Broj pasa lutalica iz godine u godinu nekontrolirano raste. Stručnjaci i nadležne institucije ne znaju koliko ih ima, niti koliko ih je nasrnulo na građane. Slažu se u tome da je zakonski sve dobro riješeno, ali nema uslova za primjenu.
Pišu: Aner Zuković, Safet Šarić, Adnan Avdagić, Vedran Vojinović, Bojana Marić i Svetlana Krstić
Psi lutalice ozlijedili jedanaest osoba u januaru u Zenici. … Čopor pasa lutalica sredinom decembra po drugi put napao šesnaestogodišnjeg Trebinjca. … U naselju kod Olova prije desetak dana čopor pasa zaklao četiri ovce. … Vijesti o napadima pasa lutalica u BiH postale su svakodnevnica. Svaki put građani podsjete vlasti na navedeni problem i pitaju ih je li treba da neko nastrada da bi se reagiralo?! Odgovor izostane.
Krnji propisi
Činjenica je da su se nakon završetka rata 1995. godine stanovnici rubnih dijelova gradova u BiH počeli suočavati s problemom pasa lutalica. Pet-šest godina poslije, kao rezultat rada kafilerija i šintera, odnosno primjene eutanazije (humanog usmrćenja), situacija je izmijenjena. Rijetkost je bila na ulicama bh. gradova naići na pse lutalice. No, usvajanjem zakona koji su preduslov za priključenje BiH Evropskoj uniji promijenjena je situacija na bh. ulicama. Kako to već kod nas biva, zakon kazuje jedno, a u praksi nema načina ili nije ništa poduzeto da se on realizira dokraja. U ovom slučaju, u februaru 2009. godine Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH jednoglasno je usvojio Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja BiH. Godinu ranije, Narodna skupština RS-a usvojila je isti zakon na entitetskom nivou. Decentralizirana BiH i u ovom slučaju ima posebne zakone za sve nivoe vlasti – od državnog nivoa do općina koje ih trebaju primijeniti. U biti, navedeni zakoni podrazumijevaju formiranje azila za pse lutalice i prestanak rada kafilerija. Ovaj posljednji dio je ispoštovan, ali u velikom broju gradova, naročito u Federaciji BiH, prihvatilišta za pse nisu izgrađena. Zapravo, u Federaciji azil za pse osnovan je jedino u Tuzli i u nadležnosti je nevladine organizacije „Opstanak“. U RS-u su otvoreni azili u Banjoj Luci, Doboju, Bijeljini, Prijedoru, na Palama, u Bratuncu i Foči, te u Brčko Distriktu. Općinski budžeti u ovim gradovima izdvajaju za azile na godišnjem nivou između 20.000 do 50.000 KM. To nije dovoljno ni za hranu za pse, ističu u azilima i udruženjima za zaštitu životinja.
Sarajevo, prijestolnica i najveća urbana sredina BiH, nema izgrađen azil za pse iako su općine zakonski dužne osigurati ih. Kafilerija je pola u okviru Kantonalnog komunalnog preduzeća „Rad“. U odgovorima koje su poslali Atlantskoj inicijativi navodi se da oni sada obavljaju „neškodljivo uklanjanje životinja koje su oboljele od zaraznih bolesti životinja i ljudi, pasa lutalica, životinjskih leševa i otpadaka životinjskog porijekla“. Ističu da hvatanje i eutanaziju pasa kada je riječ o zaraženim psima vrše po nalogu Inspektorata za veterinarstvo. Ilustracije radi, u prilogu su poslali jedan takav nalog u kojem veterinarski inspektor navodi tačnu adresu na kojoj se nalazi bijesan pas.
Velimir Ivanišević, osnivač udruženja građana koje se bavi zaštitom i sprečavanjem okrutnosti nad životinjama SOS, tvrdi da je „pušteno da se lutalice nagomilaju radi dobitka budžetskih sredstava“. Da bi tvrdnje učinio vjerodostojnim, prilikom posjete predstavnika Atlantske inicijative pokazao je dokument o dodjeli budžetskih sredstava iz kojeg je evidentno da je za kafileriju u 2010. godini izdvojeno 800.000 KM•, dok je za azil za životinje budžet 0 KM. Ivanišević smatra da je metoda uhvati-kastriraj-pusti dobra, ali problem se mora rješavati sistematski, tako što će se uhvaćeni psi prosljeđivati centrima za azil koji će se dalje njima baviti.
„Prilikom donošenja ovog zakona Veterinarski fakultet nije niko kontaktirao. Ali projekt su uradili stručnjaci iz Ureda za veterinarstvo i mislim da je zakon napisan stručno. Ono što predstavlja problem jest što je donesen na jednom nivou vlasti, a treba da ga provedu niži nivoi“, rekao je nedavno doc. dr. Amir Zahirović s Veterinarskog fakulteta u Sarajevu u emisiji Sarajevska hronika Federalne televizije.
Građanska (ne)odgovornost
Ono na što ovaj stručnjak nije mogao odgovoriti jest koliko ima pasa lutalica u BiH. Nepoznato je i koliko ima bijesnih pasa na ulicama, a i koliko ih je napalo prolaznike. Odgovore smo zatražili od entitetskih institucija koje se bave zdravstvom: u Zavodu za javno zdravstvo FBiH kažu da takvih slučajeva nema, a u Institutu za zaštitu zdravlja RS-a objašnjavaju da oni imaju „samo“ zbirne podatke o ujedima bijesnih životinja, a ne pojedinačno pasa.
U navedenoj emisiji novinar je upitao Zahirovića koliko bi u skorijoj budućnosti bilo pasa lutalica da ih, primjerice, u bh. prijestolnici ima 200 koji nisu kastrirani. Profesor Zahirović je odgovorio: “Ženke na svijet mogu donijeti od dva do dvanaest kučića, tako da je brzina razmnožavanja velika.“ E upravo tu je nedostatak zakona, koji je kučiće bez doma stavio van kontrole jer praktično nisu stvoreni mehanizmi. Ovaj stručnjak je kazao i to da su sve životinje koje trenutno žive na ulicama Sarajeva izložene velikom broju infekcija, organskih i zaraznih oboljenja, opasnih po zdravlje ljudi. Istakao je kao poseban problem ugriz bijesnog psa. „Ukoliko se osoba javi u ambulantu u prva 24 sata od ujeda, to jest ako se virus ne razmnoži u organizmu, mogu se aplicirati serumi – lijek protiv bjesnila ne postoji“, izjavio je Zahirović.
A evo šta se desilo osobi koja je ugrizena. Početkom godine www.media.ba objavio je priču o tuzlanskoj profesorici Nermi Hamidović, koju je ugrizao pas. Injekciju protiv zaraze u Hitnoj pomoći morala je platiti i odustala je od prijavljivanja. U tekstu se navodi kako joj je objašnjeno da „ukoliko želi prijaviti napad nadležnoj službi, mora sama pronaći psa koji ju je napao i prijaviti njegovu tačnu lokaciju“. Hamidović je žrtva psa lutalice iako se baš u Tuzli nalazi najbolji primjer zbrinjavanja tih pasa na teritoriji Federacije BiH. Tamo, naime, djeluje udruženje „Ostanak“, koje zbrinjava pse lutalice. Predsjednica Nevenka Šabić u azilu brine za 50 pasa, a općina mjesečno pomaže s 1.000 KM. Već dvije godine svaki pas koji dođe u azil je kastriran, a do tada je postojalo ograničenje.
„Mnogi ljudi vode rasne pse, kada ih iskoriste oni ih puštaju, a opština treba da se brine o njima. Mogu nekoga ujesti, a ko će platiti kaznu?,“ pita se predsjednica Šabić. Ova pojava postala je masovna, jer, kako ona tumači, „ljudi su načuli da je zakon tu i da pse moraju čipovati, jer će se izvršiti popis pasa, pa ih se masovno rješavaju“. NOA udruženje za zaštitu životinja u Banjoj Luci, kao i udruženje ARKA u Brčkom, a i ostala udruženja ovog tipa napominju da su nesvjesni vlasnici najveći uzročnici pojave pasa lutalica.
Općinari koji brinu o građanima
Izgradnjom prihvatilišta za pse u novembru 2008. godine u općini Foča riješen je dugogodišnji problem pasa lutalica. Prihvatilište se nalazi na lokalitetu Filipovića udaljenom od Foče četiri-pet kilometara. „Za izgradnju azila iz budžeta opštine je uloženo preko 25.000 KM. Psi se redovno hrane, tri puta dnevno, i redovno vakcinišu“, izjavio je za Atlantsku inicijativu načelnik Odjeljenja za inspekciju i komunalnu policiju općine Foča Zoran Krunić, čiji inspektori redovno kontroliraju uslove u kojima se nalaze psi, nekada i svakodnevno.
Nakon izgradnje prihvatilišta za pse posao je po osnovu konkursa povjeren Veterinarskoj stanici iz Foče, koja obavlja hvatanje pasa, ishranu, vakcinaciju i sve druge poslove. Po Krunićevim riječima, radnici Veterinarske stanice obavljaju jednom sedmično hvatanje pasa, a po potrebi i češće. On ističe da se eutanazija obavlja samo kada veterinari utvrde da je pas bolestan.
Fočanka Anđelka Blagojević kaže da je primjetno da na ulicama više nema pasa lutalica, a nekada, prije tri-četiri godine, to je bilo strašno. Foča je jedina općina u okruženju koja je izgradila prihvatilište za pse i time riješila dugogodišnji problem pasa lutalica na gradskim ulicama.
Drugi gradovi koji su formirali azile uglavnom ih nisu izgradili, već su privremenog karaktera. „Rješenje je hitno formiranje azila – većeg broja, ili jednog kvalitetnog, veterinarski pregledi, prikupljanje pasa s ulice, obavljanje preventivne zaštite, dijagnostika i udomljavanje pasa“, zaključio je Zahirović.
Sarajevo je prije nekoliko godina moglo riješiti problem pasa lutalica, tvrdi osnivač SOS-a. Kaže da je izgradnja centra za nezbrinute životinje 2000. godine ušla u regulacioni plan razvoja Kantona Sarajevo i taj plan je prošao Skupštinu KS. Ivanišević kaže da je Gradska uprava dvije godine kasnije ukinula saglasnost iz „ko zna kojih razloga“.
U dopisu koji je Atlantska inicijativa dobila od Informativne službe „Rada“ stoji da je Grad Sarajevo, u saradnji s četiri gradske općine i Općinom Ilidža, pokrenuo inicijativu za osnivanje i izgradnju prihvatilišta za životinje. Ali, primjeri u RS-u nam govore da iako se otvara sve veći broj azila i dalje nije riješen problem pasa lutalica. Petogodišnjeg dječaka Đorđa Petrovića na autobuskoj stanici u Brčkom napala su tri psa. Tetka dječaka koja je u trenutku napada bila s njim kaže: “Đorđe se igrao na platou stanice kada su iz visoke trave na njega nasrnula tri psa. Jedan od njih ga je ujeo. Jedva smo ga spasili da ne dođe do veće tragedije. Odmah smo ga odvezli u Hitnu pomoć.” Ona još ističe da je česta pojava u Brčkom da psi lutalice napadaju stanovništvo. Bijeljina također ima problem s pojavom sve većeg broja napuštenih pasa. Iako postoji azil za pse, oni su i dalje primjetni na ulicama.
Iz navedenog se nameće zaključak da je BiH ispoštovala uslov Evropske unije i usvojila zakon koji štiti životinje, ali je pritom „zaboravila“ na vlastite građane, koje psi lutalice skoro svakodnevno napadaju. Druga bitna činjenica je da je problem s psima lutalicama sve veći iz dana u dan i vlasti ne bi smjele čekati da eskalira kako bi reagirali.
Pišu: Aner Zuković, Safet Šarić, Adnan Avdagić, Vedran Vojinović, Bojana Marić i Svetlana Krstić
• Kantonalno javno komunalno preduzeće “RAD” d.o.o. je 10. februara 2011. godine Atlantskoj inicijativi uputilo demant informacije koju je dao gosp. Ivanišević u tekstu „Psi lutalice van kontrole“. U demantu se navodi da je u 2010. godini, za rad Kafilerije u sastavu KJKP „Rad“ izdvojeno 277.300 KM, uključujući PDV, a ne 800.000 KM kako je to tvrdio gosp. Ivanišević. Sredstva koja su iz budžeta Kantona proslijeđena KJKP „Rad“, koriste se za poslove transporta, neškodljivog uklanjanja životinjskih leševa i otpadaka životinjskog porijekla sa javnih površina, kao i za druge aktivnosti predviđene zakonom, stoji u demantu KJKP Rad. d.o.o.
