Kako su nas paralisali strah, sram i nepovjerenje u institucije

0
1016

Ispovijest žene koja je trpjela fizičko, psihičko i seksualno nasilje ispričana je u trećem licu, nespecifična je za naše društvo, ali pokazuje koliko je nasilje nad ženama sveprisutno i kako se može desiti svima nama. 

“U skandinavskim zemljama je, primjerice, nasilje nad ženama itekako prisutno, ali prijavljivanje takvih slučajeva i generalno priča o tome su na daleko većem nivou”, kaže Dželila Mulić-Čorbo, psihologinja i psihoterapeutkinja   

Žena, zvat ćemo je Sarah, strankinja je udata za bh. državljanina i dugo godina trpjela je nasilje koje je nad njom provodio njezin muž. Sarah potiče iz druge kulture, sa suprugom je jedno vrijeme živjela u inozemstvu te su potom doselili u BiH. Visokoobrazovana je i potiče iz porodice uspješnih i obrazovanih roditelja, dok njezin suprug dolazi iz porodice čiji su članovi politički aktivni i imaju veliku ugled i moć u svojoj zajednici. Njih dvoje imaju petero djece, a nasilni suprug koristio je status privremenog boravka koji je Sarah imala kako bi je ucjenjivao da joj neće dati garancije za produženje boravka te da će joj oduzeti djecu. Patološki odnos dominacije koji je iskazivao nad Sarah pretvorio se u potpunu kontrolu: uskraćeno joj je pravo kretanja, izolovana je od socijalnih kontakata, novac koji joj je slala porodica suprug je prisvajao sebi. Na kraju je više godina boravila u kući s ograničenjem korištenja prostorija. Nakon izolacije uslijedilo je seksualno i fizičko nasilje. Njezina porodica, zabrinuta zbog nedostatka komunikacije, doputovala je u BiH, te se, po preporuci, uputila u Centar za žene, čiji je tim uspio doznati kako Sarah povremeno komunicira sa jednom prijateljicom kad joj je muž odsutan. Napravljen je plan i Sarah se uspjela domoći ličnih dokumenata koje je muž krio od nje, te zajedno s djecom, u aprilu prošle godine, stići do Sigurne kuće. Podnesena je krivična prijava protiv nasilnika, a postupak je i dalje u toku. Zlostavljanoj ženi je produžen boravak u BiH, te joj je pribavljena potrebna dokumentacija kako bi dobila pristup porodičnoj zaštiti.

“U skandinavskim zemljama je, primjerice, nasilje nad ženama itekako prisutno, ali prijavljivanje takvih slučajeva i generalno priča o tome su na daleko većem nivou”, kaže Dželila Mulić-Čorbo, psihologinja i psihoterapeutkinja

Podrška Sigurne kuće

Tim Sigurne kuće joj je pružio razne vrste podrške, psihosocijalne tretmane, individualni i grupni psihoterapijski rad, a ona je potom pokrenula postupke vezane za razvoda braka i starateljstva nad djecom. Ipak, zbog političke moći nasilnog supruga, većina prijesudskih postupaka otežano je provođena jer su se službenici bojali otkaza. Nakon nekoliko mjeseci pravne borbe i učestalih rasprava u prijesudskim postupcima, uz pomoć Centra za žene realizirano je produženje boravka, a zatim i odluka o povjeravanju djece Sarah. Djeca će živjeti s njom do okončanja sudskog postupka za razvod braka. Prema nasilniku su izrečene zaštitne mjere zabrane prilaska, korisnica je osigurala stambeno pitanje, te regulisala u međuvremenu i radni status i to kao vlasnik kompanije koju je osnovala u BiH. Trenutno uspješno posluje i ostvaruje stalna sredstva za izdržavanje sebe i svoje porodice. Nakon izlaska iz Sigurne kuće Sarah redovno ide na individualnu psihoterapiju. Uspjela je izaći iz začaranog kruga u kojem mnoge žene, posebno u manjim mjestima i ruralnim dijelovima, provedu cijeli život. 

Izvještaj OSCE-a 

O seksualnom nasilju kao i seksualnom uznemiravanju žena, a u rjeđim slučajevima i muškaraca, u bh. društvu se ne govori skoro nikako. Kako prepoznati nasilje i uznemiravanje, kako reagovati, kakve korake poduzeti? OSCE je nedavno prezentirao Izvještaj o nasilju nad ženama u BiH, temeljen na istraživanju provedenom u 2019. godini, u kojem se nalazi podatak da je skoro četiri od deset žena (38%) izjavilo da su iskusile psihičko, fizičko ili seksualno nasilje od petnaeste godine od strane partnera ili nepartnera (FBiH: 36%, RS: 39%).  Radi se o reprezentativnom uzorku od 2.321 žene u dobi između 18 i 74 godine koje žive u Bosni i Hercegovini, od kojih 1.163 u FBiH, 1.019 u RS i 139 u Distriktu Brčko. Ova studija je između ostalog pokazala i još nešto: tamo gdje više žena smatra da je nasilje u kući privatna stvar, postoji i tendencija da manji broj žena prijavljuje nasilje policiji i drugim organizacijama, nasuprot sredinama u kojima postoji duža tradicija širenja svijesti o nasilju nad ženama. Kvalitativno istraživanje potvrđuje veliku učestalost povezanosti tabua i srama sa seksualnim nasiljem. “U skandinavskim zemljama je, primjerice, nasilje nad ženama itekako prisutno, ali prijavljivanje takvih slučajeva i generalno priča o tome su na daleko većem nivou”, kaže Dželila Mulić-Čorbo, psihologinja i psihoterapeutkinja sa velikim iskustvom rada sa ženama koje su preživjele nasilje. “Ponekad je seksualno uznemiravanje vrlo suptilno, teško za prepoznati, nekad su to samo aluzije, ali najlakše je to spoznati – jednostavno ako se zbog nečijeg ponašanja osjećate neugodno”, kaže Majda Halilović, voditeljica odjela za istraživanja u Atlantskoj inicijativi. 

Dželila napominje kako je važna i terminologija – da se pri predstavljanju ovakvih priča u medijima izbjegava riječ “žrtva” te umjesto toga koristi “žena koja je iskusila ili doživjela neki oblik nasilja”. “Mediji su ovdje vrlo važna karika”, nastavlja Dželila. “U ruralnim sredinama pogotovo ne postoji dovoljno informacija o tome kome se mogu obratiti, kakve službe za pomoć postoje, a ženu koja prolazi kroz krug nasilja u tome drže strah, nepovjerenje u institucije, te želja da se održi porodica na okupu”.

“Ponekad je seksualno uznemiravanje vrlo suptilno, teško za prepoznati, nekad su to samo aluzije, ali najlakše je to spoznati – jednostavno ako se zbog nečijeg ponašanja osjećate neugodno”, kaže Majda Halilović, voditeljica odjela za istraživanja u Atlantskoj inicijativi

Uloga medija

Naša sugovornica potencira na važnosti i suptilnom pristupu novinara i novinarki koji izvještavaju o problemima nasilja, posebno kad je riječ o seksualnom vidu nasilja. “Ovdje nema mjesta senzacionalizmu, već se svi akteri trebaju voditi time da niko ne dođe u sličnu situaciju”, dodaje Dželila Mulić-Čorbo. 

Majda Halilović je voditeljica odjela za istraživanja u nevladinoj organizaciji Atlantska inicijativa. U njezine angažmane spada i niz panela s pravosudnim stručnjacima koji su prije pet godina rezultirali Smjernicama za prevenciju seksualnog i rodno zasnovanog uznemiravanja u bh. pravosuđu. Majda nam kao primjer rodno zasnovanog uznemiravanja opisuje slučaj muškarca kojeg su jako pogađali komentari njegovih radnih kolegica na račun njegovog izgleda, kilaže te stalnih upita kad će se oženiti… “Seksualno i rodno zasnovano uznemiravanje mogu se desiti bilo kada i bilo kome, na nama je da ih prepoznamo i reagujemo. Jako je važno i da čuvate dokaze poput SMS poruka, koje možete priložiti kao dokaz”, kaže Majda Halilović te napominje kako su edukacija, rano prepoznavanje i prijavljivanje ovakvih slučajeva najbolji zalog da se one neće više ponavljati.

Ostaje činjenica da bh. društvo nije dovoljno senzibilizirano za javnu raspravu o seksualnom i spolno zasnovanom uznemiravanju, dok se oni koji su prošli kroz neko od ovih iskustava najčešće odlučuju ne prijaviti u strahu od reakcije društva, kao i gubitka posla. U velikom broju slučajeva nasilnik je u poziciji moći te vrši seksualno, rodno zasnovano nasilje ili mobing nad podređenom osobom. “Ponekad su ovakve pojave vrlo suptilne, teške za prepoznati, nekad su to samo aluzije, ali najlakše je to spoznati – jednostavno ako se zbog nečijeg ponašanja osjećate neugodno. Uznemiravanje se može prijaviti, može se pokrenuti sudski postupak, a važno je jasno reći kako vam takvo ponašanje ne odgovara, te to pokušati spriječiti”, kaže Majda Halilović.

Napisala Mersiha Drinjaković
Snimio Nikola Blagojević

Izvor: Gracija 387, 7.2.2020. – Link