Kako znati da li je osoba osuđena za terorizam zaista odustala od nasilnog ekstremizma? Može li se na osnovu njenog ponašanja u zatvoru zaključiti da je došlo do stvarne promjene i šta se događa kada ta osoba izađe na slobodu?
Ova pitanja u središtu su nove publikacije Atlantske inicijative Assessing Disengagement from Violent Extremism in the Western Balkans: Institutional Judgement under Uncertainty (Procjena napuštanja nasilnog ekstremizma na Zapadnom Balkanu: institucionalno prosuđivanje u uslovima neizvjesnosti), čiji su autori i urednici Vlado Azinović, Mirza Buljubašić i Nejra Veljan, uz doprinos istraživačica iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Kosova i Sjeverne Makedonije.
Više od deset godina nakon odlaska prvih državljana Zapadnog Balkana na ratišta u Siriji i Iraku, institucije u regionu suočavaju se s novom fazom odgovora na nasilni ekstremizam. Nakon krivičnog gonjenja i izdržavanja zatvorskih kazni, značajan broj osuđenih osoba već se vratio u svoje zajednice, dok će drugi biti otpušteni u narednim godinama. U takvim okolnostima, pitanje više nije samo kako procesuirati i kazniti počinioce, nego i kako procijeniti njihovo udaljavanje od nasilja, pripremiti povratak u zajednicu i osigurati odgovarajući nadzor i podršku.
Publikacija se temelji na kvalitativnom istraživanju provedenom tokom 2025. godine u četiri zemlje Zapadnog Balkana. Kroz intervjue sa zatvorskim osobljem, psiholozima, psihijatrima, socijalnim radnicima, službenicima nadležnim za nadzor, predstavnicima institucija i organizacija civilnog društva, te analizu relevantne dokumentacije, istraživački tim ispitao je kako se u svakodnevnoj institucionalnoj praksi prepoznaju i procjenjuju promjene kod osoba povezanih s nasilnim ekstremizmom.
Šta pokazuje istraživanje?
Jedan od najvažnijih nalaza jeste da poštivanje zatvorskih pravila, saradnja s osobljem ili učešće u rehabilitacijskim programima ne predstavljaju sami po sebi dokaz da je osoba napustila ekstremistička uvjerenja ili trajno odustala od nasilja. Takvo ponašanje može odražavati stvarnu promjenu, ali i prilagođavanje zatvorskim uslovima, očekivanjima institucija ili pogodnostima koje osoba može ostvariti.
Istraživanje također pokazuje da među stručnjacima ne postoji uvijek saglasnost o tome šta bi trebalo predstavljati dokaz napuštanja nasilnog ekstremizma. Dok neki očekuju jasno odbacivanje ranijih ideoloških uvjerenja i prihvatanje odgovornosti za počinjena djela, drugi smatraju da je realnije procjenjivati odustajanje od nasilja, prekid veza s ekstremističkim mrežama i stabilnost ponašanja tokom vremena.
Uporedna analiza otkriva značajne razlike među četiri zemlje.
U Bosni i Hercegovini postoje relativno razvijene procedure dokumentovanja i multidisciplinarne procjene, ali stručnjaci izražavaju ozbiljne sumnje u mogućnost razlikovanja stvarne promjene od prilagođavanja zatvorskom okruženju. U Albaniji procjene se u velikoj mjeri oslanjaju na neposredno posmatranje, psihološki rad i profesionalno iskustvo, dok je primjena specijaliziranih instrumenata ograničena. Na Kosovu posebno je izražena uloga nadzora i podrške u zajednici, naročito u slučajevima žena povratnica, gdje se promjene procjenjuju i kroz porodične odnose, svakodnevno funkcionisanje i saradnju s institucijama. U Sjevernoj Makedoniji istraživanje ukazuje na raskorak između strateških opredjeljenja i stvarnih kapaciteta institucija, uključujući nedostatak specijaliziranog osoblja i ograničene mogućnosti kontinuirane procjene.
Uprkos razlikama, zajednički izazov svim zemljama predstavlja ograničena mogućnost institucija da pouzdano utvrde šta promjene u ponašanju znače i hoće li se one održati nakon izlaska iz zatvora.
Posebna pažnja posvećena je periodu neposredno prije i nakon otpusta, kada institucije moraju donijeti odluke na osnovu nepotpunih informacija. Istraživanje pokazuje da se upravo u ovom periodu mogu pojaviti promjene u ponašanju koje je teško protumačiti, dok nedovoljna razmjena informacija između zatvorskih ustanova, službi nadzora i lokalnih institucija dodatno otežava praćenje individualnih slučajeva.
Šta je potrebno promijeniti?
Publikacija ukazuje na potrebu za jačanjem saradnje između institucija, boljom razmjenom i kontinuitetom informacija, dodatnom stručnom podrškom zatvorskom osoblju, kao i razvijanjem individualiziranih pristupa rehabilitaciji i reintegraciji.
Autori posebno naglašavaju da unapređenje procjena ne zavisi isključivo od novih instrumenata i procedura. Jednako su važni kontinuirani rad s pojedincima, razumijevanje psiholoških i porodičnih okolnosti, dostupnost podrške nakon izlaska iz zatvora i mogućnost da institucije preispitaju ranije procjene na osnovu novih informacija.
Osnovna poruka istraživanja jeste da nijedna institucija ne može sa sigurnošću potvrditi unutrašnju promjenu osobe niti predvidjeti njeno buduće ponašanje. Međutim, institucije mogu donositi bolje obrazložene, odgovornije i transparentnije procjene, uz jasno prepoznavanje njihovih ograničenja.
Publikacija je namijenjena istraživačima, donosiocima odluka, pravosudnim i sigurnosnim institucijama, stručnjacima koji rade na rehabilitaciji i reintegraciji te međunarodnim partnerima uključenim u prevenciju i suzbijanje nasilnog ekstremizma.
Istraživanje i publikacija realizirani su uz podršku Ambasade Kraljevine Nizozemske u Sarajevu. Sadržaj publikacije isključiva je odgovornost autora i ne odražava nužno stavove donatora.
Publikacija je dostupna na engleskom jeziku.
