Sead Turčalo od 1. oktobra preuzima mandat dekana Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu uz nadu da će se u budućnosti jačati kvalitet i istraživački duh visokoškolskih ustanova. U intervjuu za Klix.ba govori o fakultetu, političkoj i sigurnosnoj situaciji u BiH, euroatlantskom putu BiH, odlasku mladih i drugim temama.

Turčalo je ekspert za geopolitiku i međunarodnu sigurnost, prodekan za naučnoistraživački rad i profesor geopolitike i međunarodne sigurnosti na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu te član nevladine organizacije Atlantska inicijativa.

U kakvom stanju je Fakultet političkih nauka u Sarajevu? Čemu se vi namjeravate posvetiti na početku mandata?

Prvi put nakon osnivanja prije 58 godina Fakultet političkih nauka je, zajedno s drugim fakultetima, integriran u trezorski sistem poslovanja. Do kraja godine trebalo bi da bude okončana i pravna integracija cjelokupnog univerziteta, čime bi fakulteti i definitivno izgubili status pravne osobe. To je jedna nova okolnost koja za posljedice ima drugačiji način upravljanja fakultetom. Uz integraciju univerziteta i prvi put u historiji potpisani Kolektivni ugovor za oblast visokog obrazovanja, otvaraju se i neke nove mogućnosti, da se fokus usmjeri na kvalitet, umjesto kvantitet upisanih studenata te disbalans između nastavnog i naučnoistraživačkog rada, popravi u korist istraživanja. Ono na čemu fakultet mora raditi jeste da iskoristi ovaj transformacijski period za unapređenje kvaliteta i konkurentnosti studijskih programa u saradnji s krajnjim korisnicima koji su uglavnom bili isključeni iz njihove kreacije. Prethodne godine su kroz međunarodnu saradnju koju smo razvili s drugim visokoškolskim institucijama i Erasmus+ razmjene pokazale da su strani studenti izuzetno zainteresirani za studij na našem fakultetu. Tu ćemo raditi na osnaživanju međunarodne komponente u našim curriculumima te otvaranju novih studijskih programa sa zajedničkim i dvojnim diplomama.

Vidljiv je i nedostatak praktičnih aspekata nastave, koji bi pripremili studente, da bez velikih poteškoća rade u oblastima za koje se obrazuju na fakultetu. I u tom segmentu nužno je okončati dionicu funkcioniranja određenu masovnim upisima studenata i nastojati se fokusirati na kvalitet nastavnog procesa i naučnoistraživačkog rada. To jeste proces za koji ne postoji neki čarobni štapić, ali smatram da se za četiri godine može stvoriti ambijent za implementaciju adaptivnih, inovativnih i relevantnih studijskih programa, uz naglasak na jačanje istraživačkog karaktera fakulteta.

Nerijetko kritikujete bh. političku i društvenu zbilju. Kako danas posmatrate općepolitičku atmosferu u Bosni i Hercegovini? Nemamo formirane vlasti u BiH i Federaciji, BiH što umnogome koči brojne procese. Koliko će ovakva situacija, prema vašem mišljenju, utjecati na euroatlantski put BiH?

Opća atmosfera se najbolje može opisati osjećajem koji često susrećem kod osoba tokom intervjua ili fokus grupa koje radim u okviru nekih vlastitih istraživanja. To je neizvjesnost. Neizvjesnost kreirana političkom nestabilnošću i činjenicom da se unutrašnjim nečinjenjem, opstrukcijama i vanjskim utjecajima, država nastoji pretvoriti u neku vrstu potpune crne rupe iz koje se teško efikasno usmjeriti na euroatlantski put. Mislim da se stanje eurointegracijskog procesa BiH tek osvještava nakon nedavnog mišljenja Evropske komisije o bh. aplikaciji za članstvo, koje nas je u većini oblasti rangiralo iza svih drugih država regije koje su aspirantice za članstvo, izuzev Kosova. Osim toga, mišljenje sugerira da će se u budućnosti očekivati unutrašnje strukturne reforme koje podrazumijevaju jačanje institucija države, što su odmah negativno dočekale vladajuće strukture iz entiteta Republika Srpska. Tek ćemo konkretiziranjem zahtjeva koji će dolaziti od EU shvatiti koliko je konsenzus o evropskim integracijama samo deklarativan te da će biti nužan vanjski, ali i pritisak odozdo, to jeste pritisak građana da se ta deklarativnost pretvori u stvarno djelovanje.

Kako posmatrate poglede Evropske unije na našu zemlju? Smatrate li da se evropska zajednica zalaže za sigurnosnu situaciju u BiH ili je više fokusirana na ekonomsku budućnost naše zemlje?

Evropska unija je u proteklim godinama uglavnom reagirala na procese koji se odvijaju u Bosni i Hercegovini, umjesto da je imala neku vrstu strateškog liderstva. Imali smo tu prije pet godina njemačko-britansku inicijativu koja je nakon britanskog referenduma, migrantske krize u EU, a potom i jedne vrste političkih turbulencija u Njemačkoj usljed rasta radikalne desnice, zapala u neku vrstu krize. Sama inicijativa je tada imala za cilj da se u fokus stave socijalna i ekonomska pitanja, a po strani ostave politički osjetljive teme. Međutim, nedavno mišljenje Evropske komisije o aplikaciji BiH za članstvo pokazuje da će se upravo te političke osjetljive teme morati vratiti u fokus budućih reformi s obzirom na to da su nužne izmjene unutrašnje strukture da bi institucije države mogle implementirati sve ono što podrazumijeva pravno naslijeđe EU. Unija bi trebala biti svjesna da će takvo unutrašnje restrukturiranje i unapređenje funkcionalnosti institucija zahtijevati vanjske pritiske, jer nisam siguran da postoje dovoljno snažne unutrašnje pokretačke snage koje ih mogu podstaći. Upravo tu ćemo vidjeti da li će EU nastaviti biti spremnija da održava stabilnost sarađujući sa svim akterima, uključujući i one koji održavaju koruptivne prakse koje delegitimiraju bosanskohercegovačke institucije i/ili otvoreno dovode u pitanje državu ili će biti spremni da koriste mehanizme sankcioniranja.

BiH se proteklih godina suočava s brojnim sigurnosnim izazovima, od kriminalnih djela pa sve do migrantske krize. Gdje su naše sigurnosne sile posustale pa se teško snalazimo pred gotovo svakom sigurnosnom prijetnjom?

Bosna i Hercegovina se u suštini suočava sa sigurnosnim izazovima s kojima se susreće manje-više većina evropskih zemalja. Ono što je drugačije jeste efikasnost odgovora na te izazove. Međutim, ja tu ne bih u prvi plan stavio samo sigurnosne agencije, jer su one samo jedna karika u tom lancu, i vrlo često su izložene kritici, pri čemu se zanemaruje uloga pravosudnih institucija koje trebaju da preuzmu i okončaju ono što su agencije za provođenje zakona uradile sa svoje strane, ili izvršnih i zakonodavnih organa koji trebaju da stvore okvir u kojem te agencije mogu efikasnije raditi bez vanjskih pritisaka. Osim toga, sigurnosni aparat je specifičan jer zahtijeva hijerarhijsku strukturu i jasne procedure pa ga atomiziranost kakvu mi imamo pogađa više od drugih sistema i utječe na našu efikasnost. Ako tome dodamo činjenicu da depolitizacija u toj oblasti još nikada nije okončana, lako je prepoznati šta je ključni faktor, kako vi kažete, posustajanja.

Dugo se u BiH govori o korupciji pravosuđa, a posljednji događaji vezani za takozvanu aferu “Potkivanje” ponovo su doveli u pitanje rad pravosudnih institucija. S druge strane, imamo slučajeve stradanja mladića Dženana Memića i Davida Dragičevića za koje još nije zadovoljena pravda. Imaju li naši građani povjerenja u bh. pravosuđe? Vjerujete li vi našim pravosudnim institucijama?

Prema istraživanjima javnog mnijenja građani generalno nemaju povjerenja u institucije. Razlog jeste i jedna vrsta institucionalne anomije, budući da građani sve više doživljavaju institucije kao sredstvo proizvodnje moći i održavanje vladajućih političkih elita, a ne servis građana. Suštinski, institucije se percipiraju kao faktori reprodukcije postojećeg stanja, a trebale bi biti faktor društvene kohezije. Tako je i s pravosudnim institucijama. Unutar takvog anomičnog institucionalnog okvira teško je očekivati da postoji i lična, moralna odgovornost, odnosno da nosioci funkcija preuzimaju odgovornost za neefikasnost rada ili neetično ponašanje i podnose ostavke. Slučajevi Memić i Dragičević te nedavna afera ‘Potkivanje’, koje ste pomenuli, to zorno pokazuju. Nespremnost da se preuzme odgovornost vodi ka tome da se delegitimiraju institucije i onda je gubitak povjerenja prirodna konsekvenca.

Nedavno istraživanje o životu mladih u BiH, koje su zajedno proveli Fakultet političkih nauka u Sarajevu i Fondacija Fridrich Ebert u BiH, pokazalo je kako prosječna mlada osoba u BiH živi s roditeljima, slobodno vrijeme provodi u kafićima i planira porodični život. Kako vi posmatrate mlade osobe s kojima radite? Kakve osobine primjećujete kod njih? Imaju li motivacije za promjene?

To istraživanje je zaista pokazalo niz zabrinjavajućih rezultata, od profila koji ste opisali do čitalačke kulture i slično. Ja nastojim da u radu s mladima u različitim kontekstima, i ovom univerzitetskom, ali i kroz druge forume, napravim neki individualni pristup, i da kod njih osnažim komponente koje su generalno zanemarene, a to su kritičko propitivanje, kontekstualno promišljanje i spremnost da samostalno donose odluke, da izraze svoju individualnost uprkos pritisku kolektivističke kulture koja ih okružuje. Kod mladih je sve snažniji taj osjećaj o kojem smo ranije govorili. Oni osjećaju neizvjesnost i sve je snažniji poriv da izbjegnu to gravitacijsko polje neke “crne rupe” u koju se osjećaju uvučeni. To nas dovodi do izazova s kojim se susrećemo, naročito u posljednjih nekoliko godina, a to je odlazak mladih, ali i generalno velikog broja najproduktivnijeg stanovništva.

Podaci o odlasku mladih iz BiH su zabrinjavajući, ali čini se kako vlasti još nemaju konkretne mehanizme kako riješiti ovaj gorući problem. Može li BiH zadržati svoje mlade ljude? Gdje pravimo najveću grešku?

“Sve ono o čemu smo prethodno razgovarali na neki način ne daje priliku za neki pozitivan odgovor. Osim gubitka najproduktivnijeg stanovništva ušli smo u jednu vrstu začaranog kruga gdje se nastoji osnažiti interes za srednjoškolsko obrazovanje i studiranje u oblastima u kojima nam nedostaje stručne snage, a onda te osobe napuštaju državu. Suštinski, onda pokušaj da nadomjestite kadar koji odlazi završava u investiranju u one koji emigriraju ili iskazuju snažnu namjeru da napuste zemlju. Da bi se uopće moglo govoriti o načinu kako zadržati mlade ovdje, nužno je otvoriti na empirijskim argumentima zasnovanu debatu o ovom fenomenu, u kojoj ćemo jasno znati profil onih koji odlaze. Tek nakon toga moguće je definirati neke mjere i uključujući i razvoj strategiju koja bi omogućila povratak tih ljudi, naročito onih koji će steći znanja u najkompetitivnijim zemljama svijeta.

Bliže se novi predsjednički izbori u SAD-u. Ranije ste govorili kako ne vjerujete u obećanja Donalda Trumpa, a prema pojedinim anketama opet bi mogao voditi izbornu utrku. Kakva su vaša predviđanja, hoće li ga Amerikanci ponovo smjestiti na “tron”? Vidite li u nekom drugom kandidatu boljeg čovjeka?

Kada je riječ o Trumpu, nivo njegove nepredvidljivosti je toliki da je svako predviđanje nezahvalno. U ovom trenutku smatram da bi njegove buduće odluke vezane za Iran mogle u mnogome presudno utjecati na ishod izbora. Historijski gledano šanse za ostanak na čelu Bijele kuće bi mu se povećale otvaranjem direktnog konflikta. Bolja osoba svakako postoji, naročito kada je komparirate sa sadašnjim američkim predsjednikom.

Izvor: Klix.ba; Foto: Klix.ba