U ovom radu, autori Buljubašić i Holá se oslanjaju na postojeće teorijsko i empirijsko znanje – koje proizlazi, iz kriminologije, studija sukoba i mira i studija radikalizacije i ekstremizma – s ciljem ispitivanja uloge historijske traume u kolektivnoj radikalizaciji.
Trauma koja se desila u daljoj ili bližoj prošlosti, može biti objektivna, izmijenjena ili zamišljena, koju dijeli određena grupa ljudi. Tačnije, ta trauma predstavlja jedan od markera grupnog identiteta – nacionalnog, etničkog, religijskog – kroz generacije. Radikalizacija se odnosi na proces u kojem osoba postaje sve ekstremnija u političkim, vjerskim ili društvenim ideologijama, te podložnija prihvatanju bilo kojeg oblika (nasilnog) ekstremnog ponašanja da bi postigla svoje ciljeve. Međugeneracijski prijenos kolektivne traume može nesumnjivo imati značajnu ulogu u radikalizaciji budućih generacija grupa koje smatraju da ih drugi historijski viktimizira. Cilj ovog rada je istražiti kako međugeneracijski prijenos kolektivne traume može doprinijeti grupnoj radikalizaciji?
U ovom radu se stoga uvodi (do sada relativno zanemarena) međugeneracijska perspektiva u studije radikalizacije. U tu svrhu, ovaj rad se na početku osvrće na postojeće znanje o pojedinačnoj i kolektivnoj radikalizaciji. Nakon toga, autori govore o pojedinačnoj i kolektivnoj traumi, te opisuju njene posljedice i pojavne oblike. Pažnju onda skreću na međugeneracijski prijenos nasljeđa političkog nasilja, sa posebnim fokusom na međugeneracijski prijenos kolektivne traume. Posljednji dio daje sintezu argumenata i predstavlja nekoliko (okvirnih) tvrdnji o tome kako historijska trauma potencijalno može doprinijeti radikalizaciji današnjih i budućih generacija.
Rad je dostupan na ovom linku.
