrže svoju samostalnost.
Također, pojedini mobilni timovi obilaze starije žene u udaljenim naseljima, pružajući im zdravstvenu njegu i administrativnu pomoć.
Međutim, duboki sistemski jaz između BiH i Evropske unije ostaje bolno vidljiv. Kod nas se socijalne politike kreiraju reaktivno, dok su starije žene gurnute na marginu prioriteta.
Za razliku od BiH, ističe profesorica Bašić, zemlje EU problem siromaštva starijih žena rješavaju kroz preventivne i strukturalne mjere.
“U zemljama poput Austrije, vrijeme provedeno u njezi porodice direktno se uračunava u penzijski staž. Na taj način država kompenzuje neplaćeni rad i sprečava finansijsku kaznu u starosti. Pored toga, kroz rigorozne EU direktive o transparentnosti plata, aktivno se smanjuje platni jaz između muškaraca i žena tokom radnog vijeka, što vodi ka ujednačenijim penzijama u budućnosti”, objašnjava profesorica Bašić.
Iz Direkcije za evropske integracije (DEI) BiH za Atlantsku inicijativu navode da usklađivanje Bosne i Hercegovine s ključnim evropskim standardima kaska godinama.
“U Izvještaju o BiH za 2025. godinu, Evropska komisija je ocijenila kako je načelo jednakih mogućnosti uređeno zakonima, ali da je provedba i dalje slaba. Usklađivanje sa Direktivom EU o transparentnosti plata još nije ni započelo, a tek u oktobru 2025. godine BiH je dobila zadatak da identifikuje razlike u platama i dostavi vremenski okvir za usklađivanje”, potvrđuje glasnogovornica DEI BiH Martina Trogrlić.
Kao najuspješniji primjer iz regiona izdvaja se program „Zaželi“ u Republici Hrvatskoj, finansiran iz Evropskog socijalnog fonda. On zapošljava teže zapošljive žene starije životne dobi kao pomoćnice u kući za druge, nemoćne sugrađane. Od pokretanja 2017. godine, program je zaposlio hiljade žena.
Zvanični podaci DEI BiH otkrivaju zašto BiH ne može jednostavno preuzeti ovaj model:
“Program “Zaželi” finansira se iz Evropskog socijalnog fonda plus (ESF+) kojem BiH nema pristup, s obzirom na to da nije članica EU. To je ključni razlog zbog kojeg jedna ovakva finansijski značajna inicijativa ne može biti implementirana u BiH”, objašnjava Trogrlić.
Ipak, novca za srodne namjene ima kroz druge fondove teritorijalne saradnje (poput projekta Caring Communities vrijednog 2,9 miliona eura), ali se on troši na administrativne mreže i “izgradnju kapaciteta”, umjesto direktno u ruke ugroženih žena na terenu.
Aktivistica Lana Jajčević iz Fondacije „Udružene žene“ iz Banje Luke vidi model „Zaželi“ kao idealnu mapu puta za BiH:
“Zaposlili bismo hiljade žena starije dobi i dali im stabilna primanja, a s druge strane, dobili bismo radnice koje bi brinule o bakama u zabačenim, ruralnim krajevima. To je model koji dokazano radi i koji bi se morao hitno primijeniti i u BiH”, smatra Jajčević.
Birokratski lavirint: Od „neodrživih“ penzija do zaboravljenih fondova
Iz Federalnog ministarstva rada i socijalne politike naglašavaju da inicijative za uvođenje socijalnih penzija za žene bez radnog staža nikada nije ni bilo. Zvanični podaci iz ranijih penzionih strategija pokazuju da je uvođenje ovakve vrste davanja procijenjeno na 150 do 300 miliona konvertibilnih maraka godišnje, što je za donosioce odluka ekspresno proglašeno „fiskalno neodrživim“.
Umjesto sistemskog rješenja, Ministarstvo kao alternativu nudi privremeni Program „Gerontodomaćice“. Međutim, on u praksi predviđa zapošljavanje tek 50 žena u svega 14 opština u cijeloj Federaciji. Sa budžetom od jedva dva miliona konvertibilnih maraka namijenjenim neprofitnom sektoru, ova usluga ostaje tek kap u moru koja potpuno zanemaruje rodnu dimenziju siromaštva, samački život i ratne golgote starijih žena samica.
Dok Federacija BiH rješenje vidi u minimalnim i privremenim programima, u Republici Srpskoj se zakonski koraci pokreću s mrtve tačke, ali uz oprez civilnog sektora.
Lana Jajčević iz Fondacije „Udružene žene“ kao jednu od rijetkih svijetlih tačaka izdvaja tamošnji Alimentacioni fond, mada upozorava da je sve tek na samom početku.
Iz Stručne službe Javnog fonda za dječju zaštitu RS potvrdili su da je ovaj zakon stupio na snagu tek 6. jula 2026. godine, te da se na prve realne efekte tek čeka.
“Proces obrade zahtjeva i donošenja odluka još uvijek je u tijeku. Stoga je prerano govoriti o postotku izvršenih plaćanja. Jasnija slika bit će moguća nakon što se izvrše prve isplate”, pojašnjava Sonja Todorović iz Stručne službe Fonda, ukazujući na to da će administrativni proces biti dugotrajan.
Dok se entitetske institucije bave sporim procedurama i razgraničenjima nadležnosti, podaci sa državnog nivoa dodatno potcrtavaju da su starije osobe potpuno izbrisane iz prioriteta velikih stranih fondova.
Glasnogovornica Direkcije za evropske integracije (DEI) BiH Martina Trogrlić potvrđuje da u raspodjeli milionske međunarodne pomoći ova populacija uopšte nije prepoznata kao poseban fokus.
“Starije osobe i samačka domaćinstva mogu biti obuhvaćeni kao dio šire definisanih ranjivih grupa, ali ne predstavljaju posebnu ciljnu grupu u aktualnim IPA III projektima (2021-2027) iz državnog paketa pomoći”, zaključuje Trogrlić, čime se zatvara krug institucionalnog sljepila za potrebe najranjivijih građanki.
Hitnost promjene: Četiri konkretne mjere
Da bi se trend rasta siromaštva starijih žena zaustavio, struka predlaže četiri hitne i konkretne mjere:
- Uvođenje socijalnih penzija: Model osnovne socijalne penzije za sve građane iznad 65 godina koji nemaju ostvareno pravo na radnu penziju, s fokusom na žene koje su obavljale neplaćeni kućni rad.
- Institucionalizacija programa po uzoru na „Zaželi“: Pokretanje državnog projekta koji bi kroz zapošljavanje teže zapošljivih žena osigurao besplatnu kućnu njegu u urbanim i ruralnim sredinama.
- Reforma penzionog sistema (Priznavanje neplaćenog rada): Zakonski priznati periode provedene u njezi djece i bolesnih članova porodice u penzijski staž.
- Širenje i stabilno finansiranje dnevnih centara: Pretvoriti Centre za zdravo starenje u obavezni dio lokalne socijalne infrastrukture u svakoj opštini, uz stabilno finansiranje iz budžeta.
Kapitulacija humanosti: Izbor pred kojim stoji bh. društvo
Pitanje siromaštva žena treće životne dobi u Bosni i Hercegovini nije elementarna nepogoda koja nas je iznenada zadesila, niti je to tek hladna ekonomska statistika. To je prvorazredni moralni slom i ogledalo kolektivne savjesti.
Činjenica da hiljade majki, baka i nena, pa i heroina koje su preživjele najstrašnije ratne golgote, danas dostojanstvo brane držeći prazne posude u redovima ispred narodnih kuhinja, predstavlja kapitulaciju humanosti i poraz kompletnog bh. društva.
Vrijeme za kozmetičke promjene, deklarativnu empatiju i privremene akcije je davno isteklo. Bosna i Hercegovina se nalazi pred jasnim izborom: ili će hitnim zakonskim reformama i sistemskim uvođenjem socijalnih penzija vratiti dug onima koje su joj dale sve, ili će nastaviti nijemo posmatrati sopstveni moralni sunovrat. Jer, društvo koje dopusti da mu starci gladuju – gubi svako pravo da se naziva humanim, civilizovanim i evropskim.
