Sead Turčalo od 1. oktobra preuzima mandat dekana Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu uz nadu da će se u budućnosti jačati kvalitet i istraživački duh visokoškolskih ustanova. U intervjuu za Klix.ba govori o fakultetu, političkoj i sigurnosnoj situaciji u BiH, euroatlantskom putu BiH, odlasku mladih i drugim temama.
Turčalo je ekspert za geopolitiku i međunarodnu sigurnost, prodekan za naučnoistraživački rad i profesor geopolitike i međunarodne sigurnosti na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu te član nevladine organizacije Atlantska inicijativa.
U kakvom stanju je Fakultet političkih nauka u Sarajevu? Čemu se vi namjeravate posvetiti na početku mandata?
Prvi put nakon osnivanja prije 58 godina Fakultet političkih nauka je, zajedno s drugim fakultetima, integriran u trezorski sistem poslovanja. Do kraja godine trebalo bi da bude okončana i pravna integracija cjelokupnog univerziteta, čime bi fakulteti i definitivno izgubili status pravne osobe. To je jedna nova okolnost koja za posljedice ima drugačiji način upravljanja fakultetom. Uz integraciju univerziteta i prvi put u historiji potpisani Kolektivni ugovor za oblast visokog obrazovanja, otvaraju se i neke nove mogućnosti, da se fokus usmjeri na kvalitet, umjesto kvantitet upisanih studenata te disbalans između nastavnog i naučnoistraživačkog rada, popravi u korist istraživanja. Ono na čemu fakultet mora raditi jeste da iskoristi ovaj transformacijski period za unapređenje kvaliteta i konkurentnosti studijskih programa u saradnji s krajnjim korisnicima koji su uglavnom bili isključeni iz njihove kreacije. Prethodne godine su kroz međunarodnu saradnju koju smo razvili s drugim visokoškolskim institucijama i Erasmus+ razmjene pokazale da su strani studenti izuzetno zainteresirani za studij na našem fakultetu. Tu ćemo raditi na osnaživanju međunarodne komponente u našim curriculumima te otvaranju novih studijskih programa sa zajedničkim i dvojnim diplomama.
Vidljiv je i nedostatak praktičnih aspekata nastave, koji bi pripremili studente, da bez velikih poteškoća rade u oblastima za koje se obrazuju na fakultetu. I u tom segmentu nužno je okončati dionicu funkcioniranja određenu masovnim upisima studenata i nastojati se fokusirati na kvalitet nastavnog procesa i naučnoistraživačkog rada. To jeste proces za koji ne postoji neki čarobni štapić, ali smatram da se za četiri godine može stvoriti ambijent za implementaciju adaptivnih, inovativnih i relevantnih studijskih programa, uz naglasak na jačanje istraživačkog karaktera fakulteta.
Nerijetko kritikujete bh. političku i društvenu zbilju.
Kako danas posmatrate općepolitičku atmosferu u Bosni i Hercegovini? Nemamo
formirane vlasti u BiH i Federaciji, BiH što umnogome koči brojne procese.
Koliko će ovakva situacija, prema vašem mišljenju, utjecati na euroatlantski
put BiH?
Opća atmosfera se najbolje može opisati osjećajem koji često susrećem kod osoba
tokom intervjua ili fokus grupa koje radim u okviru nekih vlastitih
istraživanja. To je neizvjesnost. Neizvjesnost kreirana političkom
nestabilnošću i činjenicom da se unutrašnjim nečinjenjem, opstrukcijama i
vanjskim utjecajima, država nastoji pretvoriti u neku vrstu potpune crne rupe
iz koje se teško efikasno usmjeriti na euroatlantski put. Mislim da se stanje
eurointegracijskog procesa BiH tek osvještava nakon nedavnog mišljenja Evropske
komisije o bh. aplikaciji za članstvo, koje nas je u većini oblasti rangiralo
iza svih drugih država regije koje su aspirantice za članstvo, izuzev Kosova.
Osim toga, mišljenje sugerira da će se u budućnosti očekivati unutrašnje
strukturne reforme koje podrazumijevaju jačanje institucija države, što su
odmah negativno dočekale vladajuće strukture iz entiteta Republika Srpska. Tek
ćemo konkretiziranjem zahtjeva koji će dolaziti od EU shvatiti koliko je
konsenzus o evropskim integracijama samo deklarativan te da će biti nužan
vanjski, ali i pritisak odozdo, to jeste pritisak građana da se ta
deklarativnost pretvori u stvarno djelovanje.
Kako posmatrate poglede Evropske unije na našu zemlju?
Smatrate li da se evropska zajednica zalaže za sigurnosnu situaciju u BiH ili
je više fokusirana na ekonomsku budućnost naše zemlje?
Evropska unija je u proteklim godinama uglavnom reagirala na procese koji se
odvijaju u Bosni i Hercegovini, umjesto da je imala neku vrstu strateškog
liderstva. Imali smo tu prije pet godina njemačko-britansku inicijativu koja je
nakon britanskog referenduma, migrantske krize u EU, a potom i jedne vrste
političkih turbulencija u Njemačkoj usljed rasta radikalne desnice, zapala u
neku vrstu krize. Sama inicijativa je tada imala za cilj da se u fokus stave
socijalna i ekonomska pitanja, a po strani ostave politički osjetljive teme.
Međutim, nedavno mišljenje Evropske komisije o aplikaciji BiH za članstvo
pokazuje da će se upravo te političke osjetljive teme morati vratiti u fokus
budućih reformi s obzirom na to da su nužne izmjene unutrašnje strukture da bi
institucije države mogle implementirati sve ono što podrazumijeva pravno
naslijeđe EU. Unija bi trebala biti svjesna da će takvo unutrašnje
restrukturiranje i unapređenje funkcionalnosti institucija zahtijevati vanjske
pritiske, jer nisam siguran da postoje dovoljno snažne unutrašnje pokretačke snage
koje ih mogu podstaći. Upravo tu ćemo vidjeti da li će EU nastaviti biti
spremnija da održava stabilnost sarađujući sa svim akterima, uključujući i one
koji održavaju koruptivne prakse koje delegitimiraju bosanskohercegovačke
institucije i/ili otvoreno dovode u pitanje državu ili će biti spremni da
koriste mehanizme sankcioniranja.
BiH se proteklih godina suočava s brojnim sigurnosnim izazovima, od
kriminalnih djela pa sve do migrantske krize. Gdje su naše sigurnosne sile
posustale pa se teško snalazimo pred gotovo svakom sigurnosnom prijetnjom?
Bosna i Hercegovina se u suštini suočava sa sigurnosnim izazovima s kojima se
susreće manje-više većina evropskih zemalja. Ono što je drugačije jeste
efikasnost odgovora na te izazove. Međutim, ja tu ne bih u prvi plan stavio
samo sigurnosne agencije, jer su one samo jedna karika u tom lancu, i vrlo
često su izložene kritici, pri čemu se zanemaruje uloga pravosudnih institucija
koje trebaju da preuzmu i okončaju ono što su agencije za provođenje zakona
uradile sa svoje strane, ili izvršnih i zakonodavnih organa koji trebaju da
stvore okvir u kojem te agencije mogu efikasnije raditi bez vanjskih pritisaka.
Osim toga, sigurnosni aparat je specifičan jer zahtijeva hijerarhijsku
strukturu i jasne procedure pa ga atomiziranost kakvu mi imamo pogađa više od
drugih sistema i utječe na našu efikasnost. Ako tome dodamo činjenicu da
depolitizacija u toj oblasti još nikada nije okončana, lako je prepoznati šta
je ključni faktor, kako vi kažete, posustajanja.
Dugo se u BiH govori o korupciji pravosuđa, a posljednji događaji vezani za
takozvanu aferu “Potkivanje” ponovo su doveli u pitanje rad
pravosudnih institucija. S druge strane, imamo slučajeve stradanja mladića
Dženana Memića i Davida Dragičevića za koje još nije zadovoljena pravda. Imaju
li naši građani povjerenja u bh. pravosuđe? Vjerujete li vi našim pravosudnim
institucijama?
Prema istraživanjima javnog mnijenja građani generalno nemaju povjerenja u
institucije. Razlog jeste i jedna vrsta institucionalne anomije, budući da
građani sve više doživljavaju institucije kao sredstvo proizvodnje moći i
održavanje vladajućih političkih elita, a ne servis građana. Suštinski,
institucije se percipiraju kao faktori reprodukcije postojećeg stanja, a
trebale bi biti faktor društvene kohezije. Tako je i s pravosudnim
institucijama. Unutar takvog anomičnog institucionalnog okvira teško je
očekivati da postoji i lična, moralna odgovornost, odnosno da nosioci funkcija
preuzimaju odgovornost za neefikasnost rada ili neetično ponašanje i podnose
ostavke. Slučajevi Memić i Dragičević te nedavna afera ‘Potkivanje’, koje ste
pomenuli, to zorno pokazuju. Nespremnost da se preuzme odgovornost vodi ka tome
da se delegitimiraju institucije i onda je gubitak povjerenja prirodna
konsekvenca.
Nedavno istraživanje o životu mladih u BiH, koje su
zajedno proveli Fakultet političkih nauka u Sarajevu i Fondacija Fridrich Ebert
u BiH, pokazalo je kako prosječna mlada osoba u BiH živi s roditeljima,
slobodno vrijeme provodi u kafićima i planira porodični život. Kako vi
posmatrate mlade osobe s kojima radite? Kakve osobine primjećujete kod njih?
Imaju li motivacije za promjene?
To istraživanje je zaista pokazalo niz zabrinjavajućih rezultata, od profila
koji ste opisali do čitalačke kulture i slično. Ja nastojim da u radu s mladima
u različitim kontekstima, i ovom univerzitetskom, ali i kroz druge forume,
napravim neki individualni pristup, i da kod njih osnažim komponente koje su
generalno zanemarene, a to su kritičko propitivanje, kontekstualno promišljanje
i spremnost da samostalno donose odluke, da izraze svoju individualnost uprkos
pritisku kolektivističke kulture koja ih okružuje. Kod mladih je sve snažniji
taj osjećaj o kojem smo ranije govorili. Oni osjećaju neizvjesnost i sve je
snažniji poriv da izbjegnu to gravitacijsko polje neke “crne rupe” u
koju se osjećaju uvučeni. To nas dovodi do izazova s kojim se susrećemo,
naročito u posljednjih nekoliko godina, a to je odlazak mladih, ali i generalno
velikog broja najproduktivnijeg stanovništva.
Podaci o odlasku mladih iz BiH su zabrinjavajući, ali čini se kako vlasti
još nemaju konkretne mehanizme kako riješiti ovaj gorući problem. Može li BiH
zadržati svoje mlade ljude? Gdje pravimo najveću grešku?
“Sve ono o čemu smo prethodno razgovarali na neki način ne daje priliku za
neki pozitivan odgovor. Osim gubitka najproduktivnijeg stanovništva ušli smo u
jednu vrstu začaranog kruga gdje se nastoji osnažiti interes za srednjoškolsko
obrazovanje i studiranje u oblastima u kojima nam nedostaje stručne snage, a
onda te osobe napuštaju državu. Suštinski, onda pokušaj da nadomjestite kadar
koji odlazi završava u investiranju u one koji emigriraju ili iskazuju snažnu
namjeru da napuste zemlju. Da bi se uopće moglo govoriti o načinu kako zadržati
mlade ovdje, nužno je otvoriti na empirijskim argumentima zasnovanu debatu o
ovom fenomenu, u kojoj ćemo jasno znati profil onih koji odlaze. Tek nakon toga
moguće je definirati neke mjere i uključujući i razvoj strategiju koja bi
omogućila povratak tih ljudi, naročito onih koji će steći znanja u
najkompetitivnijim zemljama svijeta.
Bliže se novi predsjednički izbori u SAD-u. Ranije ste
govorili kako ne vjerujete u obećanja Donalda Trumpa, a prema pojedinim
anketama opet bi mogao voditi izbornu utrku. Kakva su vaša predviđanja, hoće li
ga Amerikanci ponovo smjestiti na “tron”? Vidite li u nekom drugom
kandidatu boljeg čovjeka?
Kada je riječ o Trumpu, nivo njegove nepredvidljivosti je toliki da je svako
predviđanje nezahvalno. U ovom trenutku smatram da bi njegove buduće odluke
vezane za Iran mogle u mnogome presudno utjecati na ishod izbora. Historijski
gledano šanse za ostanak na čelu Bijele kuće bi mu se povećale otvaranjem
direktnog konflikta. Bolja osoba svakako postoji, naročito kada je komparirate
sa sadašnjim američkim predsjednikom.
Izvor: Klix.ba; Foto: Klix.ba
