Za Atlantsku inicijativu piše Hana Sokolović
Ujedinjeni narodi su u maju 1993. godine osnovali Haški tribunal kao odgovor na masovne zločine koji su se tada događali u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Izvještaji koji prikazuju užasne zločine, u kojima je na hiljade civila ubijeno i ranjeno, mučeno i seksualno zlostavljano u zatočeničkim logorima, a stotine hiljada njih protjerano iz svojih domova, izazvali su bijes u cijelom svijetu i potaknuli Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija (UN) da djeluje.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju bio je prvi sud za ratne zločine koji je stvorio UN i prvi međunarodni sud za ratne zločine nakon sudova u Nürnbergu i Tokiju. Ustanovilo ga je Vijeće sigurnosti u skladu s Poglavljem VII Povelje UN-a.[1]
Dvadeset i četiri godine kasnije, krajem 2017. zatvoren je Međunarodni krivičnu sud za bivšu Jugoslaviju, a osnovan je Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove koji ima mandat da obavlja više ključnih funkcija Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR) i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ).
O ulozi i utjecaju Rusije na Zapadnom Balkanu posljednjih godina sve se glasnije govori s obzirom na to da se njena uloga doživljava kao opasna i destabilizirajuća – agresija i invazija na Ukrajinu pokazuju da ta upozorenja nisu bez razloga.
MKSJ je i dalje najvažnija pravna referenca u borbi protiv historijskog revizionizma i rastućeg nacionalizma i u kontekstu uloge Rusije u krizi u Bosni i Hercegovini i na Zapadnom Balkanu, važno je prisjetiti se odnosa Rusije prema Haškom tribunalu od njegovog osnivanja.
O odnosu Rusije prema radu Haškog tribunala nije se mnogo govorilo, mimo medijskih izvještaja koji su obično pratili reakcije na izricanje presuda, u Bosni i Hercegovini i Srbiji. S obzirom na to da je Rusija već trideset godina jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a, zanimljivo je promatrati odnos prema ovoj temi i činjenicu da je od 24 veta, koliko ih je Rusija uložila tokom dugogodišnjeg rada UN-a, jedan bio orijentiran na Balkan – Rusija je 2015. uložila veto na rezoluciju o dvadesetoj godišnjici genocida u Srebrenici. U rezoluciji se navodi da je „prihvatanje tragičnih događaja u Srebrenici kao genocida preduslov za pomirenje“. Jednu od pet velikih sila u Vijeću sigurnosti UN-a treba onda promatrati upravo tako – kao onu čija moć ima značajan utjecaj na političke, socijalne i sigurnosne aspekte života u oblastima u kojima se njihovo ponašanje odražava.
OD POČETKA…
Govoreći o radu MKSJ-a, važno je u geopolitičkom kontekstu podsjetiti iz kojih zemalja su imenovani predsjednici ovog Suda. Predsjednici Tribunala imenovani su iz pet zemalja – Italije, Sjedinjenih Američkih Država, Francuske, Malte i Jamajke. Pet tužilaca imenovano je iz Venecuele, Južnoafričke Republike, Kanade, Švicarske i Belgije.
Kada je riječ o zvaničnicima imenovanim iz Rusije, u dokumentaciji MKSJ-a dostupnoj javnosti vidljivo je da je samo jedan sudija iz Ruske Federacije obnašao poziciju sudije MKSJ-a (sudija žalbenog vijeća od 2012. do 2015. godine.) – sudija Bahtiјar Tuzmuhamedov.[2] Na spisku trenutnih i bivših sudija, sekretara i tužilaca Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove nema čelnika iz Ruske Federacije.
Refik Hodžić, nekadašnji portparol Haškog tribunala i šef odjela za komunikacije sa BiH, navodi da je Rusija tokom svih tih godina ipak imala visokopozicionirane službenike u Tužilaštvu – naglašavajući da to ne svjedoči o nepristrasnosti Rusije, već prosto o činjenici da su u radu Tužilaštva učestvovali i tužioci iz Rusije.
Odnos Rusije prema Tribunalu je ogledalo odnosa Rusije prema međunarodnom pravu i međunarodnom pravnom poretku generalno, a koji je u suštini pratio transformaciju ruske politike prema Zapadu. Mislim da bi se taj odnos najbolje objasnio kada bi se na timeline poredali značajni trenuci u razvoju Tribunala, diskusije Rusije prilikom rasprava o godišnjim izvještajima Tribunala na Vijeću sigurnosti i stavili u kontekst drugih događaja koji su oblikovali rusku međunarodnu politiku. Rusija je glasala ZA osnivanje Tribunala u jednoglasnoj odluci 1993. Podržala je sve izvještaje Generalnog sekretara UN-a koji su vodili ka osnivanju, uključujući i izvještaj Komisije eksperata. Odlučujući zaokret događa se s NATO intervencijom na Kosovu i drugim ratom u Čečeniji, u kojem Rusija koristi strategiju „spaljene zemlje“ a njene snage čine strašne zločine – stava je Refik Hodžić.
A ovo bi, otprilike, bio taj timeline:
Prva faza: ENTUZIJAZAM
Godine 1993, uz podršku i glas Rusije, osnovan je Haški tribunal. Na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a Julij Mihajlovič Voroncov, prvi ruski stalni predstavnik pri UN-u, rekao je:
Rusija je vodila nepokolebljiv kurs zaustavljanja ratnih zločina i ne može ostati ravnodušna prema flagrantnim masovnim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava na teritoriji bivše Jugoslavije. Ubistva, silovanja i etničko čišćenje moraju odmah prestati, a krivci – bez obzira na njihovu pripadnost – moraju biti propisno kažnjeni.
Kao što će biti jasno tokom ovog dokumenta, prva faza – entuzijazam, trajala je vrlo kratko. Nakon jasnog opredjeljenja da se stravični zločini moraju istražiti i kazniti uslijedila je suzdržanost.
Druga faza: SUZDRŽANOST
U narednih desetak godina u dokumentima koji odražavaju rad MKSJ-a – saopćenjima za javnost, izvještajima Vijeću sigurnosti i drugim javnim dokumentima – nije se mogla primijetiti neka veća promjena u odnosu Rusije prema Tribunalu. S druge strane, uvid u praktično funkcioniranje Tribunala daje jasniju sliku:
Odlučujući zaokret događa se s NATO intervencijom na Kosovu i drugim ratom u Čečeniji, u kojem Rusija koristi strategiju „spaljene zemlje“ a njene snage čine strašne zločine. Tu vidimo prve jasne znakove povlačenja podrške Tribunalu iz očigledno političkih razloga. Kasnije će to preći u otvoreno podrivanje rada Tribunala, naročito u kontekstu zaokreta u ruskoj politici prema Balkanu, kroz pritiske pri odlučivanju o budžetu da se Tribunal što prije zatvori, podršku teorijama zavjere koje su promovisali Šešelj i Koštuničina vlada u Srbiji tokom famoznog štrajka glađu i konstantna politička podrška snagama, naročito u Srbiji, koje su činile sve da minimiziraju uticaj Tribunalovih presuda na političke i druge odnose u Bosni i Hercegovini i ostatku bivše Jugoslavije te rehabilitiraju počinioce – komentariše Refik Hodžić, mirovni aktivista sa više od 25 godina iskustva u oblasti mirovne tranzicije.
Takav odnos Rusije vidi se već 2000. godine, kada Dragoljub Ojdanić, general Vojske Jugoslavije, pred Haškim sudom osumnjičen za kršenje zakona i običaja ratovanja i zločine protiv čovječnosti, ušeta u Rusiju, susretne se s ministrom odbrane Rusije i drugim vojnim zvaničnicima, tamo provede nekoliko dana i potom ležerno ode iz zemlje. Takav turističko-vojni posjet ne bi bio sporan da u tom trenutku Rusija nije bila u obavezi da privede osumnjičene za ratne zločine koji se nalaze na teritoriji njene zemlje.[3] Već tada su u javnosti aktualizirana pitanja ruskog diplomatskog odgovora na vojne intervencije NATO-a godinu ranije, a Rusi su poprilično ležerno odgovorili kako nisu imali informacije da je Ojdanić osumnjičen za ratne zločine. Dvije godine kasnije Ojdanić se predao MKSJ-u.
Zahvaljujući ili ne ovom iskustvu, Rusija pokazuje malo više volje za saradnju u narednoj situaciji u kojoj se muškarac osumnjičen za ratne zločine, slučajno ili ne, nalazi u njihovoj zemlji.
Dragan Zelenović, nakon što je bio u bjekstvu više od devet godina, lociran je i uhapšen u Rusiji 2005. godine, odakle je isporučen Haškom tribunalu 2006. godine. Osuđen je za ratne zločine počinjene u Foči tokom proljeća 1992. godine. Zelenović je ove zločine priznao u sudu 15. januara 2007. godine. Prema optužnici Međunarodnog suda Zelenović je optužen po sedam tačaka za zločine protiv čovječnosti i po sedam tačaka za kršenje zakona i običaja ratovanja, među ostalim za silovanje u Foči.[4]
Tumačenje ove promjene može biti dvostrano – ili su prethodna situacija i kritike koje su uslijedile bile adekvatan podsjetnik na zakonske obaveze Rusije ili je Zelenović poslužio kao alat Rusije da pokaže da učešće u tim zakonskim obavezama zavisi isključivo od njihovog raspoloženja, volje i interesa.
Treća faza: OSUDA I KRITIKA
I taman kada bi se u sliku kooperativne Rusije počelo vjerovati – smrt Slobodana Miloševića otvara ruske karte 2006. godine.[5] Ruski zvaničnici jednoglasno su odobrili izjavu kojom se Tribunal optužuje za sistemsku primjenu dvostrukih standarda i pristranosti od svog osnivanja 1993. godine. Rusi su zamjerali odbijanje Tribunala da pusti Miloševića na liječenje u njihovu državu, dok su iz Tribunala odgovorili da Rusi odranije pokazuju odbijanje za saradnju. Anton Nikiforov, glavni savjetnik glavne tužiteljice UN-a za ratne zločine Carle Del Ponte, rekao je za ruski servis RSE/RL da je Rusija dosljedno odbijala saradnju s Tribunalom:
Tražili smo od Rusije određene dokumente vezane za slučaj Milošević i druge slučajeve, ali gotovo nikad ništa nismo dobili. Milošević je imao visokopozicionirane svjedoke iz Rusije. Kada smo te svjedoke pitali da li su spremni da nam pokažu neke od pisanih dokumenata koji potkrepljuju njihova svjedočenja – budući da su ti dokumenti očito imali službeni ili povjerljivi karakter – nitko nam ih nije uspio pokazati.
Na suđenju Miloševiću, u odbrani su se pojavila i tri ruska svjedoka obrane — dva bivša ruska premijera, Jevgenij Primakov i Nikolaj Rižkov, te general Leonid Ivašov, koji je nekoć bio na čelu Međunarodnog odjela Ministarstva obrane.
Krajem 2010. godine[6] Vijeće sigurnosti UN-a uspostavlja Rezidualni mehanizam za završetak zadataka međunarodnih kaznenih sudova za Ruandu i bivšu Jugoslaviju. Uz suzdržan glas Rusije,usvojena je Rezolucija 1966 (2010) sa 14 glasova i Vijeće je odlučilo da ogranak Mehanizma za Međunarodni kazneni sud za Ruandu počne s radom 1. jula 2012. a ogranak Mehanizma za Međunarodni kazneni sud Tribunal za bivšu Jugoslaviju 1. jula 2013. Zanimljivo je da Rusija nije uložila veto na osnivanje ovog suda, ali i da je poslala poruku s glasanjem suzdržanim stavom, što potvrđuje dotadašnje stavove o nesvrsishodnosti pravnih mehanizama koje je uspostavilo Vijeće sigurnosti UN-a.
Četvrta faza: ZAŠTITA (političkih interesa Srbije i ratnih zločinaca)
Godine 2012. kritike Rusije u odnosu na MKSJ se intenziviraju. Te iste godine, nakon četverogodišnje pauze od predsjedničke pozicije koju je zamijenio premijerskom, Vladimir Putin biva izabran za predsjednika Ruske Federacije, na kojoj funkciji ostaje do danas. U Srbiji na predsjedničku vlast dolazi Tomislav Nikolić, osnivač i bivši predsjednik Srpske napredne stranke, kojeg je 1993. godine Vojislav Šešelj proglasio četničkim vojvodom.
Ideologija koja je ove stranke dovela u politički vrh Srbije nije se mnogo razlikovala od ideologije pod kojom su počinjeni stravični zločini 1990-ih, čije je sankcioniranje bilo u nadležnosti MKSJ-a. Takva politička dinamika u regionu, ne slučajno, prati dinamiku ruskog utjecaja na ovom području, uključujući njihov odnos prema Haškom tribunalu. Iako se Rusija i ranije glasno zalagala za prijevremeno raspuštanje Haškog tribunala, čini se da su se 2012. godine intenzivirali otvoreni napadi na rad Haškog tribunala.
Devetnaestog decembra 2012. u Dumi je osnovan i počeo s radom Ruski društveni komitet za zaštitu generala Ratka Mladića. Komitet je osnovan na inicijativu „uglednih“ ruskih društveno-političkih, naučnih i vojnih, kao i umjetničkih i kulturnih djelatnika.[7]
Te godine je i Ministarstvo vanjskih poslova Ruske Federacije izdalo zvanično saopćenje kritikujući odluke MKSJ-a da oslobode Ramusha Haradinaja i saradnike po svim tačkama optužnice, ali i hrvatskog generala Antu Gotovinu i policijskog komandanta Mladena Markača. U saopćenju se, između ostalog, navodi:
Tribunal je smatrao nedokazanim brojna ubistva, prisilne deportacije, premlaćivanja, mučenja i zlostavljanja počinjena nad srpskim i drugim stanovništvom nelojalnim „novim vlastima“ u regiji. Ovaj proces pratile su skandalozne okolnosti. Prvi put u historiji međunarodne pravde svjedoci su u ovom predmetu bili podvrgnuti očitim ucjenama i zastrašivanju, a često su jednostavno fizički eliminirani. A takva djela počinjena su u atmosferi nekažnjivosti i dopuštanja međunarodnih ureda na Kosovu. Ruska Federacija je u više navrata skrenula pažnju Vijeću sigurnosti UN-a na ovu neprihvatljivu situaciju i pozvala na snažnu reakciju kako bi istražila gubitak ljudskih života i osigurala učinkovitiji režim za zaštitu svjedoka na Kosovu. Nažalost, naši pozivi su blokirani pod raznim izgovorima o nesvrsishodnosti intervencije u tobože objektivan rad tužiteljstva i pravosuđa.[8]
Ujedinjeni narodi su te godine produžili mandat sudaca Haaškog suda do kraja 2014. kako bi se završili predmeti koji su u toku, a Rusija se suzdržala od glasanja. Rezolucija o Haškom tribunalu dobila je 14 glasova za, dok je Rusija bila suzdržana, izrazivši neslaganje s dotadašnjim radom Tribunala, rekavši da „ima ozbiljne sistemske probleme“.
„Sistemski neuspjeh vodstva Tribunala da ispoštuje svoja obećanja o rokovima za završetak svog rada definitivno je potkopao naše povjerenje u ovo tijelo“, rekao je stalni ruski predstavnik u UN-u Sergej Karev.[9]
Godine 2012. ruski ambasador pri UN-u Vitalij Čurkin zatražio je od Haškog suda i tužioca Brammertza da objasne zašto suđenje Šešelju traje gotovo devet godina, a nije donesena ni prvostepena presuda. „Šešeljev slučaj je strašan, on je u pritvoru već devet godina bez presude, i mi smo zbog toga zabrinuti“, rekao je Čurkin na sastanku Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija.[10]
Godinu kasnije, na zahtjev optuženog Ratka Mladića, ICTY su posjetila tri člana ruske Dume u svojstvu predstavnika Ruskog javnog odbora za odbranu generala Mladića. Članica delegacije bila je i Jelena Guskova, članica Ruske akademije znanosti. Svrha posjete, kako je navela delegacija, bila je pružiti moralnu podršku Mladiću.[11]
Nakon presude Radovanu Karadžiću 2016. godine Rusija je ponovo izašla u javnost sa stavom da se radi o „politiziranoj presudi“. Zamjenik ministra vanjskih poslova Genadij Gatilov dao je komentar u intervjuu za Interfaks koji je objavljen dan nakon što je sud UN-a u Haagu osudio Karadžića za genocid i devet drugih tačaka optužnice te ga osudio na 40 godina zatvora. Gatilov je optužio MKSJ za pristrasnost, rekavši da zanemaruje „zločine kosovskih čelnika i vojske“.
Pretresno vijeće MKSJ-a 2017. godine odbilo je zahtjev Ratka Mladića za privremeno puštanje na slobodu u svrhu traženja medicinskog liječenja u Rusiji[12]. Odluka je obrazložena činjenicom da nije garantiran povratak Mladića u sjedište Suda s obzirom na to da je 16 godina proveo u bijegu, ali i činjenicom da njegovo zdravstveno stanje nije takvo da ne može boraviti u pritvoru. Rusija je kritikovala ovu odluku navodeći da je Tribunal odobravao privremeno puštanje osuđenika na slobodu iz mnogo manje ozbiljnih razloga, te da je ova odluka ilustracija „haške pravde“.[13]Ambasada Rusije je uz zahtjev Mladića dostavila verbalnu notu u kojoj navodi da će ona, bude li Međunarodni sud privremeno pustio na slobodu Ratka Mladića radi liječenja na njenoj teritoriji, preuzeti na sebe obavezu da primi optuženog, uz poštovanje svih uslova privremenog puštanja na slobodu koje odredi Međunarodni sud i obavezu da garantira ličnu sigurnost optuženog.
Te godine MKSJ je ugašen, a odgovornost preostalih slučajeva prebačena je na Međunarodni rezidualni mehanizam za kaznene sudove. Vijeće sigurnosti UN-a 2020. godine glasalo je o rezoluciji o produženju djelovanja i mandata tužilaca Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove (IRMCT, Mehanizam), koji su trebali isteći 30. juna. Članovi Vijeća općenito su pozitivno ocijenili Mehanizam i napredak koji je postigao, s iznimkom Rusije, koja je dosljedno kritikovala ICTY.[14] Tokom polugodišnjeg razgovora o radu u junu te godine Rusija je istaknula važnost zaštite zatvorenika Mehanizma, uključujući njihov pristup medicinskoj skrbi, posebno se osvrnuvši na slučaj Ratka Mladića. U toku izvještavanja o radu IRMCT-a u Vijeću sigurnosti UN-a Rusija je naglašavala stav da i ovo tijelo treba što ranije biti ugašeno, te je prilikom glasanja zadržavala suzdržan stav, ali i kritike zbog imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija koji su ranije radili pri MKSJ-u.[15]
Godine 2020. Rusija je nastavila iskazivati brigu za zdravstveno stanje Ratka Mladića, nazvavši njegov medicinski tretman „nehumanim“. Obraćanje Genadija Kuzmina, zamjenika stalnog predstavnika Rusije pri UN-u, bilo je potpuno fokusirano na odnos prema Srbima, pa je tako naveo da:
Prethodnik IRMCT-a, ICTY, ima vrlo tužnu evidenciju o poštivanju prava i očuvanju zdravstvenog statusa optuženih i zatočenih Srba: njih dvanaest je umrlo tokom postupka ili na izdržavanju kazne. Nadamo se da Mehanizam neće naslijediti okrutne postupke MKSJ-a.
U junu te godine Rusi su ponovili stav da Haški sud nije izvršio svoju funkciju, niti je donio pomirenje među narodima. Zamjenik stalnog predstavnika Ruske Federacije Genadij Kuzmin, govoreći na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a na kojoj se razgovaralo o presudi generalu bosanskih Srba Ratku Mladiću, kazao je:
Uskoro će biti 30 godina, skoro jedna trećina stoljeća, za koje vrijeme pristrana i skupa haška pravna mašinerija melje sudbine onih koji su sudjelovali u ratu na Balkanu…
ICTY je ušao u historiju kao sredstvo osvete, a ne kao tijelo pravde. Rezidualni mehanizam naslijedio je sve negativne značajke svog prethodnika. Predsjednik Agius nedavno je odobrio odluku o premještaju bivšeg čelnika bosanskih Srba Radovana Karadžića u Veliku Britaniju na odsluženje kazne. To je učinjeno suprotno zahtjevima gospodina Karadžića i njegovih odvjetnika, koji su razumno istaknuli da će njegov život i sigurnost biti ugroženi u Velikoj Britaniji. Kako je poznato, dogodio se incident kada je jedan od bivših srpskih vojnih zapovjednika Radislav Krstić ranjen nožem u britanskom zatvoru. Sada vodstvo IRMCT-a i Vlada Velike Britanije snose punu odgovornost za život i zdravlje R. Karadžića. Pomno ćemo pratiti poštivanje njegovih prava.[16]
Tokom glasanja na 76. sjednici Vijeća sigurnosti UN-a Rusija je predložila smanjenje traženih finansijskih sredstava Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove.[17]
Zanimljivo je vidjeti u kojoj mjeri je Rusija bila spremna da iskoristi mehanizme i moć u Vijeću sigurnosti UN-a u godinama od osnivanja MKSJ-a da pozicionira svoj stav o ratu u Bosni i Hercegovini i ulozi Srbije. Upotreba veta od strane Rusije značajno je porasla od 2011. godine, a najveći dio odnosi se na sukob u Siriji. Od 2011. Rusija je uložila 19 veta, od kojih je 14 bilo u vezi sa Sirijom. Preostala ruska veta od 2011. godine odnosila su se na dvije rezolucije vezane za sukob u Ukrajini, jednu o 20. godišnjici genocida u Srebrenici, jednu o sankcijama Jemenu i jednu o Venecueli.
Govoreći o vetu relevantnom za ovu analizu, vetu na rezoluciju kojom bi se osudio genocid u Srebrenici, ruski ambasador pri UN-u Vitalij Čurkin apelirao je da Vijeće ne glasa o rezoluciji koju je opisao kao „nekonstruktivnu, konfrontirajuću i politički motiviranu“.
„Krivica za prošlost je u osnovi na jednom narodu“, rekao je Čurkin, ali je dodao: „Naš glas protiv … međutim, to neće značiti da ćemo se oglušiti o patnje žrtava Srebrenice i drugih područja Bosne i Hercegovine.“
Narativom o okrivljavanju jednog naroda Rusija je potvrdila učešće u izuzetno zastupljenoj manipulaciji i revizionizmu – a taj narativ implicira da priznanje genocida nosi kolektivnu odgovornost svih Srba. Sve presude koje se odnose na genocid u Srebrenici, donesene na međunarodnim i domaćim sudovima, suprotstavljaju se ovom narativu. Dugogodišnji narativ u kojem se fokus sa ovog užasnog zločina prebacuje na ideju kolektivizacije krivice provlači se kroz nebrojene izjave srpskih političkih zvaničnika, ali i onih u Republici Srpskoj. Iz takve manipulacije proizlazi teza da bi priznanje genocida poremetilo odnose među narodima Bosne i Hercegovine.
Prateći evoluciju ruskog stava prema radu Haškog tribunala, jasno je da je odnos kulminirao upotrebom ovog veta. Zaustavljanje međunarodne osude genocida u Srebrenici bio je krajnji čin ruske podrške haškim osuđenicima, koji se do tada ogledao u navodnoj brizi za njihovo zdravlje i dobrobit.
O RUSKOM I REGIONALNOM ODNOSU PREMA RATNIM ZLOČINCIMA I TRIBUNALU
„Par godina poslije hapšenja Karadžića i Mladića postoji već jasno naslijeđe tribunala, presude koje govore o količini i obimu zločina počinjenih na svim stranama, vidi se promjena narativa Rusije, koja se postavlja vrlo antagonistički. To je reflektirano i kroz saopćenja, izvještaje na Vijeću sigurnosti – Rusija postavlja pitanja vezana za procesuiranje zločina nad srpskim narodom. U posljednje vrijeme, pred kraj predmeta „Mladić“, oni su vrlo politički ulazili u taj predmet gdje su tražili da Mladić bude pušten na liječenje u Rusiju, samim tim podrivajući povjerenje javnosti u zdravstvenu njegu koju Mladić dobiva u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju. Podržavali su raznim saopćenjima narative koji se tiču navodnog nefer suđenja Mladiću, pred Vijećem sigurnosti su ponovo potezali pitanje nefer postupanja – kazao je u intervjuu o temi za svrhe ove analize Denis Džidić, izvršni direktor Balkanske istraživačke mreže BiH (BIRN).
Svi pomaci u odnosu prema poštivanju rada Tribunala koji su došli iz Srbije, poput izručivanja Slobodana Miloševića Haškom tribunalu 2001. godine, hapšenja Radovana Karadžića 2008. godine i Ratka Mladića nakon 15 godina skrivanja 2011. godine bili su podrivani od radikalnih stranaka, tako da narativ ratnih zločinaca kao žrtava nikada nije bio utišan u Srbiji.
Dok je predsjednik Boris Tadić hapšenje Mladića komentirao rečenicom da je „Srbija skinula ljagu sa svoga imena“, ruski zvaničnici iskoristili su i ovu priliku da govore o sumnji u rad Tribunala. Kosačov je naglasio da vijest o hapšenju Mladića izaziva dvostruka osjećanja – s jedne strane, ne može se ne pozdraviti to što će se naći pred sudom čovjek koji je optužen za strašne zločine, a s druge strane „postoje određene sumnje da će taj sud biti stoprocentno objektivan i pravedan“.[18]
A dok je Rusija glasno iznosila stavove o nezapamćenim nepravdama, poput onog nakon presude Ratku Mladiću – srbijanski politički vrh (ne)vješto se pokušao pozicionirati kao empatičan ali i distanciran. Tako je Aleksandar Vučić nakon presude Mladiću komentirao kako je očekivana i pozvao građane Srbije da se „okrenu budućnosti“.[19] S daleko manjom dozom suptilnosti presudu je komentirao Milorad Dodik, koji je izjavio da „što se tiče presude i suda, nema to veze s pravom i pravdom. Nisu ostvareni pravi ciljevi Tribunala, jer je rečeno da će se kazniti oni koji su počinili zločine, da će se doprinijeti boljem razumijevanju naroda“. Dodikove izjave nerijetko zvuče kao eho ruskih stavova, izrečene na nekoliko puta manjem megafonu – ipak proizvodeći dovoljno buke da se ostavi prostor za Vučićev diplomatski komentar.
Generalno sa jačanjem autoritarnih režima u Srbiji, prvo Nikolićevog pa poslije toga Vučićevog, i represivnošću vladavine Milorada Dodika u RS-u, podrška Rusiji i njihovi narativi odražavaju se na region. Generalno, ovi režimi imaju podršku Rusije u dnevnoj politici – kada se radi o temama poput OHR-a, NATO-a, pa tako i u odnos prema ICTY-u, gdje jedan stav od osnivanja prelazi u potpuno suprotan, pa sve do 2015–2016 godine, gdje Rusija ima otvoreno napadački odnos prema Tribunalu i Sudu. Njihov odnos se ne ogleda samo u odnosu prema MKSJ-u, nego kroz sva pitanja koja su unutar ruskog interesa – navodi izvršni direktor BIRN-a BiH Denis Džidić.
U novembru prošle godine Aleksandar Vučić se zvanično sastao s Vladimirom Putinom po devetnaesti put u svom četverogodišnjem mandatu. Međutim, Milorad Dodik je manje uspješan u brojanju sastanaka – ako računamo samo one sastanke za koje može dokazati da su se zaista dogodili s obzirom na činjenicu da Dodikov posljednji put u Moskvu na sastanak s Putinom nije zabilježen nikakvim fotografijama ili videozapisima. Ipak, ruska politika u Bosni i Hercegovini jasno i transparentno podržava Dodikovo podrivanje institucija.
TIHO MANIPULATIVNO PRIZNAVANJE GENOCIDA
Ono što je bez sumnje došlo kao iznenađenje Putinu odanim političarima iz Republike Srpske i Srbije je njegovo u osnovi manipulativno i zloupotrijebljeno, ali kontekstualno jasno priznavanje genocida u Bosni i Hercegovini, koje je ipak na svjetskom planu ostalo u sjeni straha od posljedica konflikta s Ukrajinom.
Najveća ruska novinska agencija TASS tako o Putinovom obraćanju od desetog decembra navodi:[20]
„Ruski predsjednik Vladimir Putin strahuje da bi – ako Kijev stekne kontrolu nad granicom u Donbasu, a stanovnicima ne pruži garancije zaštite, nacionalisti mogli tamo organizirati masakr koji se može usporediti sa Srebrenicom. Ovo je mišljenje iznio na sjednici Savjeta za ljudska prava.“
Tekst nastavljaju definirajući ratni zločin u Srebrenici kao genocid:
„Masakr u Srebrenici bio je genocid u julu 1995. nad više od 8.000 Bošnjaka, uglavnom muškaraca i dječaka, u i oko grada Srebrenice tokom rata u Bosni…“
U danima nakon desetog decembra, pa sve do početka ruske invazije na Ukrajinu, Putin je ponavljao konstrukciju o genocidu nad ruskim narodom koji vojnom intervencijom mora prevenirati.
Paradoks predsjednika države koja je u UN-u potegla veto blokirajući rezoluciju o Srebrenici govori o beskompromisnosti u izgradnji percepcije ugroženosti, u kojoj se napušta dugogodišnji narativ osporavanja genocida i ovog puta se priznaje zbog vlastitog političkog konstrukta, kao genocid čijeg se ponavljanja nad svojim narodom Rusija plaši.
Ovo nije prvi put da Putin zloupotrebljava traumu Srebrenice kao paralelu s Donbasom, ali čini se da je prvi put da u javnom i medijskom prostoru Rusije postoji priznavanje genocida u Srebrenici – iako iz potpuno iskrivljenih razloga i političkih motiva. Lakoća kojom Putin napušta decenijama finansijski i politički njegovani narativ svjedoči da je funkcija ovakvog novog stava samo jedna: genocid u Srebrenici će priznati jer stvarni razmjeri tog zločina služe kao adekvatan alat za kreiranje slike straha od ponavljanja nad svojim narodom – kako bi opravdao zločine koje Rusija planira počiniti.
GDJE DANAS STOJE HISTORIJA I REVIZIONIZAM
Danas, dvadeset sedam godina nakon osnivanja MKSJ-a, zločini koji su pravno kvalifikovani i njihovi počinioci i dalje su uzrok nacionalne i političke polarizacije. Beograd se dodatno polarizuje jer s jedne strane veliča mural osuđenog ratnog zločinca (Ratko Mladić) kao božanski znak herojstva, a s druge pokazuje zdravorazumski otpor takvoj ideji. U slučaju da postoji i mrva sumnje u realizam odluke da se podrži čovjek osuđen na doživotnu robiju zbog genocida, zločina protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992–1995, vrijedi napomenuti da je 2018. Rusija organizirala domaće i međunarodne promocije knjige o herojstvu Ratka Mladića.
Izmjene i dopune Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine kojima se zabranjuje negiranje ratnih zločina i genocida, a koje je nametnuo bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko, okidač su onoga što brojni analitičari nazivaju najvećom poslijeratnom krizom u Bosni i Hercegovini. A u toj krizi, očekivano, inicijator Milorad Dodik ima podršku Rusije.
ICTY je samo refleksija onoga što se dešava u međunarodnim odnosima. ICTY je osnovan u periodu nepostojanja balansa snaga, a kada su se postepeno regionalni i globalni balansi snaga vraćali ICTY se počeo zatvarati. To koincidira s rastom autokratskih režima, kojim formalno ICTY nije bio smetnja jer je 2003. dogovoreno zatvaranje, ali suštinski jeste jer je narušava ideje nacionalizma: suverenitet država i pravo da nadnacionalni organ sudi subjektima nacionalnih država. Ubrzana globalizacija minimizirala je prepreke u globalnoj trgovini, pomogla državama da postanu moćnije, ali i dovela do kriza (gubitak poslova, porast nejednakosti). Međunarodni finansijski sistem je postao nestabilan, a ekonomske krize su postale učestale. U međuvremenu vođeni su besmisleni „ratovi protiv terorizma“ i demokratizacija „arapskog svijeta u proljeće“. Sve krize su postepeno postale politički problemi koji su nagrizli liberalni poredak. Uspon Kine i oživljavanje Rusije dovelo je do kraja unipolarnog poretka – komentariše u širem kontekstu ove priče Mirza Buljubašić, asistent na Univerzitetu u Sarajevu.
A moć Rusije na svjetskoj sceni ogleda se i u izboru interesnih zona u kojima može da izvrši svoj utjecaj. U zamjenu za zaštitni stav prema ratnim zločincima pred Vijećem sigurnosti UN-a Rusija danas ima lojalne političke saveznike u vrhu Srbije i Republike Srpske. Ovi pijuni u nadmetanju Rusije s drugim svjetskim silama vraćaju u život zagovaranje ideologija koje su bile u srži ratnih zločina 1990-ih. Stvaranje iluzije ugroženosti i borbe za sopstveni nezavisni etnički homogen prostor danas dominira političkom scenom Republike Srpske.
Jednako, ponašanje i djelovanje aktuelnog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika pokazuje da je odnos prema ratnim zločinima i presudama MKSJ-a samo odraz onoga što se dešava u međunarodnim odnosima. „Znam odlično šta se dogodilo, genocid se desio u Srebrenici. To je potvrdio i sud u Hagu i to je nesporna pravna činjenica“, rekao je Milorad Dodik, tadašnji premijer Republike Srpske, gostujući na jednoj televiziji u BiH u novembru 2007. godine. „Cijeli narod u Republici Srpskoj i Srbiji trpi posljedice što je jedan Mladić odlučio da se ne preda i ode na sud. I onda kaže da voli srpski narod. Đavola on voli srpski narod“[21], energično je tada govorio današnji poštovalac ratnih zločinaca, koji sada, nakon bipolarne promjene stavova, nalazi podršku za svoje postupke u Rusiji.
Od entuzijazma za procesuiranje ratnih zločina do zaštite ratnih zločinaca Rusija je značajno utjecala na slobodu i moć koju današnji političari u Republici Srpskoj i Srbiji imaju u odnosu na svoje političke interese i saveznike u svijetu. Historijski revizionizam vezan za ratne zločine koje je počinilo vojno i političko rukovodstvo bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska devedesetih godina prošlog vijeka umnogome je podstaknut činjenicom da tamo gdje velike svjetske sile donose odluke postoji neko spreman da uloži veto u korist ovog revizionizma.
U dugom historijskom rasponu genocid u Srebrenici se praktično dogodio jučer – i Putinu sada služi kao prikaz da se zločin tako monstruoznih razmjera nad jednim narodom zaista može dogoditi. A u kratkom historijskom rasponu od formiranja MKSJ-a do danas Rusija nije učinila apsolutno ništa kako bi njihovi odani politički saveznici napustili narativ negiranja genocida i slavljenja ratnih zločina i ratnih zločinaca, naprotiv – koristila je političku i finansijsku moć da podrži izgradnju paralelnog historijskog narativa koji danas ne odgovara njihovoj trenutnoj vojno političkoj laži. Jer u svojim paralelama nije slučajno što Vladimir Putin ne spominje počinioce genocida u Srebrenici govoreći o Ukrajini i Rusiji. Od užasa traume Putin grabi onoliko koliko je dovoljno za njegov nastup – pazeći da ne ošteti one od kojih očekuje aplauze.
[1] https://www.icty.org/en/about
[2] https://www.icty.org/x/file/About/Chambers/judges_bios_bcs/pj_tuzmukhamedov_bio_bcs.pdf
[3] https://www.latimes.com/archives/la-xpm-2000-may-16-mn-30547-story.html
[4] https://www.icty.org/bcs/press/dragan-zelenović-osuđen-na-15-godina-zatvora
[5] https://www.rferl.org/a/1066769.html
[6] https://www.irmct.org/en/news/security-council-establishes-residual-mechanism-conclude-tasks-international-criminal-tribunals
[7] https://www.oslobodjenje.ba/vijesti/bih/orden-za-uspjesno-negiranje-genocida-predsjedniku-ruskog-drustvenog-komiteta-za-zastitu-ratka-mladica-410577
[8] https://www.mid.ru/en/foreign_policy/position_word_order/-/asset_publisher/6S4RuXfeYlKr/content/id/132494
[9] https://balkaninsight.com/2012/12/18/un-extends-icty-judges-mandate/
[10] https://www.icty.org/x/cases/seselj/tdec/bcs/120125.pdf
[11] https://www.icty.org/mk/node/6860
[12] https://www.icty.org/bcs/press/pretresno-vijece-i-odbija-zahtjev-ratka-mladica-za-privremeno-pustanje-na-slobodu
[13] https://balkaninsight.com/2017/05/17/russia-slams-icty-decision-not-to-release-mladic-05-17-2017/
[14] https://www.securitycouncilreport.org/whatsinblue/2020/06/council-to-vote-on-the-international-residual-mechanism-for-criminal-tribunals.php
[15] https://www.securitycouncilreport.org/monthly-forecast/2020-06/international-criminal-tribunals-4.php
[16] https://russiaun.ru/en/news/yugoslavia08062021
[17] https://www.mid.ru/en/foreign_policy/news/-/asset_publisher/cKNonkJE02Bw/content/id/4834791
[18] https://lat.rtrs.tv/vijesti/vijest.php?id=40796
[19]https://www.slobodnaevropa.org/a/28869697.html
[20] https://tass.com/world/1097897
[21] https://radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/sta-je-milorad-dodik-govorio-o-srebrenici-bio-je-genocid-nije-bio-genocid-fotovideo/186070
