Psihičko nasilje nosi ozbiljne posljedice

Piše Dželila Mulić-Čorbo, porodična sistemska psihoterapeutkinja

Psiholozi i socijalni radnici su saglasni da nije samo fizičko nasilje nasilje, a to prepoznaju i zakoni u Bosni i Hercegovini. Iako jeste najprepoznatljiviji, važno je da se zapitamo šta je s nasiljem koje ne vidimo tako lako, ne prepoznajemo tako lako, ne možemo da ga opipamo, na dodir ne boli, ali svaka misao o sebi boli, mnogo jače i mnogo teže nego modrica. Toliko bolan i opasan oblik nasilja koji ne  možemo da vidimo jeste psihičko nasilje odnosno emocionalno zlostavljanje. Fizičko nasilje uvijek prati i psihičko nasilje, jer nije vjerovatno da će nas neko tući i govoriti kako smo divna osoba. Upravo je suprotno, udarce prate vrlo teške uvrede i verbalno ponižavanje i to kroz duži vremenski period, kontinuirano. To nije izolovani incident, uzrokovan krizom, to je svjesni, smišljeni plan povređivanja.

Zato što je psihičko nasilje teško prepoznatljivo i mnogo manje se prijavljuje, u ovom članku ćemo pokušati približiti ne samo definiciju psihičkog nasilja, nego i njegove posljedice koje ostavlja na žrtve. Na osnovu toga ćemo moći dati i odgovor na pitanje zašto ga teže prepoznajemo. Kao žrtve ćemo označavati žene jer su skoro u 90% slučajeva nasilja žene žrtve, ali se posljedice mogu aplicirati i na muškarce i na žene. Nasilje se događa i u istospolnim partnerskim odnosima. Istraživanja su pokazala da je slična prevalencija i incidencija nasilja kao u heteroseksualnim odnosima (Edwards, Sylaska, Neal, 2015), da je ciklus nasilnog ponašanja jednak kao u heteroseksualnim odnosima (Bancroft, 2002), a u isto vrijeme postoji veći pritisak čuvanja tajne zbog neprihvaćanja okoline i prijetnji partnera/ice da će drugima reći istinu o seksualnoj orijentaciji (Carvalho i sur., 2011).

Ključni rezultati iz istraživanja „Dobrobit i sigurnost žena u BiH“ koje je proveo OSCE 2019. godine pokazuju nam da 67% žena smatra da je nasilje nad ženama uobičajena pojava, dok 27% smatra da je veoma uobičajena pojava. Do svoje navršene 15. godine života, 48% žena iskusi neki oblik nasilja, dok 59% žena vjeruje da bi se najveći broj prijateljica složio da dobra supruga treba slušati muža čak i ako se ne slaže s njim. Čak 84% žena ne bi prijavilo nasilje policiji. Preživjele osobe obično trajno osjećaju emocije poput straha, šoka, srama ili bijesa. Svaku od ovih emocija navelo je između dvije petine i dvije trećine žena, dok tri od deset žena koje su doživjele nasilje žive sa dugotrajnim psihičkim posljedicama, kao što je osjećaj ugroženosti, depresija, nedostatak samopouzdanja i samopoštovanja, i poteškoće sa spavanjem.

Ovi podaci nam ukazuju na nekoliko ključnih aspekata. Žene osjećaju da žive u društvu u kojem se mnogo očekuje od njih: da budu dobre majke, supruge, domaćice te dobre radnice. Patrijarhalne norme su i dalje visoko prisutne. Žene izražavaju nedostatak povjerenja u policiju i centre za socijalni rad, upravo one institucije koje treba da ih štite. Nevladine organizacije koje pružaju posebne usluge (sigurne kuće) nisu mnogo poznate javnosti, te većina žrtava ne zatraži njihovu pomoć. Neinformiranost o postojanju službi za pomoć jedna je u nizu mnogih prepreka za žene koje žele prijaviti nasilje. Kod žena koje su doživjele nasilje, prisutan je osjećaj srama zbog viktimizacije, strah od počinioca, nepovjerenje u institucije, ali je prisutna i želja da se porodica održi na okupu dok je finansijski ovisna o nasilnom partneru.

Kada sve ovo znamo, jako je važno da razumijemo šta se događa sa ženama koje su žrtve psihičkog nasilja odnosno emocionalnog zlostavljanja, i možda uspijemo da dobijemo neke odgovore zašto ovoliko žena ne bi prijavilo nasilje.

Psihičko nasilje se odnosi na oblike zlostavljanja s ciljem zadobivanja moći i kontrole nad žrtvom i potpuno je razarajuće za psihičko zdravlje i ličnost. Obuhvata različite zabrane, omalovažavanje, izolaciju, marginaliziranje problema, prijetnje žrtvi ili njoj dragoj osobi, uvrede, potcjenjivanje, ucjene, kontrolu kretanja i sl. U osnovi psihičkog nasilja je verbalno zlostavljanje. Nasilnik konstantno kritikuje ili vrši negativno “etiketiranje” osobe.

Psihičko nasilje je više od jedne rasprave, ono se dešava duži vremenski period tokom kojeg nasilnik kontroliše ženu i urušava njeno samopouzdanje, mentalno zdravlje i proizvodi osjećaj straha i nesigurnosti. Prisutna je sklonost nasilnika da se pretvara kao da se ništa nije dogodilo ili čak da okrivljava žrtvu, što je veoma često za emocionalno i psihičko nasilje. U žrtvi se proizvodi osjećaj zbunjenosti i dovodi do toga da žena počinje da sumnja u sebe i ono što joj se dešava. Često prođe dosta vremena dok žene ne shvate da je ovakvo ponašanje nasilnika namjerno i smišljeno.

Neki od vidova emocionalnog i psihičkog nasilja su:

• Okrivljavanje za sve probleme koji postoje u vezi ili braku
• Poređenje sa drugima i urušavanje samopouzdanja
• Ponižavanje i omalovažavanje pred drugima
• Kritikovanje ženine inteligencije, izgleda, sposobnosti
• Zlovolja i optuživanje žene za sopstvene neuspjehe i nezadovoljstvo
• Vikanje, vrijeđanje i psovanje, nazivanje pogrdnim imenima
• Nabijanje osjećaja krivice ženi ako ne želi seksualni odnos
• Ucjenjivanje da će učiniti nešto opasno, ako ne urade ono što on želi
• Prijetnja samoubistvom
• Nemogućnost da se razgovara o onome što se dešava u vezi ili braku
• Strah da pričate o onome što se događa i kako se osjećate
• Kontrolisanje kada odlazite, a kada se vraćate kući
• Sprečavanje da se viđate sa prijateljicama i porodicom ili da uspostavljate nova prijateljstva i kontakte
• Potreba da odustanete od svega, samo da biste ugodili partneru ili izbjegli njegovo nezadovoljstvo.

Psihičkom nasilju doprinose i radnje koje narušavaju funkcionisanje porodice ili se odnose na tretman drugih članova domaćinstva, kao što je nepoštovanje privatnosti, vojnička disciplina, nepoštovanje kućnog reda, prevelika roditeljska očekivanja, prisiljavanje na izbor zanimanja, zanemarivanje ostarjelih članova porodice, nametanje stavova i kontrola životnog stila, odbijanje da se preuzme dio brige o domaćinstvu, itd.

Žene koje imaju iskustvo psihičkog/emocionalnog zlostavljanja mogu početi da vjeruju da je ono što nasilnik govori o njima istina. Mogu početi da misle o sebi da su glupe, ružne, neprivlačne, debele i da niko na ovom svijetu nikad ne bi stupio u vezu sa njima. Žene također veoma često mogu sebe kriviti za nasilje koje im se dešava. Neprestano kritikovanje urušava samopouzdanje i sigurnost u sebe i otežava izlazak iz nasilne veze.

Generalno posmatrano, odnos dominacije i kontrole koji se sprovodi kroz nasilne obrasce ponašanja nad nekom osobom, ženom ili djetetom, prije svega izaziva strah i nesigurnost. Iz straha od ponovnog povređivanja slijedi niz pokušaja da se sa nasilnikom uspostavi “dobar” odnos, a pri tome se nerijetko traži lična odgovornost za nasilje. Udruženo s tim, što je tipično za nasilje u porodici, javlja se stid i sram, te se nasilje krije čak i od najbližih prijatelja i drugih članova porodice. Brojni su primjeri žena koje su nasilje krile decenijama i ostajale izolirane u poziciji “žrtve”, u sve većoj kumulaciji i eskalaciji nasilja.

Posljedice nasilja u porodici su mnogobrojne, a posebno karakteristične za psihičko zlostavljanje su:

• napetost, nemir, osjećaj slabosti,
• osjećaj srama, krivnje, samozanemarivanje,
• osjećaj straha (za sebe, svoj život, život bliskih osoba),
• gubitak samopouzdanja,
• neurotske reakcije, poremećaj spavanja, poremećaj ishrane,
• zloupotreba droge, alkohola,
• problemi s koncentracijom, dezorijentacija,
• osjećaj rastresenosti, pokušaj suicida.

Kod žena žrtava nasilja narušen je doživljaj bazične sigurnosti, sniženo samopouzdanje i samopoštovanje, prisutna je stalna strepnja i strah od ponovnog povređivanja, stid i sramota, što i karakterizira prvu faze viktimizacije.

Udruženo s tim sreću se i brojne promjene u socijalnom funkcionisanju, kao što su povlačenje i zatvaranje u sebe, prekid kontakta sa prijateljima i rodbinom, gubitak volje za socijalne aktivnosti i sl.

U slučajevima izraženijeg nasilja javljaju se i simptomi psihičke disfunkcionalnosti, koji mogu biti različiti, a zavise od općih karakteristika ličnosti osobe koja trpi nasilje i karakteristika proživljenih nasilnih iskustava. U tom kontekstu možemo spomenuti razvoj psihosomatskih tegoba, depresivnosti, fobija, anksioznosti i sl., što, u najtežem stepenu viktimizacije, poprima i razmjere težih psihičkih oboljenja kao što su psihotične depresije, paranoje, kao i samoubistva ili ubistva.

Kada govorimo o teškoćama u regulaciji osjećanja, vrlo važno je znati da nasilje dovodi do teških emocionalnih stanja kao što je tjeskoba, očajanje, bespomoćnost, agresija prema sebi i drugima, depresija i razmišljanje o samoubojstvu. Ova emocionalna stanja otežavaju žrtvi djelovanje u smjeru rješavanja životno teške situacije, a istodobno predstavljaju opravdanje nasilniku da se nastavi nasilno ponašati. Ovakva emocionalna stanja žrtve stručnjacima otežavaju uspostavljanje kontakta i stvaraju kod njih osjećaj bespomoćnosti i nedjelotvornosti.

Narušen je osjećaj ličnog identiteta, slike o sebi i drugima. Prirodna je potreba svake osobe da o sebi misli dobro i da je po nečemu vrijedna, a sistematsko obezvređivanje koje čini nasilnik snažno narušava upravo osjećaj lične vrijednosti žrtve, tako da ona postaje sklona misliti o sebi kao bezvrijednoj i nesposobnoj da bilo šta promijeni. Pri tome žrtva postaje nepovjerljiva i prema drugim ljudima, počinje strahovati da opasanost prijeti i od ostalih ljudi iz okoline. Druge ljude, pa i stručnjake, prihvata s nepovjerenjem, a ne doživljava ih unaprijed kao izvor zaštite i podrške.

Nije neobično da žene koje izađu iz jedne nasilne veze, uđu u drugu nasilnu partnersku vezu. Posljedica povezivanja različitih okolnosti, kao što je smanjeni osjećaj samopoštovanja zbog prethodno doživljenog nasilja, model nasilnog rješavanja sukoba u porodici koji može nositi iz djetinjstva, potreba da nađe partnera koji djeluje snažno i zaštitnički utiču direktno na rizik od ponovne viktimizacije u sljedećem nasilnom odnosu. Međutim, ne smijemo zaboraviti da nasilni muškarci mogu biti šarmantni, nježni, posvećeni, i to posebno u počeku veze, što dodatno otežava prepoznavanje i udaljavanje od njih. U slučaju ponovnog ulaska žrtve u nasilnu vezu nakon što su se angažirali na njenom osnaživanju i osamostaljivanju, stručnjaci se obično osjećaju iznevjereni, a katkada i bespomoćno.

Oporavak od bilo koje vrste zlostavljanja je dugačak i težak put, a to je posebno istaknuto kada ne postoje fizički tragovi nasilja. Žrtve često ne vjeruju ni same sebi, nisu sigurne je li do nasilja zaista došlo. To sve može zakomplicirati proces oporavka, ali i prijavljivanja. Upravo tajnovitost koja se nalazi u prirodi psihičkog nasilja čini ljude nemoćnima da vjeruju sami sebi i svojoj prosudbi, posebno jer zlostavljač koristi neprekidne misaone igrice s namjerom da naudi žrtvi. I to je jedna od velikih prepreka, prvo pri prijavljivanju psihičkog nasilja, a onda i pokretanju krivične prijave za psihičko nasilje od strane policije i dobijanja zaštite i podrške jer žena ni sama sebi ne vjeruje, a kako onda da joj drugi vjeruju.

Upravo razumijevanje posljedica psihičkog nasilja, znanje o psihičkom nasilju pomaže nam da ne upadnemo u zamku nasilnika i time postanemo saučesnici nasilniku potvrđujući njegove tvrdnje.

Svi u lancu institucija i pojedinaca koji daju maksimalne napore da zaštite žene i djecu žrtve nasilja, kada ispred sebe imaju žrtvu nasilja, posebno psihičkog nasilja, treba da se zapitaju:

• Koja su moja lična uvjerenja i stavovi o nasilju u porodici, posebno o psihičkom nasilju?
• U kojoj mjeri ih unosim tokom ispitivanja i tretmana preživjelih nasilja?
• Da li vodim računa kako ispitujem preživjele, da li pitanja koja postavljam ispituju adekvatno relacije unutar porodice, dinamiku unutar porodice, utičem li dodatno na retraumatizaciju? Da li odgovorima mogu da dobijemo jasnu sliku o kojem obliku nasilja se radi?
• Na koji način tretiram djecu u nasilnoj porodici? Na koji način ih štitim?
• Šta mogu bolje i drugačije da bih pomogao ženi?

Biti žrtva nasilja je zastrašujuće, biti žrtva psihičkog nasilja i emocionalnog zlostavljanja je potpuno razarajuće. Mi želimo o sebi da mislimo da smo dobri, ali u poziciji žrtve nemamo šansu da mislimo o sebi pozitivno. Društvo i zajednica je u obavezi da žrtvama omogući pomoć, zaštitu i podršku sa posebnim akcentom na izgradnju ljepše slike o sebi, a to započinjemo vjerovanjem da je istina ono što nam žrtve govore.

Ako vas partner vrijeđa, postavlja razne zabrane, često kritikuje, plaši vas, ucjenjuje, ubjeđuje vas da ne vrijedite, da ništa ne možete sami, da ste nesposobni, da vas niko ne može voljeti, da ste ružni, glupi i pokazuje druga ponižavajuća i uvredljiva ponašanja, obratite se za pomoć. Pozovite SOS telefon (1265 FBiH ili 1264 RS), kontaktirajte centar za socijalni rad, potražite pomoć od nekoga kome vjerujete, potražite stručnu psihološku podršku, pozovite policiju ako se plašite.

Od novembra 2020. godine u sklopu projekta o nasilju u porodici koji Atlantska inicijativa provodi uz Ambasadu Ujedinjenog Kraljevstva u Bosni i Hercegovini radili smo i na jačanju znanja i kompetencija stručnjaka i stručnjakinja koji rade u sistemu zaštite. Kroz brojne radionice i sastanke govorili smo o tome kako psihičko nasilje nije dovoljno prepoznato te o načinima kako podržati osobe izložene ovom obliku nasilja. U ovom članku dajemo pregled uzroka i posljedica psihičkog nasilja u želji da ovom obliku nasilja damo pažnju koju zahtijeva i da doprinesemo njegovom prepoznavanju i tretiranju. U okviru projekta „Jačanje odgovora na nasilje u porodici tokom i neposredno nakon krize COVID-19 u BiH“ cilj je provesti i objaviti jedinstvenu analizu nasilja u porodici tokom krize COVID 19 i postaviti posebne mjere koje će se predložiti onima koji su važan faktor u suočavanju i prevenciji porodičnog nasilja (socijalne službe, pravosuđe).