Dodika, koji je sada politički otpisan, a na međunarodnom nivou nepoželjan kao gost izbjegava i Vučić, a ništa drugačije nije ni s njegovim dugogodišnjim hrvatskim suradnikom u različitim projektima i poslovima: Dragan Čović se doslovno krije od njega. Finansijski podržavatelji će morati prekinuti suradnju s njim. Ostavljen je sam da priča priče o sebi svojim košarkaškim drugovima. Barem za sada moći će nesmetano bacati loptu u koš. Ali ne može sa sigurnošću znati kada će početi neugodna pitanja od međunarodnih istražitelja. Ili, povrh svega, kada će njegovi finansijski partneri početi pitati gdje je njihov novac.

Za Atlantsku Inicijativu piše: Borut Šuklje

Tog četvrtka u januaru 2022. godine znao je da je napušten. Samo jedan gost je bio za kim je žudio da mu dođe na njegovu veliku proslavu – znajući da će njegovo prisustvo opečatiti sva njihova savezništva. Bojao se također da se ovaj gost neće pojaviti u ovom ključnom trenutku. I zaista nije: srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić ga je ostavio potpuno samog. Naravno, poslao je svoju izaslanicu – ali, unatoč njenom visokom položaju, ona je bila nevažna. Tog dana sjetio se svih stvari koje je želio prešutjeti i sakriti. Sjetio se kako je sve što je dovelo do tog 9. januara počelo mnogo ranije, tog jesenjeg dana 1996. godine, kada se šetao Marriottom u Washingtonu. Tamo, u tom prestižnom hotelu, sve je bilo, barem za njega, toliko drugačije od njegove vlastite zemlje, pune ožiljaka od ratova i razbacanih mrtvih. Tada je bio svjestan da su njega odabrali jer će biti u stanju kazniti i ukloniti krivce koji su izazvali taj krvavi rat. I zaista bi se moglo reći da je Milorad Dodik bio njihov novi izabranik. U Ameriku je došao na poziv posebne vladine agencije koja je smatrala da bi on mogao uspjeti. Dodiku je bilo tek 38 godina kada su tražili novog političkog vođu bosanskih Srba.

Uklanjanje zločinačkog naslijeđa

Moj beogradski kolega, britanski ambasador Charles Crawford kazao je da su te godine bile pravo vrijeme za političare Dodikovog stila: beskompromisne i grube tipove koji će se moći nositi sa zločinačkim naslijeđem. Sam Dodik je znao isticati kako je drugačiji. Samo godinu dana nakon sastanka u Marriottu, nakon izbora krajem novembra 1997. godine, Dodik je postao premijer bosanskih Srba iako je imao samo dva zastupnika u Skupštini Republike Srpske. Imao je podršku i bošnjačkih političara. Slobodan Milošević je zahtijevao da u novu vladu budu uključeni pojedinci koji su izravno bili odgovorni za strahote rata u Bosni i Hercegovini, ali Dodik je to odbio. Kazao je Miloševiću da će počistiti kriminalce iz bivšeg režima. Dodik je osudio odgovorne za rat, optužujući Karadžića, te je nakon presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju zatražio i da se predsjednik Karadžić i bosanski srpski vojni komandant Ratko Mladić predaju Haškom tribunalu. U to vrijeme predsjednik i general bili su u lošim odnosima. Zapravo su mrzili jedan drugoga. Karadžić je vjerovao da će ga Mladić likvidirati, dok je Mladić bio uvjeren da je uklanjanje Karadžića jedini način da ga se spriječi u suprotstavljanju volji generala i naglašavanju njegove političke veličine. Nimalo ne sumnjam, ponovio je Dodik gostima – njemačkom ministru vanjskih poslova Klaussu Kinkelu i američkoj državnoj sekretarki Madeleine Albright – da oni koji su optuženi i koji se skrivaju moraju biti uhapšeni i poslati u Haag.

Nedugo nakon toga Milošević ga je označio kao stranog plaćenika, a Dodik je odgovorio da je došlo vrijeme da se Milošević oprosti od prijestolja. Tvrdio je da još od prvih dolazaka Srba na Balkan nijedan srpski car, knez, kralj ili predsjednik nije svom narodu nanio toliko nesreće ili prolio toliko krvi, odlučno odvojivši svoj narod od ostatka svijeta, kao što je to učinio Milošević. U to vrijeme Carlos Westendorp, šarmantni i izvanredni sugovornik koji je bio bivši ministar u španskoj vladi Felipea Gonzaleza, bio je međunarodni visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. Gonzaleza sam upoznao 1994. godine tokom posjete slovenskog premijera Janeza Drnovšeka Madridu. Westendorpu je u Sarajevu pomagao Pedro Sanchez, aktualni premijer Španije. Sanchezu je tada sigurno bilo manje od 30 godina i djelovao je kao neka vrsta Dodikovog evropskog zaštitnika. Obojica su bili približno iste visine (skoro dva metra), i obojica su voljeli igrati košarku. Međutim, njihovi razgovori su prvenstveno bili o važnosti Evropske unije i poštovanju vladavine prava, te o novoj, drugačijoj Bosni i Hercegovini.

Želje ruskih investitora

A onda je Dodik počeo da zaboravlja. Ili, bolje rečeno, počeo je da svoje gledište iz hotela Marriott prilagođava trenutnim okolnostima. Godina 2007.  vjerovatno je bila prekretnica, a dva događaja mi padaju na um. Visokorangirani dužnosnik američke vlade Daniel Fried došao je u posjetu Banjoj Luci. Otišao je zadovoljan, procjenjujući da je Dodik ostao vjeran svojoj staroj formi. Dodik je uvjerio Frieda da je spreman podržati odluku o nezavisnosti Kosova. (Kasnije, kada dokumenti koji su ovo zabilježili na neki način postanu dostupni, Dodik je tvrdio da je to sve američka laž.) Također, 2007. godine Dodikova vlada je prodala Telekom Republike Srpske Srbiji. Finansijska nagrada je bila dobra i istovremeno je poslala jedan politički signal o mogućnosti investiranja u Banju Luku. Među prvima su to učinili Miroslav Mišković, vlasnik Delta Holdinga, i Miodrag Babić, predsjednik Upravnog odbora farmaceutskog giganta Hemofarma. Odmah nakon toga Dodik je počeo razumijevati želje Rusije u pogledu investiranja u bosanskohercegovačku energiju: omogućeno im je da kupe rafineriju nafte u Bosanskom Brodu – kada nije bilo potpuno jasno ko je kupuje ili čiji je to novac, te odmah nakon toga fabriku motornih ulja u Modriči. Od prihoda od prodaje Dodik je oformio novi investicijski i razvojni fond Republike Srpske. Uz političku moć stekao je i finansijsku snagu – koja ga je iznenadila. Možda mu to nikad i nije bilo izvan dosega, ali počeo je primjenjivati staru Miloševićevu taktiku: napravi problem, a onda uvjeri evropske političare da se problemi jedino mogu riješiti suradnjom s Dodikom. Počeo je pozivati na raspisivanje referenduma kako bi se odlučivalo o svim stvarima, uključujući i o izlazu Republike Srpske iz države Bosne i Hercegovine. Pritom je cijelo vrijeme znao da referenduma neće biti. A posebno, Dodik je znao sudbinu svojih prethodnika – i ovdje vas moram podsjetiti na jednu priču koja seže gotovo trideset godina unatrag, a koja je Dodika snažno i stalno opterećivala.

Postoje naravno razlike između događaja koji su opisani ovdje i moramo ih razumjeti pojedinačno i odvojeno, i ne izjednačavati ili upoređivati njihove glavne likove previše brzo. Prvi čovjek, kada je saznao za vijesti, udario je glavom – ali takva milost, koja je u najmanju ruku dala jedan trenutak nesvjesnosti, nije darovana drugom čovjeku. Niti bismo trebali zanemariti činjenicu da u prvom slučaju naš glavni lik nije mogao, kada se prvi put probudio, shvatiti poruku koju će čuti kasnije toga dana – dok je naš drugi glavni lik bio sedam dana unaprijed upozoren o većini onoga što mu je naknadno rečeno.

Uloga Srpske pravoslavne crkve

U prvom slučaju, predsjednik Skupštine bosanskih Srba Momčilo Krajišnik nije mogao znati šta se bijaše desilo u novembru 1995. godine jer je manje ili više mirno spavao kada se to događalo. Čak je i u svojim snovima znao da je uvijek potpuno suvišan. Osjećao se tako još otkako se uključio u mirovne pregovore o okončanju rata u Bosni. Kad god bi se sklapali dogovori o zaustavljanju ubijanja, na Miloševićev zahtjev bio bi ispraćen iz sobe. Takav slučaj je bio i tog ponedjeljka u tri sata ujutro kada je Warren Christopher, američki državni sekretar, želio razgovarati sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem. Pregovori u Dejtonu, američkoj vojnoj bazi, bili su pri kraju i niko nije znao da li će biti uspješni ili ne. Christopherov zahtjev Miloševiću bio je da bosanskim pregovaračima preda naselje Vogošću i brda oko Sarajeva s kojih su srpske snage granatirale grad. Njegov odgovor je bio kratak, kao i cijeli taj jutarnji sastanak: OK, kazao je Milošević, dadnite im i to, ali neka to bude zadnja stvar koju traže od nas. Onda su malo odspavali. Ujutro je srbijanski predsjednik dao nalog svom ministru vanjskih poslova Milanu Milutinoviću da obavijesti Krajišnika o novom dogovoru (u Dejtonu su svi bili smješteni veoma blizu). Otišli su da pokucaju na vrata Krajišnikove hotelske sobe. Dok je stajao nestrpljivo u hodniku, rečeno mu je da je predsjednik Milošević odvojio Vogošću i brda iznad Sarajeva od teritorije Republike Srpske u skladu s američkim zahtjevom. Čuvši tu neočekivanu vijest, Krajišnik se onesvijestio, srušio se na pod i udario glavom.

Četiri godine kasnije, 15. marta 1999. godine, slovenski premijer Janez Drnovšek primio je patrijarha Pavla, koji se vraćao u Beograd iz posjete Italiji. Patrijarh se obradovao toplom prijemu u Sloveniji. Tokom njihovog razgovora Pavle je spomenuo da je posredovao u sporu između Miloševića i Radovana Karadžića i da je bio supotpisnik sporazuma oko sastava dejtonskog pregovaračkog tima, koji je isključio Karadžića i generala Ratka Mladića iz delegacije (Milošević nije želio da ih sluša u Americi). Dio vodstva Srpske pravoslavne crkve je stoga optužio patrijarha da je bio suučesnik u predaji Vogošće i sarajevskih brda, da je izdao Republiku Srpsku. To ga je očito opterećivalo. S druge strane, nikada se u javnosti nije pojavio opterećen činjenicom da je Srpska crkva pod njegovim vodstvom dala punu podršku Karadžićevim snagama tokom cijelog rata u Bosni i da je poricala postojanje koncentracionih logora, kampova za silovanje i neselektivno ubijanje civila od strane srpskih snaga. Čak i nakon genocida u Srebrenici, Srpska pravoslavna crkva nikada nije priznala zločine počinjene nad nesrpskim civilima, niti se izvinila za ulogu koju je Crkva imala u poticanju na te zločine.

Američka crna lista i sankcije

Krajem ljeta 2021. godine Milorad Dodik je najavio da će proces secesije Republike Srpske od jedinstvene i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine početi najkasnije u novembru, da će on razmontirati Dejtonski mirovni sporazum. Nastavio je ponavljati takve poruke na svim dostupnim društvenim medijima, prenoseći to unaokolo svakome ko bi slušao – baš kao da je tražio političke saveznike. Prije svih, ruski predsjednik Vladimir Putin mu nije bio voljan poslati ohrabrujuću poruku koju bi on mogao iznijeti javnosti. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić se također povukao u pozadinu. Dodikov treći prijatelj, Viktor Orban, došao je šestog novembra u privatnu posjetu u pratnji mađarskog ministra vanjskih poslova. Teško je razumjeti razloge ove iznenadne posjete, ali treba spomenuti da je Orban samo nekoliko dana ranije razgovarao s visokim predstavnikom za BiH Christianom Schmidtom. Možda je Dodiku htio prenijeti upozorenja koja je čuo. Oni su ručali u subotu u restoranu Kej pored rijeke Vrbas – otprilike na pola puta između aerodroma u Laktašima, gdje je Orbanov avion sletio, i Banje Luke. Cijelo područje policija je zatvorila i, naravno, nije bilo objašnjenja o svrsi sastanka. Narednog dana, u nedjelju navečer, Dodik je već bio u Ljubljani na večeri sa slovenskim premijerom Janezom Janšom. Budućnost Bosne i Hercegovine leži u poštivanju teritorijalnog jedinstva i postojećeg ustavnog poretka, jasno mu je rečeno, kao i u članstvu u Evropskoj uniji. Stoga njegov povratak kući nije bio veoma ugodan – a bilo je to tek nekoliko sati prije tog ključnog dana.

U ponedjeljak, 8. novembra 2021. godine, u Sarajevo je stigao specijalni izaslanik američkog državnog sekretara za Balkan Gabriel Escobar. Manje od dvije sedmice ranije Escobar se bijaše pitao da li uopće da se susretne s Dodikom imajući u vidu njegovu ulogu u korupciji i potkopavanju centralnih institucija u Bosni i Hercegovini. Escobar je također opisao Dodika kao čovjeka koji je jedino zainteresiran za zaštitu svoje vlastite moći i novca. Upozorio je druge da ne nasjedaju na njegovu retoriku ili da sarađuju s njim jer Dodikove najave unose nestabilnost u regiji. Posebno zbog toga što je Dodik najavio da će do kraja novembra 2021. godine povući suglasnost Republike Srpske na sporazum o Oružanim snagama Bosne i Hercegovine, kao i da će poništiti zakone o Tužilaštvu BiH, Poreznoj upravi, Državnoj agenciji za istrage i zaštitu, te o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH. Escobar se tog ponedjeljka susreo s Dodikom, koji ga je uvjerio da će biti veoma kooperativan. Sastanak je očigledno bio uspješan. Dodik je zaboravio na sve krucijalne stvari koje je najavio. 

Za razliku od Krajišnika, Dodik se na početku sastanka nije onesvijestio, srušio ili udario glavom. Već je otprilike znao šta će čuti, pa je samo klimnuo Escobaru. Od stotinu i četrdeset zakona koje bi Skupština Republike Srpske trebala donijeti na novembarskom zasjedanju, na stolu su ostale samo četiri odluke bez pravne snage. U januaru 2017. godine američke vlasti stavile su Dodika na takozvanu crnu listu zbog prijetnji koje je predstavljao mirovnom sporazumu postignutom u Dejtonu. Prema pisanju Washington Posta, Republika Srpska je postala osmi najveći klijent lobističkih servisa u glavnom gradu Sjedinjenih Država. Dodik je prvo angažirao urede Picard, Kentz & Rowe, a potom se obradovao predsjedničkoj pobjedi Donalda Trumpa. Uloga lobista dodijeljena je bivšim Trumpovim savjetnicima u izbornoj kampanji, prvenstveno Jasonu Osborneu. Ali, četiri godine kasnije, Trump je izgubio izbore.

Bidenova poruka

Dana 17. maja 2021. godine, domaćini njegovog boravka u hotelu Marriott u Washingtonu su otišli da posjete Bosnu – u Dodikov rodni grad Banju Luku. Počele su velike zajedničke vojne vježbe američke i bosanskohercegovačke vojske. Američka politika vraća se na Balkan s predsjednikom Bidenom. To je bila prva poruka – dok je druga bila da su granice Bosne i Hercegovine nepromjenljive. Dodik je pragmatičan političar i trebao je shvatiti takve poruke, ali nije. Američka administracija uvela je finansijske sankcije i njemu i njegovom sinu. Barem u Republici Srpskoj, mediji pod kontrolom Dodika željeli su stvoriti dojam da bi zajedno s Vučićem i uz pomoć Orbana mogli sve pomesti pod tepih. Dogodilo se potpuno suprotno: Vučić također izbjegava Dodika, koji je sada politički otpisan, a na međunarodnom nivou nepoželjan kao gost. Ništa drugačije nije ni s njegovim dugogodišnjim hrvatskim suradnikom u različitim projektima i poslovima: Dragan Čović se doslovno krije od njega. Nema više ni rođendanske zabave na koju bi Dodik ranije doletio helikopterom i na kojoj je dočekivan sa svim počastima. Odjednom, kao što se i mislilo, Čović je zaboravio na njihova krvna bratstva. Finansijski podržavatelji će morati prekinuti suradnju s njim. Dodik je ostavljen sam da priča priče o sebi svojim košarkaškim drugovima. Barem za sada moći će nesmetano bacati loptu u koš. Ali ne može sa sigurnošću znati kada će početi neugodna pitanja od međunarodnih istražitelja. Ili, povrh svega, kada će njegovi finansijski partneri početi pitati gdje je njihov novac.

O autoru:

Borut Šuklje je slovenski novinar, dužnosnik, skupštinski zastupnik, diplomat, književnik i političar. Godine 1990. Šuklje je ušao u Narodno vijeće Slovenije kao član Socijalističke stranke. Tokom 1990. i 1992. bio je direktor programa na RTV Slovenija. U razdoblju od 1994. do 1996. bio je ministar kulture Republike Slovenije; 1996. -1999. generalni sekretar Republike Slovenije; Od 1999. do 2001. bio je ministar unutarnjih poslova Republike Slovenije, a 2001. je imenovan za ambasadora Slovenije u SRJ. Godine 2004. dijagnosticiran mu je rak koji je uspješno pobijedio. Danas je međunarodni savjetnik za područje jugoistočne Europe i zapadnog Balkana, te direktor Agencije za strateške studije, specijalizirane za pružanje usluga poslovnog i upravljačkog savjetovanja slovenskim i stranim tvrtkama u razvoju i implementaciji njihovog projekta u jugoistočnoj Europi.