Podrška građana Grne Gore, ali i Bosne i Hercegovine ka NATO integracijama u ovom trenutku još nije na zadovoljavajućem nivou. Slaba, ili nikakva informiranost građana o benefitima i rizicima pristupanju u Sjevernoatlantski savez može se pripisati nedostatku političke volje i nepostojanju sveobuhvatne i učinkovite strategije komuniciranja svih koji imaju uticaj na formiranje stavova javnog mnjenja.
“Dijalog o NATO-u – zajednički napori na podizanju javne svijesti u Crnoj Gori“ naziv je dvodnevne debate održane u Podgorici 29. i 30. septembra 2010. godine, u organizaciji Euro-atlanskog kluba Crne Gore i u saradnji s Ministarstvom odbrane CG, NATO-om, ambasadama Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Kraljevine Norveške. Pored predstavnika nevladinog sektora Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Srbije, Albanije, Makedonije, učešća u debati su uzeli kako predstavnici vladajuće koalicije tako i opozicionih stranaka u Crnoj Gori. Na konferenciji je bio prisutan veliki broj zvanica iz diplomatskog kora.
Ciljne grupe
Nakon pozdravnih poruka i uvodnog govora Predsjednika Euro-atlantskog kluba Crne Gore Sava Kentere, debatu je otvorila ambasadorka Velike Britanije u CG, Kate Knigh-Sands ističući: „Ključni faktor u daljim procesima integrisanja jeste potreba prenošenja informacija o NATO-u do građana koji se protive ulasku u NATO, ali i onih koji su u ovom momentu neopredjeljeni, i na sistematski način im prezentovati prednosti i rizike od ulaska u NATO savez,“ što su potvrdila i istraživanja javnog mnjenja koje je sproveo profesor Miloš Bešić, u kojima se između ostalog navodi da građani smatraju da će benefite ulaska u NATO alijansu osjetiti jedino vlada i njeni službenici.
Predstavnik NATO-a Uroš Zver naglasio je da „Komunikaciona strategija mora obuhvatiti sve strukture stanovništva kojima će se na prigodan način uz direktnu komunikaciju, ponuditi objašnjenja i razjasniti nedoumice oko ulaska u NATO.“ Savo Kentera iz Euro-atlantskog kluba CG smatra da je veoma bitno da komunikaciona strategija bude dvosmjerna, da postoji dijalog, jer klasična predavanja o nekoj temi nisu komunikacija, što je suština komunikacione strategije.
Iz nevladine organizacije Alfa Centar, Aleksandar Dedović naglašava da su oni, identifikovali ciljne grupe koje o tome žele da razgovaraju, ali da ne treba insistirati na dijalogu kod „običnih građana“ koji jedva „sastavljaju kraj sa krajem.“
Predsjednik Centra za Evro-atlantske politike Neđeljko Rudović kazao je da „Samo jedna trećina građana Crne Gore podržava ulazak u NATO, i da se mora naći način da se javnost bolje informiše.“ Kao mogući problem ovako slabe podrške građana istakao je da vladajuća struktura vrši agresivnu propagandu ulaska države u NATO savez.“
General u penziji Blagoje Grahovac kazao je da su crnogorci ratoborni, da je svaki crnogorac rođenjem predodređen da ratuje, i da se ovaj stereotip može prekinuti jedino ulaskom CG u NATO savez. Napomenuo je da je poslije ostvarenja samostalnosti Crne Gore, njen najveći projekat put u NATO.
Regionalna iskustva
Pitanje ulaska u NATO nije samo i isključivo pitanje koje se tiče CG, BiH, ili neke druge države, već i zemalja koje ih okružuju, i šire. Ovo je prilika da članice Atlantske povelje iz regiona govore o svojim iskustvima stečenim na putu njihovih država ka NATO alijansi, i daju određene preporuke i sugestije koje mogu biti od ključne važnosti za nove članice.
„Veliki uticaj na javno mnjenje po pitanju pristupa NATO savezu imali su događaji koji su se dešavali južnije od Slovenije“, rekao je uvaženi profesor Anton Bebler, inače predsjednik Atlantskog saveza Slovenije. Smatra se da je veliki uticaj na javnost Slovenije izvršila politika bivšeg predsjednika SAD-a Georga W. Busha, kada su SAD izvršile invaziju na Irak. Podrška javnosti je sa 60 posto pala na oko 40 posto.
Bivši student profesora Beblera, a sada državni sekretar Ministarstva odbrane Slovenije Uroš Krek, napominje da je najbitnije osigurati legitimitet građana, otkloniti nerazumijevanje uz konstantan dijalog, što je moguće uraditi kroz implementaciju Komunikacione strategije, i da Crna Gora može prepisati taj model osiguranja podrške javnog mnjenja od Slovenije, kroz postojanje stalnih formalnih bifinga, ali i posebnih sjednica sa novinarima koje su željeli odmah da informišu gdje se Slovenija nalazi u tom procesu. Takođe kao neizostavan dio ove strategije naveo je učestvovanje na svim mogućim javnim skupovima u lokalnim zajednicama širom Slovenije. Veliki značaj u prezentaciji značaja NATO-a imao je vrh vlasti koji je bio itekako angažovan, sam ministar odbrane je imao preko stotinu medijskih nastupa.
Kristaq Birbo iz Atlantskog saveza Albanije iskorisitio je priliku da upozna prisutne sa napretkom njegove zemlje na njenoj demokratizaciji, suzbijanju organizovanog kriminala i korupcije, a kao nagradu za učinjeno naveo je pristupanje Albanije NATO-u. Inače, podrška albanskog stanovništva njenom ulasku u NATO je oko 95 posto, i to je konstanta već duže vremena. Birbo je naglasio da je ulaskom u NATO, Albanija zapravo više dobila nego NATO, i da je osjetno povećanje sigurnosti nakon prijema u alijansu.
Miloš Šolaja iz Centra za međunarodne odnose u Banja Luci govorio je o odnosu Rusije sa entitetom BiH, Republikom Srpskom, u koju je primjetno povećanje ruskog uticaja i novih ruskih investicija, što nam nešto govori i o samom NATO-u, i smanjenjenoj podršci građana RS-a prema NATO-u. Prema podacima koji su izneseni, 64 posto građana RS-a je izričito protiv ulaska u alijansu. Istakao je da je BiH u specifičnoj situaciji, i da BiH ne može još uvijek govoriti o članstvu u NATO, već samo o članstvu u Akcionom plan za članstvo (MAP).
Predstavnik Ministarstva odbrane BiH, Asif Kahriman, saopštio je da trenutno ono što otežava put BiH ka alijansi, jeste nepostojanje konsenzusa u rješavanju pitanja nepokretne vojne imovine u BiH, što predstavlja ključni faktor pristupa BiH u MAP. Kahriman je istakao da je Ministarstvo odbrane BiH uradilo sve što je bilo potrebno kako bi se put u alijansku nastavio, ali da je sada potrebna pomoć i saradnja drugih ministarstava BiH, kao i međunarodne zajednice.
BiH ima Komunikacionu strategiju, prema kojoj su urađene dvije ankete na temu NATO-a i Partnerstva za mir (PfP) 2009. i 2010. godine, ali nije došlo do značajnijih promjena po pitanju povećanja ili smanjenja podrške javnog mnjenja ulasku u NATO. Napomenuo je da u BiH postoji potreba, ne samo za edukovanjem građana o ovim pitanjima već i o edukovanju medija koji bi na pravilan način izvještavali o integrativnim procesima.
„2006. godine Hrvatska je izradila komunikacionu strategiju koja je imala za cilj da se dosegne i održi podrška javnosti kao ključni preduslov ulasku u NATO“, kazao je Luka Vidak, Predsjednik Atlantskog vijeća Hrvatske. Inače dokument o komunikacionoj strategiji Hrvatske nije javno objavljen. Ministarstvo vanjskih poslova Hrvatske je organizovalo diskusije o ovim temama po svim županijama, kako bi bili u direktnom kontaktu i da bi se približili građanima, što je davalo pozitivne rezultate.
„Postojanje konsenzusa među političkim elitama je omogućilo Hrvatskoj lakše unutanje pripreme i implementaciju Komunikacione strategije, nego što je to slučaj sa drugim zemljama u okruženju“ smatra Vidak.
Dragan Lozančić, viši savjetnik u Ministarstvu odbrane Hrvatske, i profesor na George C. Marshall Evropskom centru za sigurnosne studije iz Garmisch-Partenkirchena, Njemačka, napominje da je „komunikaciona strategija samo dio sistema, i da se kao krajnji cilj ne smije nametati samo članstvo u NATO-u, već dovoljno razvijeno društvo i razvijene institucije koje će osigurati sigurnost svih građana.“ Ono bitno jeste i kako formulisati rješenje problema, koje se mora napraviti tako da bude pristupačno „običnim ljudima“, a ne samo onima koji se bave ovom tematikom.
„Alternativa pristupa u NATO ne postoji! Nakon bombardovanja Jugoslavije od strane NATO-a 1999. godine, podrška građana Makedonije je pala za oko 30 posto. Trenutna najveća prepreka ulasku jeste spor s Grčkom oko imena makedonske države.“ rekao je Ismet Ramadani, Potpredsjednik Euro-atlantskog savjeta Makedonije. Unatoč svemu, Makedonija želi u EU i NATO, a trenutna podrška njenih građana integracijama je oko 80 posto.
Tijana Andrić iz Atlantskog savjeta Srbije napominje da: „Srbija nema izrađenu Komunikacionu strategiju pristupa u NATO i EU, najvećim dijelom zbog recidiva iz prošlosti i politizacije priče vezane za Kosovo i Metohiju.“ Takođe veliki broj građana Srbije je potpuno neinformisan po pitanjima integracijskih procesa, a svoja mišljenja zasnivaju na emocijama i ideološkim faktorima, ističe Andrićeva. Ona smatra da se rešenje nalazi u „objektivnoj propagandi“, kroz izdavanje publikacija, medijskih članaka, organizovanju javnih debata i diskusija.
Edukacija, a ne propaganda
Konferenciju je zatvorio bivši direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost Crne Gore, a sada ministar bez portfelja Duško Marković, koji je ovom prilikom rekao: „Crna Gora još uvijek nije pronašla prave modele kako bi građanima objasnila sve dobrobiti članstva u NATO savezu. Zbog toga je trenutna podrška građana niskom nivou, ali i zbog razloga iz neposredne prošlosti. Napomenuo bih da je NATO najbolji i najsigurniji izbor za Crnu Goru i njene građane, koji bi omogućio prosperitet cjelokupnog društva“.
Prema zaključcima donesenim na kraju dvodnevne konferencije učesnici su se složili da je od izuzetne važnosti da se oponentima integracije u NATO alijansu mora omogućiti da na nesmetan način saopštavaju svoje argumente, kako bi se osigurao puni demokratski legitimitet. Vlada ne može imati monopol nad procesom euro-atlantskih integracija, koji treba predstaviti kao državni proces, a ne kao proces određenih grupa, političkih elita ili pojedinaca. Potrebna je veća angažovanost parlamentaraca, kao jedan od ključnih faktora implementacije komunikacione strategije, prema kojoj sve poruke koje ona odašilje moraju da budu jasne, precizne i razumljive običnim građanima. Njen cilj mora biti edukacija građana (kroz dijalog), a ne propaganda.
Tekst i Foto: Aner ZUKOVIĆ
