Maja Radević
novinarka iz Sarajeva i istraživačica regionalne mreže za zaštitu medijskih sloboda i sigurnosti novinara SafeJournalists
Kada je krajem oktobra 2025. godine uhapšen 55-godišnji Sarajlija Amir Pašić Faćo zbog sumnje da je putem društvenih mreža počinio krivično djelo psihičkog nasilja, duboko podijeljene reak-cije javnosti u Bosni i Hercegovini otvorile su pitanje koje evropske države pokušavaju riješiti već gotovo dvije decenije: gdje završava sloboda govora, a počinje digitalno nasilje?
Tužilaštvo Kantona Sarajevo tereti Pašića da je tokom 2025. godine putem TikToka i YouTubea, koristeći psovke i uvrede, vrijeđao dostojanstvo četiri novinarke, zamjenice ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Duške Jurišić i federalnog ministra unutrašnjih poslova Rame Isaka, čime je, prema navodima iz optužnice, narušio njihov psihički integritet. Njegove objave na društven-im mrežama Tužilaštvo je opisalo kao “intenzivne, senzacionalističke, vrlo uvredljive i ponižava-juće“, uz tvrdnju da su bili usmjereni na povredu ličnosti oštećenih osoba. (Detektor.ba, Podignuta optužnica protiv Amira Pašića zbog psihičkog nasilja, 13.01.2026.)
Amir Pašić je prva osoba protiv koje je podignuta optužnica na osnovu novih odredbi Krivičnog zakona Federacije BiH kojima su uvedeni mehanizmi za procesuiranje digitalnog i psihičkog nasilja. Ishod ovog slučaja, u kojem je trenutno u toku suđenje pred Općinskim sudom u Saraje-vu, umnogome će odrediti buduću sudsku praksu pristupa i sankcionisanja online nasilja.
Izmjene zakona koje su stigle sa zakašnjenjem
Bosna i Hercegovina dugo je bila među rijetkim evropskim državama koje nisu imale jasno raz-vijene krivičnopravne instrumente za suočavanje sa sofisticiranim oblicima digitalnog uznemir-avanja. Prijetnje smrću bile su kažnjive i ranije, međutim, savremeno online nasilje sve rjeđe se javlja u formi direktnih prijetnji, a mnogo češće se sastoji od višemjesečnih kampanja ponižavan-ja, javnog ismijavanja, seksualizovanih uvreda, objavljivanja privatnih informacija, koordiniranih napada i sistemskog uznemiravanja. Takvi obrasci ponašanja ostavljaju ozbiljne psihološke posl-jedice na žrtve, ali ih je do sada bilo veoma teško procesuirati kroz postojeće zakonske odredbe.
Evropska unija posljednjih godina razvija regulatorni okvir kojim pokušava usmjeriti države članice, ali i kandidatkinje za EU da tretiraju digitalno nasilje kao stvarni sigurnosni problem, a ne samo kao “nuspojavu“ interneta. Uvođenjem izmjena Krivičnog zakona i Federacija BiH sada započinje primjenu tih smjernica. Međutim, ključni problem je što ulazi u taj prostor gotovo bez ikakve sudske prakse, iskustava i jasnih kriterija koje su druge evropske države gradile godinama.
“Potrebno je još mnogo raditi na podizanju svijesti građana da internet nije mjesto gdje možete da govorite šta god hoćete. Kod nas se na društvenim mrežama uspostavila čitava ‘kultura’ neprihvatljive komunikacije, uvreda na daljinu, optužbi i osuda bez dokaza, diskvalifikacije bez argumenata. Ponekad mi se čini da ljudi misle da im je komunikacijski dozvoljeno sve ako brane nešto za šta vjeruju da je dobro i časno ili ako govore iz pozicije u kojoj se predstavljaju ili osjećaju kao žrtve”, kaže novinarka i aktivistica za zaštitu ljudskih prava Rubina Čengić.
U članu 181b. (Psihičko nasilje) Krivičnog zakona Federacije BiH se navodi: “(1) Ko zlostavlja dru-gog ili prema njemu postupa na način kojim se vrijeđa ljudsko dostojanstvo i time naruši njegov psihički integritet, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine. (2) Ako je djelo iz stava (1) ovog člana učinjeno prema djetetu ili prema osobi posebno ranjivoj zbog teže tjelesne ili duševne smetnje ili iz mržnje ili putem informaciono – komunikacijske tehnologije, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.” (Zakon o izmjenama i dopunama KZ FBiH, koji je usvojio Parlament FBiH na sjednici Predstavničkog doma od 23.07.2025. godine i na sjednici Doma naroda od 16.06.2025. godine)
Republika Srpska je u odnosu na Federaciju posljednjih godina znatno agresivnije intervenisala u oblasti regulacije govora na internetu, iako kroz drugačiji pristup. U Krivičnom zakoniku RS ne navodi se digitalno nasilje kao posebno krivično djelo, ali se nasilje i uznemiravanje putem inter-neta i društvenih mreža procesuiraju kroz više različitih krivičnih djela koja štite sigurnost, čast i privatnost. (Krivični zakonik RS, čl. 150., 156., 208., 209., 359.) Najviše pažnje izazvale su izmjene Krivičnog zakonika Republike Srpske iz 2023. go-dine kojima je ponovo kriminalizovana kleveta. Vlasti entiteta RS tvrdile su da je cilj ovih zakon-skih izmjena zaštita građana od lažnih optužbi, kampanja blaćenja i sve učestalijih zloupotreba društvenih mreža. S druge strane, domaće i međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava upozoravale su da bi takva rješenja mogla imati ozbiljan “efekat zastrašivanja“ na novinare, ak-tiviste i kritičare vlasti. Do kraja oktobra 2025. evidentirano je više od 218 krivičnih prijava za kle-vetu u Republici Srpskoj, a 38 njih bilo je usmjereno protiv novinara/ki. (Podaci Udruženja BH Novinari – Linije za pomoć novinarima)
Iako su izmjene krivičnih zakona u procesuiranju online nasilja potrebne i dobrodošle, Čengić up-ozorava kako treba biti na oprezu da lokalne vlasti vođene tim trendovima ne uspostave rigidna pravila za ponašanje na internetu – poput onoga što se trenutno dešava u Kaknju, gdje je izdato 11 prekršajnih naloga zbog vrijeđanja, prijetnji i govora mržnje na društvenim mrežama u godinu dana otkako je ova općina donijela Odluku o javnom redu i miru (Službene novine Općine Kakanj br.5/25) koja policiji daje takve ovlasti.
Veliki broj osoba koje se u “stvarnom“ svijetu ponašaju ne samo u skladu sa zakonom već i civili-zacijski pristojno, u digitalnom svijetu prelaze svaku granicu, smatra pravni stručnjak i član Up-ravnog odbora Evropske akademije prava Arben Murtezić.
“Ono što je savremeni trend, globalno i u EU, jeste da se uvode nova i razrađuju postojeća krivič-na djela kao što su cyberstalking i cyberbulling, odnosno online proganjanje koje se, između os-talog sprovodi kroz sistematsko slanje poruka, uhođenje i kreiranje lažnih profila radi uznemir-avanja. Zatim, doxing – javno objavljivanje privatnih podataka (adrese, broja telefona, lokacije škole djeteta…) s ciljem da se na žrtvu navuče bijes javnosti ili joj se ugrozi bezbjednost. Pose-ban je problem osvetnička pornografija, odnosno dijeljenje intimnih snimaka bez pristanka što je, recimo, u Federaciji kriminalizovano prošle godine“, kaže Murtezić.
Zanimljivo je da su se zakonske regulative govora na internetu u Republici Srpskoj i Federaciji BiH razvijale u dva različita pravca. Dok je RS fokus stavila na zaštitu ugleda, reputacijsku štetu i sam sadržaj uvredljivog govora, Federacija BiH naglasak stavlja na zaštitu psihičkog integriteta, emo-cionalnu štetu i posljedice digitalnog nasilja. Međutim, oba pristupa suočavaju se sa istim prob-lemom: kako spriječiti zloupotrebe bez ugrožavanja slobode izražavanja.
Evropski sud za ljudska prava (ESLJP) već godinama pokušava definisati tu granicu.
“Delfi protiv Estonije“ – presuda koja je promijenila Evropu
Godine 2015. ESLJP potvrdio je presudu u predmetu Delfi AS protiv Estonije (Presuda Evropskog suda za ljudska prava “Delfi AS v. Estonia“) u korist Estonije, a nakon žalbe internetskog portala Delfi koji je u matičnoj zemlji osuđen za klevete objavljene na njihovim stranicama, ali u komentarima čitalaca. U žalbi Evropskom sudu medij se branio argumentom da komentare nisu napisali novinari niti urednici, nego korisnici, odnosno čitao-ci. Međutim, Sud nije prihvatio takvo obrazloženje, naglasivši da digitalni prostor nije zona bez pravila i da zaštita slobode izražavanja ne podrazumijeva zaštitu prijetnji, govora mržnje i oz-biljnog uznemiravanja. Ova presuda smatra se jednom od najvažnijih prekretnica u evropskom pristupu regulaciji interneta – po prvi put je najviša sudska instanca na evropskom nivou potvr-dila da sloboda izražavanja može (i treba) biti ograničena kada ugrožava dostojanstvo i sigurnost drugih osoba.
Sličan slučaj dogodio se u Francuskoj. Julien Sanchez, lokalni političar krajnje desnice i kandidat na parlamentarnim izborima, objavio je status na Facebooku ispod kojeg su drugi korisnici počeli ostavljati islamofobne i rasističke poruke. Sanchez ih nije napisao – ali ih nije ni uklonio. Francus-ki sudovi kaznili su ga zbog podsticanja mržnje, a predmet je završio pred Evropskim sudom za ljudska prava. Godine 2023. ESLJP je potvrdio odluku francuskih vlasti i zaključio da nije došlo do povrede slobode izražavanja. Ključni argument bio je da je riječ o političaru koji je tokom izborne kampanje koristio javno dostupan profil, te da je imao obavezu reagovati kada su se na njegovom profilu pojavili komentari koji sadrže govor mržnje. (Sažetak presude ESLJP “Sanchez protiv Francuske” od 15. maja 2023.)
Presuda je izazvala ozbiljne podjele među pravnim ekspertima. Kritičari su upozorili da bi takav pristup mogao dovesti do “preventivne autocenzure“ u kojoj će političari, mediji i korisnici iz straha uklanjati i potpuno legitimne komentare. Ipak, Sud je poslao jasnu poruku: digitalni pros-tor podrazumijeva i određeni stepen odgovornosti.
Ovdje je važno naglasiti jednu ključnu razliku: govor mržnje i uvreda su dvije različite stvari. Krivični zakon BiH i entitetski zakoni, kao i zakoni u drugim evropskim državama, prepoznaju govor mržnje kao krivično djelo, ali vrijeđanje dostojanstva i narušavanje psihičkog integriteta kroz psovke i uvrede po prvi put su zakonskim izmjenama prošle godine uvedeni u KZ FBiH.
Šta je zajedničko navedenim slučajevima iz Francuske i Estonije i slučaju sarajevskog “influen-sera” Amira Pašića Faće? Suštinski, svi su procesuirani zbog iste stvari – nikome nisu lično ek-splicitno prijetili, ali su optuženi da su svojim objavama stvorili digitalni prostor koji je proizvo-dio nasilje.
“Sloboda izražavanja je pravo koje najmanje trpi ograničenja. Drugim riječima, za sva prava važi princip da se mogu ograničiti onoliko koliko je to neophodno u demokratskom društvu. Kada je sloboda izražavanja u pitanju to je posebno naglašeno. Kriminalizacija određenih vrsta govo-ra, pored govora mržnje, postoji u nekim demokratskim zemljama, u nekima ne. Međutim, ono što je zajedničko je da se takva djela rijetko, gotovo nikad ne procesiraju“, kaže Arben Murtezić.
Dodaje i da Evropski sud za ljudska prava primjenjuje standardno pravilo da javne ličnosti mora-ju tolerisati daleko veći stepen kritike, pa čak i uvreda, nego ostali građani.
“Oni su sami izabrali da budu pod lupom javnosti i imaju moć i medijski prostor da se odbrane. Ključ je da se odredbe koje su donesene kroz ove izmjene KZ u Federaciji koriste samo i isključi-vo u svrhu zbog kojih su donesene“, zaključuje Murtezić.
Iskustva iz regiona – sankcije i sudska praksa
Srbija je među prvim državama regiona počela razvijati krivičnopravne mehanizme protiv prijet-nji na internetu.
“Zakonska regulativa je dobra, iako uvek postoji mogućnost da se unapredi, ovakva kakva je tre-nutno daje dovoljno osnova za procesuiranje različitih slučajeva. Međutim, problem je u imple-mentaciji zakona sa jedne strane, ali i tumačenju pojedinih elemenata krivičnih dela od strane tužilaca. Tu najviše neslaganja imamo kada je u pitanju krivično delo ugrožavanje sigurnosti, odnosno pretnja, jer tužilačka i sudska praksa je takva da se procesuiraju samo direktne pretn-je, tipa “ubiću te”, dok se one koje su izrečene npr. u kondicionali ne procesuiraju. Tumačenje se svodi na jezičko, a potpuno se zanemaruje kontekst u kojem su pretnje izrečene ili od koga potiču pretnje”, kaže pravnica Marija Babić iz Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS).
Paralelno sa procesuiranjem slučajeva online nasilja i prijetnji, u Srbiji se razvijala i potpuno dru-gačija rasprava. Dio pravne zajednice i nevladinih aktivista počeo je upozoravati na rizik da drža-va pod izgovorom zaštite građana uvodi mehanizme za kontrolu legitimne kritike vlasti. Rasprave o online nasilju vrlo brzo se pretvaraju u debatu o političkim slobodama, a to je upravo ono što se dešava i u BiH u slučaju Pašić.
“Ne postoje preventivni mehanizmi niti adekvatne sankcije za sadržaje koji se objavljuju na društvenim mrežama i portalima, pa samim tim izostaje i odvraćajući efekat, zbog čega se sa takvom praksom nastavlja. Zbog toga je jako važno da se takvi slučajevi procesuiraju. Naravno, veoma je važno jasno povući granicu između slobode izražavanja i krivičnog dela. Ne može se svaki govor smatrati krivičnim delom, ali ono čemu danas svedočimo na društvenim mrežama i portalima često daleko prevazilazi okvire slobode govora. Dolazimo u situacije da veoma oz-biljni slučajevi ostaju nekažnjeni, dok se takav govor nastavlja i postaje sve prisutniji u online prostoru”, govori Babić.
U Crnoj Gori u pripremi je novi zakon kojim će se teški oblici govora mržnje kažnjavati kao zaseb-no krivično djelo. Intencija zakonodavca je slična razlozima zbog kojih su u Federaciji BiH prošle godine uvedene izmjene Krivičnog zakona – suzbijanje online nasilja, uvreda i govora mržnje, posebno prema ženama. Po Krivičnom zakoniku Crne Gore trenutno se mogu procesuirati samo osobe koje podstiču na mržnju, a novim krivičnim djelom bili bi obuhvaćeni svi koji javno ispol-javaju mržnju. (Pobjeda.me, Božović: Teški govor mržnje novo krivično djelo, 13.05.2025.)
“Zbog učestalosti online nasilja prema novinarskoj zajednici ali i generalnoj populaciji, nep-rimjerenih komentara koji su često lišeni bilo kakvog obzira ili kočnica svodeći se na lične an-imozitete i mržnju, Ministarstvo pravde Crne Gore je iniciralo uvođenje novog krivičnog dje-la Teški govor mržnje u Krivični zakonik CG i taj dokument je sad u formi nacrta. Ukoliko bude usvojen u obliku u kojem ga je ministar pravde predložio, počinioci će biti kažnjavani kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine”, objašnjava Marijana Camović Veličković, pravna eksperti-ca i predsjednica Sindikata medija Crne Gore.
Zanimljiv je primjer Republike Hrvatske koja je razvijala nešto oprezniji pristup. Tamošnji sudovi uglavnom su pravili jasnu razliku između uvrede i stvarne prijetnje. Godine 2019. Ustavni sud RH je donio presudu kojom je ukinuo presude prvog i drugog stepena, a kojima je Hrvoje Hitrec (podnosilac zahtjeva) proglašen krivim za kazneno djelo protiv časti i ugleda jer je na jednom in-ternetskom portalu bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesića nazvao “idiotom”. Ustavni sud se pozvao na praksu ESLJP u čijim predmetima su se također koristili slični izrazi i gdje je ES-LJP odlučio da se u pitanjima javnog interesa moraju tolerirati i takvi izrazi, te je zaključio da je podnosiocu zahtjeva povrijeđeno pravo slobode mišljenja i iznošenja misli prema članu 38. Us-tava RH. (Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III/1084/2015 od 10. decembra 2019) Dakle, Sud je u ovom slučaju presudio da vrijeđati nekoga i nazivati ga pogrdnim imeni-ma nije dovoljan razlog da bi se djelo kvalificiralo kao govor mržnje.
Žene kao primarne mete online nasilja
Među osobama koje se u predmetu protiv Amira Pašića navode kao oštećene nalazi se pet žena, od toga četiri novinarke i jedna javna zvaničnica. To nije slučajnost. Istraživanja u BiH i regio-nu pokazuju da su novinarke, političarke i aktivistkinje nesrazmjerno izložene digitalnom nasil-ju. Dok se napadi na muškarce uglavnom fokusiraju na političke stavove i profesionalni rad, kod žena se većinom pojavljuju seksualizirane uvrede, prijetnje silovanjem i drugim oblicima nasil-ja, vrijeđanje fizičkog izgleda i pokušaji javnog ponižavanja. Upravo zbog toga se pitanje online nasilja sve češće povezuje sa zaštitom žena u javnom prostoru. Prema podacima Udruženja BH Novinari, tokom 2025. registrovano je osam slučajeva online prijetnji i uznemiravanja novinarki, a čak polovina tih slučajeva sadržavala je elemente rodno zasnovanog nasilja.
Od presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetima Delfi protiv Estonije i Sanchez protiv Francuske do novih direktiva Evropske unije, sve veći broj zemalja u Evropi posljednjih deset go-dina postepeno napuštaju ideju interneta kao prostora bez odgovornosti. Ključna promjena sas-toji se u tome što se pažnja više ne usmjerava isključivo na sadržaj izgovorenih-napisanih riječi, već i na njihove posljedice. U tom kontekstu, novi zakonski propisi u Bosni i Hercegovini prate širi trend.
Međutim, iskustva iz EU i regiona pokazuju i da uspjeh zakonskih rješenja zavisi prvenstveno od toga da li se primjenjuju dosljedno, jednako prema svim građanima i bez političkih ili društvenih privilegija. Upravo tu leži i najveći izazov za Bosnu i Hercegovinu. Problem više nije nedostatak zakonskih mehanizama, nego nepostojanje jasnih kriterija njihove primjene. Ako novi propisi postanu sredstvo stvarne zaštite građana od digitalnog nasilja, Bosna i Hercegovina će se približi-ti evropskim standardima. A ako se budu primjenjivali selektivno, rizik od zloupotreba i naruša-vanja slobode izražavanja ostat će jednako velik kao i problem koji se pokušava riješiti.
