Odlazak građana Bosne i Hercegovine na ratišta u Siriju i Irak, i posebno mogućnost njihovog povratka u zemlju, nisu najozbiljnija niti najneposrednija opasnost po njenu sigurnost. U državi koja opstanak duguje mirovnom sporazumu u koji je ugrađen temeljni spor oko kojeg je vođen rat (1992-1995) – treba li ona biti jedinstvena ili podijeljena – postoje znatno prisutniji sigurnosni rizici. Ova nerazriješena dihotomija, kroz nastavak rata (još uvijek) nenasilnim sredstvima, presudno određuje političku, društvenu i ekonomsku dinamiku te izravno smanjuje kapacitet države da djelotvorno odgovori na gotovo svaki izazov.
Odlasci na strana ratišta nisu izravna posljedica te dinamike. Oni su lokalizacija globalnog fenomena, kojem domaći kontekst ponekad pogoduje, ali su i rezultat drugih procesa koji se ovdje odvijaju skoro četvrt stoljeća. Za to vrijeme Bosna i Hercegovina je od zemlje destinacije za putujuće strane borce postala zemlja njihovog porijekla.
Atlantska inicijativa je sredinom 2015. godine objavila istraživanje u kojem je pokušala objasniti ovaj fenomen. Godinu dana kasnije, čini nam se kako je saznanja do kojih smo tada došli neophodno dopuniti novima. Prije svega promjenom hijerarhije motiva koji navode na odlaske, a onda i posljedicama koje je ta promjena proizvela na sadržaj i dinamiku ovog procesa. Zbog toga i dopunjeni naslov ovog istraživanja – Novi zov rata u Siriji i bosanskohercegovački kontingent stranih boraca.
