U sklopu projekta koji Atlantska inicijativa provodi uz podršku ambasade Velike Britanije u Bosni i Hercegovini organiziran je niz online radionica na temu kako odgovoriti na nasilje u porodici tokom COVID-19 krize. Tokom marta 2021. na pet radionica priključilo se više od 120 učesnika/ca koji rade na pružanju podrške žrtvama nasilja u porodici ili rade na slučajevima nasilja u okviru krivičnopravnog sistema. Ove multidisciplinarne radionice pružile su priliku za razmjenu iskustava i znanja i osvjetljavanje dilema koje se pojavljuju u postupanju. Radionice su izazvale značajan interes, a prisustvovali su stručnjaci i stručnjakinje iz centara za socijalni rad, policije, pravosuđa, sigurnih kuća, zdravstva i nevladinih organizacija. Predavačice i predavači na radionicama su bili:
- Ivanka Marković, profesorica na Pravnom fakultetu u Banjoj Luci
- Adisa Zahiragić, sutkinja Kantonalnog suda u Sarajevu
- Duško Milioca, predsjednik Okružnog suda u Prijedoru
- Dželila Mulić Čorbo, psihoterapeutkinja
- Dženana Lepirica, psihologinja, Centar za socijalni rad Sarajevo
- Siniša Marković, tužilac, Okružno tužilaštvo, Banja Luka
- Alma Kovačević, istražiteljica, MUP Tuzlanskog kantona
- Fatima Bećirović, projektna koordinatorica, Gender Centar Federacije BiH
Učesnici/e su se složili da pandemija COVID-19 predstavlja poseban izazov u radu na predmetima nasilja u porodici. Neki od izazova s kojima se susreću jeste direktan rad sa žrtvama i počiniocima koji mogu biti zaraženi i bez simptoma, čime se stručna lica dovode u rizik. Rad je otežan i samim time što izolacija i obolijevanje zaposlenika pogađa i službe zaštite, zbog čega nerijetko rade s umanjenim kapacitetima. Na početku pandemije s problemom su se suočile i sigurne kuće koje nisu odmah mogle uspostaviti izolatorij za nove korisnice, uglavnom zbog manjka sredstava ili nedovoljnog prostora u postojećim sigurnim kućama. Jedan od ključnih problema je i nedostatak protokola o postupanju tokom pandemije COVID-19. Protokoli bi trebali razjasniti na koji način organizirati direktan rad, odakle crpiti sredstva za zaštitu od COVID-19, na koji način osigurati zasebne prostorije za uzimanje izjava ili ispitivanje, kako postupati u slučaju nasilja s osobama koje su zaražene i sve druge izazove s kojima se susreću sada već cijelu godinu dana u svom radu.
Tokom pandemije je bilo važno osigurati kontinuitet rada, a mnoge poteškoće u radu tokom pandemije su poteškoće koje su postojale i ranije. Također, stručnjacima koji rade u sistemu zaštite je jasno da prijavljeni slučajevi ne odražavaju pravu sliku i da veliki broj ostaje neprijavljen, zbog straha, stigme, finansijske ovisnosti, nepoznavanja sistema, ali i nepovjerenja u sistem. Pored toga, neprijavljivanje nasilja tokom pandemije uzrokovano je i nedostatkom transporta u fazama lockdowna, konstantnom blizinom počinioca kod kuće, strahom od zaraze, izraženom finansijskom ovisnosti žena koje su zbog pandemije ostale bez posla.
Iako institucije zvanično ne bilježe porast u broju slučajeva nasilja, SOS telefoni tokom pandemije zaprimaju veći broj poziva, a povećani su i zahtjevi za smještaj u sigurne kuće. Učesnici iz centara za socijalni rad navode da se nasilje tokom pandemije pojavljuje i u porodicama u kojima ranije nije bilo nasilja. Tenzije rastu u svim porodicama, ali su nasiljem najviše pogođene one porodice koje nemaju razvijene mehanizme nošenja sa stresom. Sistemska podrška je izostala tokom pandemije, iako su porodice tokom pandemije COVID-19 suočene s brojnim stresovima, uključujući izolaciju, povećanu brigu za zdravlje, gubitak posla, nesnalaženje s online školom, pritisci za intenzivnu brigu za druge, ukidanje servisa koje porodice inače koriste u svakodnevnom životu kao što su vrtići, aktivnosti za djecu i manjak podrške koju inače pruža proširena porodica.
Zbog svog multidisciplinarnog karaktera radionice su pomogle da se osvijetle dileme koje su povezane s primjenom zakona o zaštiti od nasilja porodici u FBiH i RS-u, a predavačice i predavači su govorili koliko je važno mjere koje predviđa ovaj zakon ne tretirati kao prekršajne sankcije, već kao mjere koje omogućavaju brzu i hitnu zaštitu žrtvi. Na radionicama se raspravljalo i o izmjenama u pogledu tretiranja nasilja u porodici koje donosi novi Krivični zakonik Republike Srpske.
Interes za radionice su posebno pokazali pripadnici policije koji smatraju da oni do sada nisu imali dovoljno prilika da se educiraju na temu nasilja u porodici. Tokom jedne od radionica problematizirano je i pitanje situacija kada policija tokom intervencije „pomiri“ supružnike ili uđe u konverzacije koje vode ka tome. Predavačice i predavači su bili jasni da to ne bi trebalo biti u domenu rada policije jer rad sa porodicama zahtijeva sistemski i multidisciplinarni pristup. Osim toga, žrtve nasilja su nepovjerljive prema sistemu, preplašene od nasilnika, a nasilnici često skloni manipulisanju službenih lica kako bi izbjegli krivične sankcije. Stoga je važno da službena lica postupaju isključivo prema zakonskim odredbama i poduzimaju korake u pravcu izricanja zaštitnih mjera, a zatim i krivičnog gonjenja.
Tokom radionica problematizirano je i odustajanje žrtava nasilja od krivičnog gonjenja odnosno korištenja zakonskog prava da ne svjedoče protiv supružnika. Iako su učesnici ovo isticali kao jedan od ključnih problema u krivičnom gonjenju, predavačice i predavači su imali stav da se uz adekvatno prikupljene dokaze slučaj može dokazivati pred sudom i bez svjedočenja žrtve. Učesnici radionica su informirani da je takva praksa već zabilježena u Općinskom sudu u Sarajevu.
