Povijest svijeta istovremeno je povijest integracija. Sjevernoatlantski savez, poznatiji po kratici NATO, osnovan je u svijetu koji je sakupljao svoje krhotine na zgarištu Drugog svjetskog rata s ciljem uspostavljanja slobode i demokracije, odnosno sigurnosti njegovih članica – kao preduvjeta istinskog napredovanja čovječanstva.
Zato je priča o NATO-u jedna od najuspješnijih u povijesti svijeta. Uzimajući taj aspekt u obzir, prirodno je željeti pripadati takvoj uspješnoj priči. Zato mislim da je od najvećeg značaja da Bosna i Hercegovina postane dio te uspješne priče. Štoviše, NATO je od krucijalne važnosti za Bosnu i Hercegovinu.
Članstvo u NATO-u garantira sigurnost, što dovodi do stabilnosti i generira prosperitet (Transitive Relations).
Međutim, biti dio te priče, biti dio tog uspješnog “kluba”, ne znači da treba svoje unutrašnje probleme prenositi na druge i ne biti istinski i iskren partner. To, također, ne znači da treba zanemariti realnost na terenu i praviti se da ne postoje različita mišljenja o članstvu u NATO-u.
Tu dolazimo do tri ključna pitanja, koja u najkraćem reflektiraju stvarnost odnosa Bosne i Hercegovine i NATO-a.
Je li Bosni i Hercegovini potreban NATO? Očigledan odgovor na ovo pitanje je DA. Je li Bosna i Hercegovina sada spremna za članstvo u NATO-u? Nažalost, još NE. Je li realno da Bosna i Hercegovina postane NATO članica u budućnosti? Po mnogim relevantnim procjenama odgovor na ovo presudno pitanje je DA.
Međutim, taj cilj Bosna i Hercegovina može ostvariti samo ako postigne suštinski unutrašnji konsenzus o pristupanju Sjevernoatlantskom savezu. Prenošenje unutrašnjih razmirica na međunarodni nivo ne može biti uspješna strategija pridruživanja.
Važnost NATO-a je u poštivanju njegovih principa, ciljeva i vrijednosti. Iako je članstvo u NATO-u, pored članstva u EU, jedan od dva ključna strateška cilja Bosne i Hercegovine, postoje značajna politička sukobljavanja o punopravnom članstvu, ali to ne znači da naša zemlja kao ozbiljan partner ne može raditi na reformama koje su komplementarne s NATO standardima i principima kako bi dostigla te ciljeve i vrijednosti.
ZNAČAJ SUŠTINE
Gdje je onda Bosna i Hercegovina danas na NATO putu?
Akcioni plan za članstvo (MAP) NATO-ov je program savjeta, pomoći i praktične podrške prilagođen individualnim potrebama zemalja koje se žele pridružiti Savezu. Na službenoj web-stranici Sjevernoatlantskog saveza jasno piše da Bosna i Hercegovina trenutno sudjeluje u ovom programu. S tim u vezi, jer je ovo NATO-ov program i članice NATO-a pozivaju određene države da sudjeluju u ovom programu, Bosna i Hercegovina jeste u ovom programu.
Međutim, MAP je forma putem koje određena država ispunjava određene suštinske reforme, programe i ciljeve. Ta suština očituje se u dostavljanju i ispunjenju kriterija unutar Godišnjeg nacionalnog programa (ANP). Sva politička previranja u Bosni i Hercegovini od početka 2019. godine zapravo su se svodila na to hoće li BiH dostaviti ANP (a time i aktivirati MAP) ili ne.
Političkim prepucavanjima i razmiricama zanemarene su i forma i suština. ANP, kao suština, sveden je na formu i na samo ime dokumenta. ANP je u javnom diskursu u Bosni i Hercegovini postao skoro pa sinonim za članstvo. Kako bi se izašlo iz pat-pozicije, dogovoren je Program reformi, koji u suštini znači ANP.
Bosna i Hercegovina kroz svoj program nastavlja raditi na reformama u manje-više sličnim oblastima koje su propisane i ANP-om. Međutim, Program reformi je mogao proći u javnosti jer je rezultat kompromisa koji su članovi Predsjedništva Bosne i Hercegovine postigli. Suštinski se ne razlikuje od ANP-a, koji priprema svaka država koja želi postati članica NATO-a.
Radi se o planu postignuća i planiranim reformama u više oblasti, između ostalog političkim, sigurnosnim, pravnim i odbrambenim reformama.
Suštinski, NATO je nedvosmisleno rekao da Bosna i Hercegovina participira u MAP-u te BiH dostavlja svoj Program reformi (manje-više suštinski kao ANP). S obzirom na to da je važna suština i da je važno da Bosna i Hercegovina nastavi provoditi reforme koje su potrebne za NATO članstvo u neko dogledno vrijeme, u ovom trenutku je manje bitno kako se dokument naziva i kakav je naziv komisije koja radi na ovom dokumentu.
Nažalost, ta suština se često gubi u izmaglici dnevne politike, ali je lideri u Bosni i Hercegovini svakako ne smiju zanemariti. A ta suština je, prije svega, ispunjavanje potrebnih reformi.
Politički predstavnici bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska ne prihvataju članstvo u NATO-u, ali dok god Bosna i Hercegovina radi na reformama potrebnim za članstvo, dok se god suština dokumenta provodi, forma (naziv dokumenta) trenutno je manje bitna dok se ne stvore uvjeti da se i to promijeni, odnosno iskomunicira javnosti.
Kompromis o nazivu dokumenta i komisije bio je potreban jer su politički lideri sami inicirali konflikt, koji je poslužio da se zamagli suština. Dakle, kompromis je u formi, ali suština je da Bosna i Hercegovina nastavlja svoj put prema NATO-u ispunjavajući potrebne reforme.
MN: KO SU, STVARNO, PROTIVNICI NATO-a?
Upravo na tom putu do suštine važno je sagledati i jesu li protivnici NATO-a u Bosni i Hercegovini zaista protiv NATO-a ili je to samo dio političke retorike/propagande.
Prema uvidima ovog autora, protivnici NATO-a mogu se svrstati u različite grupe.
Jedni se protive NATO-u jer članstvo nameće određena pravila i vrijednosti. Drugi se protive članstvu iz ideoloških razloga, koji se najviše vežu za NATO-ove intervencije u Bosni i Hercegovini 1995. i Republici Srbiji 1999, dok treći koriste NATO kao temu za ostvarivanje unutrašnjopolitičkih ciljeva.
Ideolozi će teško promijeniti mišljenje. Pragmatici hoće.
Političari koji su prije nekoliko godina u svoje političke razmirice unijeli NATO kao temu i kao objekat rasprave napravili su velike greške. Kada na to sve dodamo i agresivnu medijsku kampanju, dovedemo se do situacije da je vrlo teško napraviti korak nazad ili kompromis.
Smatram da je najbolja “reklama” za NATO, odnosno da je najbolji poticaj za imidž Sjevernoatlantskog saveza u Bosni i Hercegovini, to da se ova tema ne koristi u lokalne političke svrhe.
Jer, s jedne strane političari u vezi NATO-a izgovore i ono što možda ne bi htjeli (barem oni pragmatični), a s druge strane dio javnosti, koji i možda ne razumije suštinu važnosti članstva u NATO-u, počinje na Savez gledati kao na još jednu stavku koju ne želimo jer je drugi forsiraju.
Tako ulazimo u tragičnost unutrašnjih odnosa u Bosni i Hercegovini, gdje je ono što je dobro za jedne tragedija za druge, i obrnuto, čime se dodatno narušavaju integrativni procesi društva. To je, naravno, produkt nametnutih narativa, poticanog nepovjerenja, sistematičnog rada na destrukciji društva, a ne stvarna pozicija i interes bosanskohercegovačkog čovjeka.
Zato najviše odgovornosti leži na onim političkim snagama koje javno propagiraju i podržavaju NATO. Smatram da one ne treba da koriste tu temu kao nešto na čemu se sakupljaju politički poeni.
Na taj način će najbolje podržati NATO u bosanskohercegovačkom društvu. I na taj će način olakšati pragmaticima da rade ka članstvu Bosne i Hercegovine u NATO-u. Alijansa je i dalje kontroverzna tema u dijelu Bosne i Hercegovine jer su narativi fiksirani na 1995. i 1999. godinu.
Percepciju je teško promijeniti i to zahtijeva ozbiljan napor i adekvatno informiranje, kao i korištenje svih sredstava soft power politike kojom NATO raspolaže.
Stoga ovu temu treba držati van konteksta lokalnih političkih tema i fokus prebaciti na civilnu saradnju, sigurnost, borbu protiv terorizma i ekstremizma, razvojne kapacitete, transparentnost i privredni razvoj.
BiH KAO TALAC SRBIJE
Da bi se shvatilo koliko je bosanskohercegovačka politička scena opterećena spinovima, političkim mitovima i lažnim dilemama, koji, na koncu, opterećuju odnose u zemlji, ali i regiji, te dodatno, krajnje neodgovorno, zbunjuju građane, donekle je paradigmatičan primjer odnosa Srbije i Sjevernoatlantskog saveza.
NATO u Srbiji nije toliko velika tema unutar lokalnopolitičkih razmirica. Ima više razloga za to, počevši od kompaktnosti državne vlade, unutrašnjeg uređenja, pa do slabe opozicije. Naravno, tu bih dodao i činjenicu da u Bosni i Hercegovini kao multinacionalnoj državi dvije od tri konstitutivne strane podržavaju NATO, dok u Srbiji, ako bi članstvo u NATO-u i postalo tema, to ne bi bio (i) međunacionalni nego samo međupolitički sukob.
Rezultat je činjenica da Republika Srbija ima vrlo jake i intenzivne odnose sa Sjevernoatlantskim savezom, u nekim oblastima i veće nego Bosna i Hercegovina, koji često neprimijećeno prolaze u javnosti.
I to je još jedan značajan paradoks koji se često previđa. Za razliku od Bosne i Hercegovine, gdje se svaka tema o NATO-u s jedne ili druge strane političkih odnosa koristi da se pokaže slabost onog drugog, Srbija se u praksi ponaša kao partnerska zemlja, ali pokušava umanjiti stvarni značaj te saradnje zbog negativnog stava javnosti prema NATO-u.
Republika Srbija ušla je u Partnerstvo za mir s NATO-om 2006. godine, te je dio IPAP-a od 2015, što je veliki pomаk u međusobnim odnosimа. Ovi mehanizmi dopuštаju NATO-u i Srbiji dа prodube svoje političke konsultаcije, kao i prаktičnu sаrаdnju kroz politički dijalog na najvišem nivou, zajedničke vojne vježbe, razne seminare i konsultacije. U sklopu IPAP programa NATO i Srbija imaju više od 200 aktivnosti godišnje. Po nekim informacijama, preko 70 posto aktivnosti Ministarstva odbrane Republike Srbije odvija se s NATO-om ili zemljama članicama NATO-a.
Vidljivo je da Srbija kao partnerska država ima intenzivne odnose s NATO-om iako nema ambicije postati dio NATO kluba. Bosna i Hercegovina, na drugoj strani, ima drugačiji status, jer je zemlja aspirantica, dio je MAP-a i nije na državnom nivou (za razliku od Srbije) proglasila neutralnost prema NATO-u.
Moglo bi se reći da je u formi Bosna i Hercegovina bliža članstvu, ali da je u suštini Srbija na većem i obimnijem nivou saradnje.
Naglasio bih da je Bosna i Hercegovina u neku ruku talac Srbije kada je riječ o njenom odnosu s NATO-om, jer se dio vlasti u Bosni i Hercegovini prema NATO-u odnosi slijedeći politiku Srbije. Mantra da je NATO bombardirao Srbiju 1999. godine i dalje se koristi u svim javnim debatama kao argument za sprečavanje bilo kakve saradnje i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini. Razlika je u tome što u Srbiji vlast ima mogućnost kontrolirati javno mnjenje, dok se u Bosni i Hercegovini ta priča koristi ne samo za politička nego i međunacionalna prepucavanja.
OPASNA ULOGA RUSIJE
U svemu tome svoju priliku vide i neki vanjski faktori. Rusija tako koristi unutrašnje uređenje, neslogu i podijeljenost oko NATO pitanja. Na taj način podgrijava emocije oko prošlosti te forsira temu NATO članstva kako bi se unutrašnjopolitički stavovi oko NATO-a još više udaljili i zacementirali.
Nije tajna da Rusija ne želi širenje NATO-a. Ona je bila protiv toga i u prošlosti, bila je protiv članstva i Hrvatske i Albanije, ranije, kao i protiv članstva Sjeverne Makedonije i Crne Gore nedavno. Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija najviše su pogođene ruskim (dez)informacijskim operacijama koje pokušavaju potkopati Evropsku uniju i NATO u regiji.
Odnos Rusije prema NATO-u preslikava se na njen odnos prema Bosni i Hercegovini. To je nedavno kulminiralo saopćenjem Ambasade Ruske Federacije u Sarajevu, koja je nedvosmisleno saopćila šta misli o promociji NATO-a u Bosni i Hercegovini, kao i o mogućem članstvu Bosne i Hercegovine u NATO-u. Ruska ambasada u Bosni i Hercegovini reagirala je povodom nastavka saradnje, ali i zbog reformi (važnih za potencijalno članstvo) koje provode i Vijeće ministara (novi Program reformi, Komisija za saradnju s NATO-om) i parlament (Radna grupa za saradnju s NATO-om).
Iako je reagiranje Ambasade Ruske Federacije na rasprave o vezama između Bosne i Hercegovine i NATO-a uslijedilo kao odgovor na brojne publikacije koje hvale prednosti članstva BiH u NATO-u, moguće je da je ona upućena ponajviše predstavnicima vlasti iz Republike Srpske, jer saradnja s NATO-om se u suštini nastavlja. A to je ono što je i bitno: više rada, manje priče.
Dakle, više suštine, manje forme. Rusija koristi Bosnu i Hercegovinu kao dio hladnoratovske velike šahovske ploče u svojim odnosima s NATO-om. Ali NATO ima i te kako soft power kako bi s vremenom promijenio i percepciju dijela javnosti u vezi sa Savezom. Do tada, potrebno je bez puno buke raditi na reformama.
UMJESTO ZAKLJUČKA
Na kraju, opet se vraćam na suštinu, koja je najvažnija. Vjerujem da će s vremenom nove generacije političkih lidera uvidjeti važnost Sjevernoatlantskog saveza i punopravnog članstva države Bosne i Hercegovine u tom savezu.
Da bismo to dosegli, NATO u Bosni i Hercegovini mora prestati biti objekat političkog prepucavanja. NATO se ne smije uvlačiti u lokalne razmirice i dopustiti da bude objekat oko kojeg se raspravlja na dnevnoj bazi.
Iz pozicije Bosne i Hercegovine, NATO mora biti najvažniji partner, neko kome se vjeruje i ko je uzor. Jer, Sjevernoatlantski savez nudi atraktivno partnerstvo, nešto što je vidljivo, realno i za što znamo da donosi sigurnost, stabilnost i prosperitet. U tom istom periodu mora se pokazati i predočiti javnosti da je NATO puno više od ratne priče iz devedesetih.
Ukratko, NATO je najvažniji i najpoželjniji parter za budućnost Bosne i Hercegovine. Ali taj put mora biti iskren i općeprihvaćen.
Gdje sve Srbija sarađuje s NATO-om
U skladu sa svojim potrebama i ambicijama, kao i vanjskom politikom, Srbija ima izbor od preko 1.600 različitih aktivnosti koje može izvoditi s NATO-om.
Rade na stvarima kao što su reforme oružanih snaga i priprema Vojske Srbije za misije UN-a i EU. Pored toga, rade na upravljanju vanrednim situacijama i pripremi zemlje i regiona za scenarije poput zemljotresa.
Srbija sarađuje u oblasti sigurnosti, reformi sektora odbrane, pristupila je Procesu plаnirаnjа i pregleda (PARP), učestvuje u Programu izgradnje integriteta (BI), Trust funds, naučnoj saradnji u sigurnosnim pitanjima (progrаm “Nаukа zа mir i sigurnost” -SPS) itd. Može se primijetiti da (i) na simboličkom nivou Srbija ima dobre odnose s NATO-om.
Kao primjer uzeo bih činjenicu da je bivši šef Vojnog predstavništva u Misiji Republike Srbije pri NATO-u trenutno načelnik Generalštaba Vojske Srbije, dok je novoimenovani ambasador Srbije pri NATO-u karijerni diplomata koji je obavljao funkciju pomoćnika ministra vanjskih poslova za sigurnosnu politiku.
Autor je prvi direktor Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine te bivši ambasador Misije Bosne i Hercegovine pri NATO-u.
Objavljivanje ovog teksta omogućeno je podrškom Ministarstva vanjskih poslova Republike Češke.
Tekst odražava stav njegovog autora, a ne nužno i stav Republike Češke
Izvor: www.nezavisne.com, (07. maj 2021.)
Autor: Almir Džuvo
