Autor: Dejan Šajinović
Sa čisto racionalnog stanovišta, članstvo u NATO-u je jedina održiva opcija za Bosnu i Hercegovinu (BiH), a kako je profesor Turčalo objasnio u svom izvanrednom eseju na tu temu, olakšalo bi i druge vitalne integracije za ovu zemlju. Međutim, činjenica je da rasprava o NATO-u u BiH nikada nije bila isključivo racionalna, a politike u većini zemalja rijetko su ukorijenjene samo u racionalnosti. Mnogi historičari tvrde da je tok historije rijetko bio racionalan, i da je umjesto toga bio oblikovan utiscima, emocijama, mitovima i uvjerenjima. To je tačno u slučaju BiH i NATO-a, a put ove zemlje ka integraciji prepun je emocionalnih i razdornih pitanja, razjedinjujući različite dijelove stanovništva.
Stoga su izazovi koji okružuju NATO integracije BiH značajni i teški. Kao što sam uvijek tvrdio, BiH mora ostati demokratska i inkluzivna, što znači da sve zainteresirane strane moraju ne samo biti slobodne da se izraze, nego ih i lideri moraju uzeti u obzir kada formuliraju i izvršavaju političke odluke. Ne mogu se npr. zanemariti negativni stavovi o članstvu u NATO-u koji potiču iz Republike Srpske. Na kraju krajeva, svaki građanin ima pravo da pogriješi. U demokratiji se svaki glas čuje, pod uslovom da poštuje druge.
U praktičnom smislu, to stvara „zastoj“ u demokratskom procesu donošenja odluka, posebno u kontekstu trenutne ustavne strukture BiH, a ne samo u pitanjima vezanim za NATO. Međutim, dok neko ne smisli bolji i efikasniji model, „zaglavili“ smo sa demokratijom u zapadnom stilu, a dok se ne razvije politička volja za stvarne reforme, zaglavili smo sa dejtonskom strukturom; i morat ćemo naučiti da živimo sa oboje. Dakle, pitanje je: ako je u interesu svih građana BiH da se zemlja približi NATO-u, kako se protivljenje tome može prevazići na inkluzivan i demokratski način?
Kako ja to vidim, odgovor leži u historiji i već je testiran kroz stoljeća. Jednostavno rečeno, odgovor je liderstvo. Efikasno liderstvo može zatvoriti jaz između donošenja odluka i neslaganja tako što će prepoznati nemogućnost postizanja potpunog konsenzusa, ostajući posvećeno smislenom učešću svih građana, i može inspirirati neke ljude da usvoje nove poglede i načine obavljanja stvari. Čak i u demokratijama gdje vlada većina, društveni napredak se često ostvaruje zahvaljujući liderima koji osporavaju volju te većine i uvjeravaju ljude da eksperimentiraju sa novim društvenim poretkom.
Postoje primjeri lidera u privatnom sektoru koji su također predložili nove ideje prije nego što ih je opći konsenzus sustigao. Uzmimo za primjer pokojnog osnivača Applea Stevea Jobsa, čiju je ideju za razvoj ekrana osjetljivih na dodir za pametne telefone industrija u početku odbacila, pretpostavljajući da će biti glomazni, teški za upotrebu i da će trošiti previše baterije. Jobs je ipak brzo napredovao i ostvario svoju viziju na spektakularan način, dokazujući ne samo da skeptici nisu u pravu, nego pokrećući i tehnološku revoluciju.
Isto tako, kada se inovativno ili napredno razmišljanje javlja u društvenoj i političkoj sferi, ono nije uvijek praćeno većinskom podrškom. Na nekim mjestima, usvajanje zakona koji štite prava LGBTQ osoba demonstracija je navedenog u današnje vrijeme. Npr., uprkos protivljenju mnogih građana u BiH, ovi zakoni su neophodni kako bi se osiguralo da država garantira i provodi ista prava za sve, kao što to nalažu principi demokratije. Zakon često funkcionira na ovaj način, kako bi se provele vrijednosti koje možda ne poštuje cijelo društvo, ali su od suštinskog značaja za održavanje demokratskog društvenog poretka.
Da se vratimo pitanju pristupanja BiH NATO-u: jasno je da se moraju promovirati njegove praktične prednosti, ali i da su za napredak procesa potrebni vizionarsko liderstvo i hrabro donošenje odluka. To će neminovno naići na protivljenje, kritike, a možda čak i aktivni (nenasilni) otpor, ali to je demokratski način; svako je slobodan da učestvuje, da politički djeluje i da iznese svoju viziju, pod uslovom da poštuje zakon i osnovna ljudska prava drugih. U funkcionalnoj demokratiji, održavanje ovih sloboda i prava u ravnoteži trajni je cilj. Ipak, demokratija također počiva na temeljima demokratski izabranih i imenovanih zvaničnika, kao i na profesionalnoj državnoj upravi, koja funkcionira na odgovoran način za dobrobit cijelog društva. Ponekad to znači donošenje odluka čak i ako su nepopularne kod nekih aktera. I to je demokratski način.
U tom smislu, zemlja i njeni građani su poput aviona punog putnika, od kojih svaki „glasa“ o tome gdje i kada želi letjeti, ali ostavljaju pilotu da ih tamo odveze na siguran način. U slučaju lošeg vremena ili vanredne situacije tokom putovanja, pilot ne traži od putnika mišljenje o tome kojim putem da krene kako bi izbjegao oluju ili gdje da sleti. Nakon što putnici kupe karte i ukrcaju se u avion, prepušteni su na milost pilotu da ih sigurno preveze. Ako pilota i posadu obavezuje dovoljan broj propisa o sigurnosti letenja, putnici mogu razumno pretpostaviti da će se poštovati odgovarajući protokoli kako bi se osiguralo najbolje donošenje odluka u njihovo ime.
U BiH, svaki građanin – bilo da živi u Republici Srpskoj ili Federaciji, bilo da se identificira kao Srbin, Hrvat, Bošnjak, Bosanac ili drugo – u konačnici želi istu stvar: sigurnost, stabilnost, obećavajuću budućnost za sljedeću generaciju i priliku za napredak. Svaki izabrani (ili imenovani) zvaničnik u BiH treba biti zaokupljen načinima da to ostvari za sve građane, a sve politike koje donosi trebaju s bazirati na tome. Ovi zvaničnici upravljaju avionom, a građani su njihovi putnici. Stoga, kada se radi o članstvu u NATO-u, ti zvaničnici moraju pojasniti da sam NATO nije cilj, nego neophodno sredstvo za ispunjavanje sigurnosnih interesa svih građana u BiH.
Neki će reći da bi zemlja trebala održati referendum o članstvu u NATO-u, predajući kontrolu nad avionom putnicima. Ipak, trenutna ustavna struktura BiH čini istinski reprezentativan referendum neizvodljivim, a s obzirom na nedostatak širokog javnog konsenzusa o tom pitanju, vjerovatno bi nas vratio na sam početak. To liderima u BiH ostavlja samo dva izbora: da zauvijek ostanu zaglavljeni u međuprostoru bez napretka ili da poduzmu hrabre i vizionarske korake kako bi uvjerili skeptike da je integracija u NATO najbolji način da se građanima pruži željena sigurnost i stabilnost. Bez ovakvog liderstva, bojim se (još jednog) nezamislivog urušavanja u haos i rat; mislim da se slobodno može reći da nijedan građanin ove zemlje to ne želi. I dok neki političari u BiH očigledno smatraju da je takav raspad moguć bez izbijanja rata, ja se slažem sa prosudbom svakog građanina koji zna bolje i koji razumije da ulaženje u sukob uopće nije opcija.
Građani u BiH pozivaju na sigurniji život, koju će im odgovorno pružiti vlada na koju se mogu osloniti. Svjesni su da konsenzus nije uvijek, ako je ikada, moguć, i da oni ne žele savršenstvo, nego samo političku sposobnost. To liderima pruža uvod kada su u pitanju integracije u NATO, posebno jer je članstvo u NATO-u utvrđeno kao cilj u Zakonu o odbrani koji su izglasale sve stranke iz oba entiteta. Jasno je da vlada ima mandat za integraciju, što znači da je na vizionarskim liderima da objasne zašto i kako će to koristiti zemlji i njenim građanima. To bi trebalo uključivati energičnu, ali pristojnu javnu raspravu koja se oslanja na i razmatra ideje poput onih koje je profesor Turčalo iznio u svom eseju. Ta rasprava mora biti energična, ali istovremeno i osjetljiva na emocionalnu težinu koju ova pitanja nose za mnoge građane u BiH. Na primjer, građani u Republici Srpskoj moraju ne samo osjećati da se njihov glas čuje, nego i da se njihovi stavovi ne ismijavaju, odbacuju ili ocjenjuju kao neprijateljski.
Trebat će neko vrijeme da se postigne potpuna integracija BiH u NATO. Ali ako pogledamo oko sebe, gotovo svakodnevno možemo vidjeti kako partnerstvo ove zemlje sa NATO-om već donosi koristi građanima. Mir održavaju EUFOR i NATO – čije je prisustvo bilo ključno za sprečavanje eskalacije aktuelnih političkih kriza i dodatno povećalo sposobnosti Oružanih snaga BiH. Ovo je čvrsta osnova na kojoj treba graditi stabilniju i sigurniju BiH, sve dok predstavnici NATO-a pristupaju građanima ove zemlje s poštovanjem, cijene njihove perspektive i vode dijalog sa njima.
Da bi njegovali ovakav angažman, zvaničnici u BiH bi trebali pažljivo vagati svoje javne izjave, izbjegavajući zapaljiv ili konfrontacijski jezik i dajući primjer građanskog diskursa koji ostavlja prostor za stavove drugih. Međutim, nisu svi političari dorasli tom zadatku. Neki, nesposobni da se odupru svojim populističkim instinktima, gotovo sigurno će nastaviti koristiti NATO kao pitanje koje izaziva razdor. Neki nemaju političku volju ili hrabrost da donose hrabre, ali nepopularne odluke, čak ni za opće dobro svojih birača. Stoga, zadatak nas koji radimo u medijima, civilnom društvu i drugim javnim profesijama mora biti da se uključimo u dijalog o ovoj temi (i drugima), zasnovan na uzajamnom poštovanju među svim građanima. Ako to možemo učiniti, a ne vidim razloga za sumnju u to, možemo doprinijeti napretku BiH na putu ka većoj sigurnosti, podržavajući kolektivni proces koji informira i oblikuje vizionarsko liderstvo.
