Predsjednica Udruženja “Zaboravljena djeca rata”, Ajna Jusić, u ispovijesti za Graciju govori o tome kako je prihvatila spoznaju da je plod ratnog silovanja, kako se nosila i nosi sa predrasudama te šta je ono najvažnije što je naučila od svoje majke.
Konferencija “Međunarodne perspektive o rodu i pravosuđu: teorija i praksa”, održana u Sarajevu, u organizaciji Centra za sigurnosna i pravna istraživanja Atlantska inicijativa, okupila je zaista impresivan broj predavača i predavačica iz BiH i svijeta, a među njima se našla i Ajna Jusić (26), predsjednica Udruženja “Zaboravljena djeca rata”. Ajna je svoje iskustvo podijelila na panelu pod nazivom “Posljedice rodnih predrasuda po djecu”. Prisutni su pažljivo slušali sve što im ima reći djevojka koja je bila prva registrovana beba rođena kao plod silovanja tokom rata u BiH.
Rođena je u septembru 1993., u sigurnoj kući “Medica” u Zenici. Njena majka je tada imala 22 godine. Ajnina priča, kao i priča mnoge djece koja su rođena nakon što su njihove majke preživjele silovanja, postavljena je i na pozorišnu scenu. Nakon tuzlanske premijere u martu, predstavu U ime oca, dokumentarno-plesni komad u koprodukciji umjetnika iz BiH i Austrije, te u režiji Darrela Toulona, vidjela je ovog oktobra i sarajevska publika. “Ova predstava je posebna. Smatram da s njom pišemo historiju. Ona mnogo toga govori. Ja sam provela 25 godina u tišini, misleći da sam ja to neko dijete mržnje i srama, međutim, ono što sad mogu reći jeste činjenica da sam ja najponosnija kćerka najhrabrije i najjače majke na svijetu”, rekla je Ajna. Za Graciju je podijelila svoju priču, sve kroz šta je prošla i prolazi, krize, uspone i padove, ali i sreću što u majci i očuhu ima bezrezervnu podršku.
Šta je najteže u činjenici da si dijete čija je majka žrtva silovanja?
– To što sam provela godine razmišljajući zašto sam drugačija od druge djece i zašto me druga djeca tuku u školi, zašto me nazivaju pogrdnim imenima – od derište do kopile, i onda, nakon toliko godina, saznam da sam došla na svijet kao posljedica ratnog silovanja. I pritom je još teže kad okrenem glavu i vidim šta je moja mama Sabina morala sve proći da bi mene zaštitila, da ne bih osjećala istu diskriminaciju kao ona, i ponekad vidim koliko joj je teško što me nije uvijek uspjela sačuvati, a trudila se nevjerovatno mnogo. Najteže je bilo shvatiti zašto su mamu ostavili samu, zašto ju je društvo natjeralo da ponovo mora preživljavati. Zar ta najgora na svijetu trauma nije bila dovoljna?! Ali, s druge strane, dobrota moje majke je moj svijet učinila ljepšim. Njena volja da me uči da postoje loši ljudi, a ne loši narodi, nešto je prelijepo što mi je dala. Naučila me je da volim ljude i da ne krivim ljude oko sebe jer su i oni preživjeli taj rat, svako se o svojoj muci brinuo, svi su bili prepušteni sami sebi nakon rata. Sistemski, država nikad ništa nije učinila, nikad nije naučila društvo da prihvati sve žene koje su preživjele silovanje i da ih ne krive za to što su prošle, jer svi znamo da nema osobe na svijetu koja bi voljela doživjeti prisilno uzimanje tijela, dostojanstva i života, koja bi voljela preživjeti silovanje. Moja majka je heroina, i sve što jesam i sve što radim i svaku vrijednost koju imam, imam zahvaljujući njoj i njenoj snazi, njenoj čistoći, njenoj ljepoti, njenom postojanju.
Kad si to saznala, i kako si reagovala?
– Crna rupa. Tako to uvijek opišem. Sve moje noći razmišljanja o tome šta želim biti kad porastem, koji instrument da sviram, sve moji noći u kojima sam sebe zamišljala kao super fudbalerku, u kojima sam zamišljala neku super karijeru, jednostavno su bile zamijenjene vriskom moje majke, čula sam njenu bol. Kada sam saznala, prva reakcija je bila povlačenje, jer nisam znala kako da pitam mamu, kako da stanem ispred nje i da je pitam.
Kompletan tekst možete pročitati u Graciji 380, 1.11.2019.
Razgovarala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević/Spektroom
Izvor: http://www.gracija.ba/ (01. novembar 2019.)
