Atlantska inicijativa se od 2009. aktivno bavi istraživanjima, obukama te informiranjem stručne i šire javnosti o različitim sigurnosnim izazovima u Bosni i Hercegovini, uključujući izazove koje nose ekstremizam i radikalizacija. U cilju izgradnje znanja i jačanja preventivnih kapaciteta Atlantska inicijativa je projektom Smanjenje rizika i rehabilitacija–prevencija radikalizacije, koji podržava Norveška ambasada u Sarajevu, u 2018. godini pokrenula rad sa panelom stručnjaka koji rade u oblasti psihologije i psihoterapije, socijalnog rada, rehabilitacije u zatvorima te sigurnosti radi razmatranja na koji način djelovati u kontaktu i radu s radikaliziranim porodicama i pojedincima, ili onima koji su u riziku od radikalizacije.
U Evropi su praktičari s prve linije (profesionalci iz javnog sektora) identificirani kao ključna grupa koja može doprinijeti identificiranju pokazatelja radikalizacije i prevenciji rizika. Svoje djelovanje zasnivaju prvenstveno na međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima, zatim relevantnim strategijama, zakonskoj regulativi države (pogotovo krivičnim zakonima) te etičkim kodeksima. Međutim, kako dosadašnja iskustva ukazuju, zaposlenici u javnom sektoru (frontline practitioners) u Bosni i Hercegovini nemaju uvijek potrebna znanja o ovom fenomenu koja bi im omogućila adekvatnu procjenu razine individualne osjetljivosti niti mogućnost da prikupe dodatne informacije (osim ponašanja i izgleda) da podrže svoju procjenu o kompleksnosti slučaja i njegovim glavnim uzrocima.
Shodno tome, podizanje svijesti, znanja i vještina ključno je prije nego što se implementira sistematski pristup praćenju i analizi rizika i preventivnim programima. Stručnjaci na panelu su iz vlastitog profesionalnog iskustva ponudili odgovore na pitanja poput: Kako pristupiti prevenciji radikalizacije, nasilnog i nenasilnog ekstremizma? Koje ciljne grupe su najizloženije radikalizaciji i kako ih klasificirati? Koji su znakovi/pokazatelji prepoznavanja procesa radikalizacije u domaćem i različitim pro-fesionalnim kontekstima? Koje su prepreke da se nakon prepoznavanja adekvatno reagira u našem lokalnom ili profesionalnom kontekstu? Šta su prepreke da se dođe do osoba u riziku, naprimjer žena koje trpe nasilje, navijača, radikaliziranih mladih, pripadnika paradžemata ili njihovih porodica? Koja znanja i mehanizmi su potrebni za uspješnu prevenciju i intervenciju? Kakva je podrška sistema? Osim toga, kroz rad, učesnici su istakli neke od glavnih problema s kojima se susreću u ostvarivanju kontakta i radu s osobama koje su radikalizirane ili su u vrlo visokom riziku od radikalizacije, a to su:
– Štura znanja o ranim znakovima radikalizacije, o pravilnom pristupanju ako pojedincu tako i njihovim porodicama/ zajednici, te o učinkovitim intervencijama;
– U radu se pristupa post festum – javni servisi poput centara za socijalni rad ili centara za mentalno zdravlje često postupaju tek po prijavama (kada nastane neki problem, npr. s djetetom u školi ili u slučajevima nasilja u porodici), ali ne idu ususret tim zajednicama i osobama s preventivnim intervencijama i uključivanjem pojedinaca i grupa u zajednicu;
Kada profesionalci i prepoznaju neke od znakova, kao što je naprimjer isključiv stav i zabrana roditelja da žensko dijete pohađa nastavu fizičkog odgoja iako je obavezna, ne znaju kako djelovati te u kojoj mjeri ih druge institucije sistema prate u realizaciji aktivnosti koje trebaju poduzeti. Tokom svoga rada panel se susreo s nizom izazova i dilema, ali u konačnici, i nakon dugotrajnih konsultacija, te kombinacije profesionalnog iskustva i međunarodnih znanja, panel je razvio OVAJ PRIRUČNIK čiji je cilj osnažiti stručnjake u radu s radikaliziranim porodicama i pojedincima ili onima koji su u riziku od radikalizacije kako bi mogli djelovati ka ciljevima prevencije i deradikalizacije. Panel je prepoznao niz dilema s kojima se susreće stručna zajednica u pružanju različitih oblika socijalne ili psihološke podrške osobama čiji stil života, narativi i odnos prema društvu značajno odudaraju od općeprihvaćenih demokratskih normi te principa poštivanja individualnih prava, a naročito prava žena. Istovremeno, na osnovu brojnih saznanja, panel je pošao od pretpostavke da stručnjaci u javnom sektoru u Bosni i Hercegovini do sada nisu educirani o ovim temama kako u svom stručnom obrazovanju tako ni tokom profesionalnih edukacija. Upravo zbog toga ovaj priručnik polazi od osnova kad je riječ o radikalizaciji, ali se dotiče i dubljeg razumijevanja ove problematike. Svi stručnjaci koji su učestvovali u razvijanju priručnika se u nekom obimu u svom radu bave ili psihoterapijom ili psihosocijalnim savjetovanjem.
Priručnik se u velikoj mjeri oslanja na teorije i iskustva psihologije, psihoterapije i socijalne psihologije, koja u kombinaciji s iskustvima stručnjaka iz oblasti sigurnosti daje multidisciplinarni okvir za razumijevanje radikalizacije i rizika od radikalizacije. I na kraju, ovaj priručnik ima svrhu i podizanje svijesti šireg kruga stručnjaka (osobe zadužene za provođenje zakona, političari, akademska zajednica, nastavnici) o kompleksnosti ovog fenomena.
Priručnik u prva dva poglavlja daje pregled problema radikalizacije, razjašnjava dileme oko definicija i razumijevanja pojmova, pojašnjava faktore ranjivosti i otpornosti, daje pregled pokazatelja radikalizacije, te upozoravajućih i visokorizičnih znakova. Priručnik u poglavlju tri teoretsko i istraživačko znanje prenosi u praktično i daje pregled individualnih i grupnih procesa radikalizacije. U četvrtom poglavlju priručnika date su preporuke i razrađenije strategije kako u direktnom kontaktu s porodicama i pojedincima adresirati ponašanja i porodične obrasce koji su utemeljeni na radikalnim narativima i shvatanjima.
PRIRUČNIK ZA STRUČNJAKE – Rad s pojedincima i porodicama koje su u riziku od radikalizacije ili su radikalizirane
Urednici/ce: Vlado Azinović i Majda Halilović
Autori/ce: Jelena Brkić Šmigoc, Mirela Mujagić, Srđan Šušnica, Indira Haračić-Nović, Aner Zuković
Recenzenti: prof. dr. Edina Bećirević, mr. Mirnes Kovač
Sadržaju su doprinijeli:
Advan Čatić, Ministarstvo odbrane BiH, KOid Centar za profesionalni razvoj Travnik
Emira Kohnić, Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa Orašje
Fazila Klisura, Ministarstvo odbrane BiH, Centar za bazičnu obuku Pazarić
Hajrija Ibrišagić, Dom zdravlja Kantona Sarajevo, Centar za mentalno zdravlje
Halima Hadžikapetanović, Dom zdravlja Zenica, Centar za mentalno zdravlje
Lejla Glinac, Dom zdravlja Tuzla, Centar za mentalno zdravlje
Mirela Hadžić, Dom zdravlja Kantona Sarajevo, Centar za mentalno zdravlje
Mirjana Musić, Nevladina organizacija Žene ženama
Nedim Osmanović, Dom zdravlja Tuzla, Centar za mentalno zdravlje
Šejla Bećirović-Čehajić, Centar za socijalni rad Zenica
Tajana Šaković, Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova
Tajib Babić, Dom zdravlja Zenica, Centar za mentalno zdravlje
Tanja Tankosić, Sud Bosne i Hercegovine
Elma Avdić, Medresa Visoko
